Sada je to više nego jasno. Još ćemo moguće godinu i pol biti svjedoci blokade donošenja kadrovskih odluka koje zajednički donose premijer i predsjednik. To se i očekivalo, a to je jučer potvrdio i sam premijer Andrej Plenković. Iako država funkcionira, ipak nije potpuno netočno reći da je na djelu ozbiljan krah hrvatskog političkog sustava. Već smo barem desetak puta naglasili da je u osnovi ovog političkog sukoba katastrofalno rješenje u hrvatskom Ustavu. Ono je u njega uvedeno krajem 2000., kada je bio radikalno promijenjen, a Hrvatska napravila korak prema takozvanom parlamentarnom sustavu. Tijekom devedesetih smo imali takozvani francuski model polupredsjedničkog sustava koji se, čini se ipak pogrešno, bilo proglasilo odgovornim za neke demokratske deficite tijekom tog razdoblja. Stoga se krenulo u to da se umanji moć predsjednika, a njegove ovlasti prenesu na Vladu. Međutim, umjesto Dražena Budiše, te je godine na predsjedničkim izborima neočekivano pobijedio Stipe Mesić, pa je lijeva scena napravila pritisak da se šefa države ne pretvori u potpuni fikus. Bilo je čak i pokušaja da se Mesiću ostave sve ovlasti kakve je imao Tuđman. Na kraju su mu ostavili ovlasti u vanjskoj politici, sigurnosnim službama i Oružanim snagama. Ali na način da on nije jedini koji o tome odlučuje, već se po svim tim pitanjima mora usuglasiti s premijerom. Za svaku važnu odluku u ovim segmentima potreban je supotpis predsjednika i premijera.

Ustav iz 1990. bio je jasan. Tu je predsjednik imao zadnju riječ. Od 2000. on se o tome mora usuglasiti s premijerom. Međutim, genijalni ustavotvorci iz prosinca 2000. nisu predvidjeli baš nikakav odgovor za situaciju kojoj danas svjedočimo. A nije trebalo biti previše pametan niti briljantan ustavni stručnjak da se predvidi da će se jednom dogoditi ovo što se događa danas. Da premijer i predsjednik, ne samo da se ne mogu dogovoriti ni o čemu, nego da uopće ne razgovaraju. Već gotovo godinu i pol. S velikim izgledima da ovakvo stanje potraje do sljedećih parlamentarnih izbora. Oni bi mogli najkasnije biti tamo negdje u kasno ljeto 2024. godine. Znači, postoji mogućnost da ovakva blokada potraje još barem godinu i pol. Država, istina, funkcionira, ali se istovremeno i sramoti.

Naravno, postoji ovdje i ljudski faktor. Nisu sve krive neprecizne i šuplje ustavne norme. Milanović je zetegnuo odnose kada je izbila afera s njegovim posjetom Albaniji, radnim ili neradnim, još uvijek nije do kraja jasno. Tada je počeo kršiti Zakon o obrani i izravno zapovijedati vojskom. Odnosno, potpuno se suprotno ponašati od načina kako je to činio kad je bio premijer, a Kolinda Grabar-Kitarović predsjednica. Njegova ju je Vlada pismeno upozoravala da ako želi koristiti brod ili helikopter, mora to zatražiti od DORH-a, odnosno da ne smije izravno zapovijedati Oružanim snagama. I ona se tome povinovala. Tako je postupao i Milanović prvih deset mjeseci mandata, da bi onda odlučio da to više neće raditi. I tu je započeo sukob.

Kulminacija je uslijedila nešto više od godinu dana kasnije. Ministar obrane Mario Banožić, usprkos zahtjevu i sugestijama Milanovića da to ne radi, umirovio je zapovjednika PZB-a brigadira Elvisa Burčula. Banožiću je ovdje zakon dozvoljavao prostor diskrecije, mogao je, ali i nije morao potpisati umirovljenje. On je Burčula poslao u mirovinu, što je bilo potpuno zakonito. Ali u političkim smislu apsolutno pogrešno. Bez ikakve potrebe je ponizio predsjednika Republike koji je više puta izrazio želju da Burčul ostane na čelu PZB-a. Zašto se to dogodilo i zbog čega je premijer to dozvolio, još uvijek nije jasno. Moralo se znati što se će dogoditi nakon takvog poteza. Uglavnom, tada je sve puklo na relaciji Pantovčak – Banski dvori. Milanovićeva vanjska politika postala je cirkus. I takvo stanje traje sve do današnjeg dana.

I trajat će i dalje. Na sramotu Hrvatske. Na sreću, mala smo zemlja pa ovakve ustavne bizarnosti neće imati prostora u nekim viđenijim svjetskim medijima. Velika je sreća da malo koga zanimamo. Ali veleposlanstva u Hrvatskoj vjerojatno dobro zabavljaju svoje šefove kod kuće kada im opisuju hrvatske ustavne nedaće. To nam zaista ne treba, ali pomoći tu, čini se, nema.