Nakon nedavnih parlamentartnih izbora u Švedskoj, desnica je odnijela pobjedu i na parlamentarnim izborima u susjednoj nam Italiji. Švedska je daleko pa nije bilo previše razloga za razbijanje glave zbog onoga što se dogodilo na sjeveru Europe. Ali Italija je jako blizu pa je itekako bitno kakav će stav zauzeti predvodnica pobjedničkog desnog bloka i najvjerojatnija talijanska premijerka Giorgia Meloni. Sada bi se netko mogao zapitati čemu uopće panika, primijetiti da je Italija demokratska zemlja i da su i ovi izbori kao i svaki izbori i da se ništa dramatično neće dogoditi. To je optimistično gledanje na stvari i valja se nadati da će tako i biti. No, nemoguće je ne kontekstualizirati stvari i primijetiti da je u temeljima desnog talijanskog bloka koji je pobijedio na parlamentarnim izborima itekako prisutan radikalizam i da u stranci Braće Italije, kojoj je na čelu buduća talijanska premijerka, ima i neofašističkih korijena. Takve teze Meloni odbacuje, ali jasno je da radikalni desni stavovi ni njoj, ni njezinoj stranci, a ni biračima koji je podržavaju nisu strani.

Primorsko-goranski župan Zlatko Komadina izrazio je zabrinutost rezultatima talijanskih izbora, podsjetivši da su izbori na kojima je pobijedila desna koalicija predvođena Giorgiom Meloni, održani na isti dan kada su prihvaćene Pazinske odluke o pripojenju Istre, Rijeke, otoka i Zadra matici domovini Hrvatskoj. Komadina je skinuo diplomatske rukavice i kvalificirao talijanske izborne pobjednike kao ultradesnicu. I nije daleko od istine.

– Vjerojatna buduća premijerka Italije Giorgia Meloni prije nekoliko mjeseci izjavila je da Rijeku i Istru treba vratiti u Italiju. Stoga od vlasti Republike Hrvatske očekujem da prate razvoj situacije u Italiji. Smatram da ova priča gospođe Meloni zaslužuje barem protestnu notu, naravno, ako ona bude imenovana za premijerku Republike Italije, upozorio je Komadina. Primorsko-goranski župan ipak pretjeruje jer rezultate izbora treba poštovati i svaki izborni pobjednik ima pravo implementirati svoje politike kako bi ih se moglo ocjenjivati. To nalaže demokratska pristojnost, ali umjesto prosvjedno note koje bi Zrinjevac trebao početi pisati, treba se pomalo koncentrirati na ono što se događalo u Rimu.

Među prvim čestitarima mandatarki za talijansku premijerku bio je mađarski premijer Viktor Orban. Zato što on ima i te kako sličnu političku agendu kao talijanski izborni pobjednici, a nisu mu mrske ni povijesne karte na kojima su dijelovi Hrvatske u mađarskim rukama. Iako hrvatski predsjednik Zoran Milanović voli relativizirati taj Orbanov povijesni revizionizam, on uopće nije bezazlen. U Rimu će se, upućeni prognoziraju do kraja listopada ove godine, formirati nova talijanska vlada i ne treba uopće sumnjati da toj vladi uopće neće biti strane priče o povijesnoj talijanskoj istočnoj obali Jadrana. Takav diskurs bio je do prije nekoliko godina dio marginalnih političkih skupina, a sada postaje dio političkog mainstreama. Tome treba dodati da su na francuskim parlamentarnim izborima desne stranke također ostvarile izvrstan izboran rezultat pa je jasno da je krenuo politički trend koji svoj uspjeh ne duguje priči o konstrukciji, već priči o destrukciji. U temeljima tih esktremno desnih politika uvijek su populizam i ekstremni nacionalizam. Kada stvari funkcioniraju u europskom kontekstu, sjeme takvih politika osuđeno je na neisklijavanje, ali trenutno je situacija u Europi i te kako poticajna za političke uspjehe političkih demagoga i populista jer oni biračima koji su umorni i prestrašeni i gospodarskim i političkim stanjem nude bajkovite priče o nacionalnoj renesansi i čarobna rješenja za sve probleme.

Gospodarska kriza bez ikakve će sumnje prouzročiti socijalnu krizu i to bi se vrlo brzo moglo dogoditi s obzirom na energetsko siromaštvo koje nije pred vratima Europe već je ušetalo u hodnik. I zato se Orban raduje rezultatima talijanskih izbora. Jer zna da neće više biti usamljen u magarećoj klupi u koju ga je poslao Bruxelles.

A ništa, valja se nadati najboljem i zapjevati onu Tota Cotugna »Insieme, unite, unite, Europe« iz 1992. godine kada je ovakva 2022. bila nezamisliva. Da ju je netko nagovijestio, bio bi ismijan kao najgori katastrofičar i eurofob. Ove 2022. godine kao da se zvuk marša može već čuti u daljini.