Ono što se dogodilo i što se događa s Inom metafora je za cijelu Hrvatsku
Ono što se dogodilo i što se događa s Inom metafora je za cijelu Hrvatsku. Riječ je o tvrtki koja je prije 50-ak godina dominirala energetikom ne samo bivše Jugoslavije, nego i na širem području dijelova jugoistočne i srednje Europe. Baš kao što je hrvatsko gospodarstvo – naravno uz slovensko, ali to je već druga priča – bilo najjače u Titovoj Jugoslaviji. A u usporedbi s MOL-om, Ina je bila superiorna tvrtka. Naravno, tadašnja je Mađarska bila pod čizmom tvrdog ruskog komunizma koji je devastirao gospodarstva svih zemalja na koje je sjeo. Iako se mora priznati da je njegova mađarska verzija bila nešto mekša od one koja je bila u primjeni u ostalim zemljama sovjetskog bloka. Ali gulaš-komunizam Janoša Kadara nije se ipak mogao mjeriti s puno otvorenijim i tržišnijim tadašnjim hrvatskim i jugoslavenskim ekonomskim modelom.
No, ni unutar Jugoslavije nije baš svima bilo po volji da baš u Zagrebu postoji najjača naftna tvrtka u zemlji. Tamo negdje sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća Beograd Slobodana Miloševića u svojim je ekonomskim i političkim napadima na tadašnje rukovodstvo komunističke Hrvatske koristio malverzacije u Ini kako bi pokušao potkopati i nju, a preko nje i prve ljude Saveza komunista Hrvatske. Ali to mu nije uspjelo, bez obzira na prikrivenu političku i vrlo javnu medijsku ofenzivu. Da bi se sada dogodilo da Ina ipak nije pod kontrolom Beograda, što nas je među ostalim koštalo brutalnog i krvavog rata. Ali jest Budimpešte, kojoj za to nije trebao nikakav rat, nego tek, za jednu ozbiljnu državu pišljivih deset, najviše 20 milijuna eura.
Tako danas, nekih 35 godina kasnije, Ina je i praktički i formalno pod punom kontrolom MOL-a koji joj nekada nije bio ni do koljena. Baš kao što je Hrvatska, što se tiče standarda života, s Mađarskom tu negdje. Iako je prije nekoliko desetljeća za tu zemlju bila možda ne baš zapad, ali definitivno objekt zavisti kada su u pitanju uvjeti života običnih građana.
Danas situacija između Hrvatske i Mađarske, istina, nije onakva kakva je bila 1918., formalno gledano nismo mađarska provincija, ali kada se gleda samo energetika, nismo ni daleko od toga. Za takvo su stanje krive sve hrvatske vlade od 1990. do danas. Naravno, Mađarska je bila sretna što nije imala rat kao Hrvatska, ali nije stvar samo u tome.
Ni jedan se mađarski premijer nije nikada upustio u to da ulazi u čudne dilove sa šefovima velikih državnih tvrtki susjednih zemalja. Barem ne da bi se to otkrilo i bilo ovako brutalno razgolićeno kao što je bio slučaj s hrvatskim šefom Vlade. To je jedna razina problema. Mađarski se čelnici naprosto ne daju potkupiti od kompanija iz manjih i sličnih zemalja. Druga razina problema je briga za vlastito gospodarstvo. Vlada Viktora Orbana na tapetu je europske političke birokracije zbog zaista nekih čudnih i bizarnih zakonskih rješenja koja definitivno nisu baš najbolji put za ozdravljenje društva koje je preživjelo 45 godina komunističke tiranije. Tu se, naravno u službenim prostorijama, nađe i karta Velike Mađarske koja među ostalim uključuje i Rijeku. Ali s druge strane, cijene osnovnih životnih potrepštine znatno su niže nego u Hrvatskoj. I iako recimo njemačka politička elita sa zgražanjem promatra i komentira neke Orbanove poteze, to nimalo ne ometa njemačke proizvođače automobila da u Mađarskoj imaju tri ili četiri tvornice. U Hrvatskoj naravno nemaju ni jednu. Iako je tečaj kune precijenjen već više od četvrt stoljeća pa je radna snaga skuplja, to sigurno nikako nije jedini razlog.
Hrvatska sada kreće u bitku pred Visokim švicarskim sudom protiv MOL-a. Što god se tamo događalo, do pravorijeka će trebati još par godina. A ishod cijelog postupka je prilično neizvjestan kada su u pitanju dobre vijesti za Hrvatsku. Tako da je stanje s Inom ništa manje zapetljano nego što je to bilo zadnjih nešto više od desetak godina. Ove usporedbe s Mađarskom primjenjive su i za druge postkomunističke zemlje. U puno stvari smo prije 30 godina bili dominantni u odnosu na njih. Kao što je i Ina bila nadmoćna njihovim sličnim tvrtkama. Situacija se sada promijenila. I ostat će takva, taman dobili sve arbitraže protiv MOL-a.
Piše Zlatko Crnčec
Ina je metafora Hrvatske zadnjih 30 godina
Zlatko Crnčec
31. prosinac 2021 08:48
Foto Marko Gracin
Ono što se dogodilo i što se događa s Inom metafora je za cijelu Hrvatsku
Ono što se dogodilo i što se događa s Inom metafora je za cijelu Hrvatsku. Riječ je o tvrtki koja je prije 50-ak godina dominirala energetikom ne samo bivše Jugoslavije, nego i na širem području dijelova jugoistočne i srednje Europe. Baš kao što je hrvatsko gospodarstvo – naravno uz slovensko, ali to je već druga priča – bilo najjače u Titovoj Jugoslaviji. A u usporedbi s MOL-om, Ina je bila superiorna tvrtka. Naravno, tadašnja je Mađarska bila pod čizmom tvrdog ruskog komunizma koji je devastirao gospodarstva svih zemalja na koje je sjeo. Iako se mora priznati da je njegova mađarska verzija bila nešto mekša od one koja je bila u primjeni u ostalim zemljama sovjetskog bloka. Ali gulaš-komunizam Janoša Kadara nije se ipak mogao mjeriti s puno otvorenijim i tržišnijim tadašnjim hrvatskim i jugoslavenskim ekonomskim modelom.
No, ni unutar Jugoslavije nije baš svima bilo po volji da baš u Zagrebu postoji najjača naftna tvrtka u zemlji. Tamo negdje sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća Beograd Slobodana Miloševića u svojim je ekonomskim i političkim napadima na tadašnje rukovodstvo komunističke Hrvatske koristio malverzacije u Ini kako bi pokušao potkopati i nju, a preko nje i prve ljude Saveza komunista Hrvatske. Ali to mu nije uspjelo, bez obzira na prikrivenu političku i vrlo javnu medijsku ofenzivu. Da bi se sada dogodilo da Ina ipak nije pod kontrolom Beograda, što nas je među ostalim koštalo brutalnog i krvavog rata. Ali jest Budimpešte, kojoj za to nije trebao nikakav rat, nego tek, za jednu ozbiljnu državu pišljivih deset, najviše 20 milijuna eura.
Tako danas, nekih 35 godina kasnije, Ina je i praktički i formalno pod punom kontrolom MOL-a koji joj nekada nije bio ni do koljena. Baš kao što je Hrvatska, što se tiče standarda života, s Mađarskom tu negdje. Iako je prije nekoliko desetljeća za tu zemlju bila možda ne baš zapad, ali definitivno objekt zavisti kada su u pitanju uvjeti života običnih građana.
Danas situacija između Hrvatske i Mađarske, istina, nije onakva kakva je bila 1918., formalno gledano nismo mađarska provincija, ali kada se gleda samo energetika, nismo ni daleko od toga. Za takvo su stanje krive sve hrvatske vlade od 1990. do danas. Naravno, Mađarska je bila sretna što nije imala rat kao Hrvatska, ali nije stvar samo u tome.
Ni jedan se mađarski premijer nije nikada upustio u to da ulazi u čudne dilove sa šefovima velikih državnih tvrtki susjednih zemalja. Barem ne da bi se to otkrilo i bilo ovako brutalno razgolićeno kao što je bio slučaj s hrvatskim šefom Vlade. To je jedna razina problema. Mađarski se čelnici naprosto ne daju potkupiti od kompanija iz manjih i sličnih zemalja. Druga razina problema je briga za vlastito gospodarstvo. Vlada Viktora Orbana na tapetu je europske političke birokracije zbog zaista nekih čudnih i bizarnih zakonskih rješenja koja definitivno nisu baš najbolji put za ozdravljenje društva koje je preživjelo 45 godina komunističke tiranije. Tu se, naravno u službenim prostorijama, nađe i karta Velike Mađarske koja među ostalim uključuje i Rijeku. Ali s druge strane, cijene osnovnih životnih potrepštine znatno su niže nego u Hrvatskoj. I iako recimo njemačka politička elita sa zgražanjem promatra i komentira neke Orbanove poteze, to nimalo ne ometa njemačke proizvođače automobila da u Mađarskoj imaju tri ili četiri tvornice. U Hrvatskoj naravno nemaju ni jednu. Iako je tečaj kune precijenjen već više od četvrt stoljeća pa je radna snaga skuplja, to sigurno nikako nije jedini razlog.
Hrvatska sada kreće u bitku pred Visokim švicarskim sudom protiv MOL-a. Što god se tamo događalo, do pravorijeka će trebati još par godina. A ishod cijelog postupka je prilično neizvjestan kada su u pitanju dobre vijesti za Hrvatsku. Tako da je stanje s Inom ništa manje zapetljano nego što je to bilo zadnjih nešto više od desetak godina. Ove usporedbe s Mađarskom primjenjive su i za druge postkomunističke zemlje. U puno stvari smo prije 30 godina bili dominantni u odnosu na njih. Kao što je i Ina bila nadmoćna njihovim sličnim tvrtkama. Situacija se sada promijenila. I ostat će takva, taman dobili sve arbitraže protiv MOL-a.