Zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Vlade Tomo Medved postao je jedan od ključnih ljudi i Vlade i stranke. Barem kada su u pitanju međunacionalni odnosi u Hrvatskoj. Njegov jučerašnji odlazak u Grubore završni je čin politike pomirenja Hrvata i hrvatskih Srba na kojoj nakon izbora inzistira novi stari predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković. Sudjelovanjem u ovoj inicijativi Medved je na sebe navukao gnjev krajnje desnih medija koji ovaj njegov angažman vide kao svojevrsnu izdaju. Neki od napada bili su prilično brutalni, ali Medved je unatoč njima odlučio otići u Grubore.

To što nitko još uvijek nije odgovarao za zločin u Gruborima, velika je sramota za hrvatsko pravosuđe. Ne najveća, kako neki govore, u zadnjih 30 godina propustilo se kazneno goniti i puno gadnije stvari, ali opet iza svega je ostao prilično gorak okus. Tim više što su žrtve stari i nemoćni. To što nitko nije osuđen, čini se, nije posljedica toliko toga što domaće pravosuđe ne bi željelo strpati u zatvor »naše dečke«, već i nekih drugih mutnih radnji koje možda i nemaju previše veze s hrvatsko-srpskim odnosima. Ali kako god bilo, Grubori, odnosno neprocesuiranje tog zločina, veliki je fijasko i Hrvatske i njenog pravosuđa.

Iza svake političke inicijative postoji doza cinizma i kratkoročnih ciljeva. Ni ova nije imuna na to. Od dodatnog učvršćivanja koalicije HDZ-a i SDSS-a pa do igranja predstave za dokone diplomate. I za neke važne faktore izvan Hrvatske koji jugoistočnu Europu još uvijek promatraju kao cjelinu, odnosno kao sustav spojenih posuda. Ali na stranu ove mikrogeopolitičke relacije, svaka inicijativa koja pokušava smanjiti tenzije između ljudi koji su pucali jedni na druge u jednom gadnom ratu, makar on završio prije 25 godina, ne može biti loša. Koliko god to hrvatskoj većini bilo čudno, među hrvatskim Srbima još uvijek postoji stanoviti strah od hrvatske države. Među dijelom njih, zašto bježati od toga, postoji i mržnja prema njoj.

I jedno i drugo je izravna posljedica događaja iz dva rata u samo 50 godina, ali i zastrašujuće i neodgovorne indoktrinacije kojoj su bili izloženi u 45 godina u razdoblju između njih. Stoga činjenica da se na mjestu nekažnjenog zločina nad njihovim sunarodnjacima pojavio general hrvatske vojske i održao govor kakav je održao, može pridonijeti da se kod njih ublaži i jedno i drugo. Za najveći dio njih Tomo Medved je 1991. bio samo još jedan od »ustaša« koji žele srpskom narodu u Hrvatskoj priuštiti još jednu 1941. Za neke je to možda još i danas. Ali ako se nakon ovih događaja u zadnjih mjesec dana barem malo smanjio broj Srba koji su imali takve emocije, i prema Hrvatskoj i prema ljudima kao što je Medved, onda su one imale smisla.

Obje su emocije prisutne i kod Hrvata kada su u pitanju pripadnici srpske nacionalnosti. Ima tu i straha i mržnje. Razlozi su slični ili isti. I tu bi Medvedov angažman mogao imati pozitivan učinak. Ako zapovjednik prve gardijske ode u mjesto kao što su Grubori, onda se to teško može shvatiti kao samo još jedan ustupak Miloradu Pupovcu da ostane u vladajućoj koaliciji.

Mada treba reći i to da i ova inicijativa ima ograničenja. Jedno je svakako ono da se predstavnici srpske manjine izbjegavaju izjasniti zbog čega je rat uopće počeo. Kako se to dogodilo da se u proljeće i rano ljeto 1991. počelo pucati. Izvjesno je da je to crta koju ni jedan lider Srba u Hrvatskoj neće prijeći. Usto, građanima je već dosta svakojakih pomirenja. Ovakvih je pokušaja već bilo kada je predsjednik Hrvatske bio Ivo Josipović, a Srbiju vodio Boris Tadić. Osim toga, cijela je konstrukcija vrlo krhka.

Bit će dovoljno da se dogodi neki lokalni incident i da Pupovac onda održi jednu od svojih konferencija za novinare pa da se sve ovo sruši kao obična kula od karata. Ali čak i da se to dogodi, što uopće nije nemoguće, nešto će ipak ostati. Između ostalog, svakako i dobra volja jednog hrvatskog generala da pokuša reći Srbima u Hrvatskoj da on i njegovi kolege nisu 1991. bili ono za što su ih smatrali.