S obzirom na to da se u Hrvatskoj afere redaju kao na trekućoj traci, događa se ono što je najgore – vrlo brzo potencijalni kriminal pada u zaborav i javnost gubi zanimanje za praćenje marifetluka koji su napravljeni. Tako je i s aferom Uljanik koja je izazvala medijsku eksploziju, punila je novinske naslovnice, a danas sve pomalo prekriva zaborav.

Da se prati ono što se događa u sudnici, bilo bi lako odgovoriti na jedno bitno pitanje – koji je najlakši posao na svijetu. Jedan od odgovora svakako je da je jedan od najlakših poslova biti predsjednik uprave hrvatskog brodogradilišta. Naime, plaća je solidna, a odgovornost je minimalna. A s funkcijom predsjednika uprave hrvatskog brodogradilišta mnoga se vrata širom otvaraju i na dnevnoj osnovi obilaze se atraktivne lokacije na kojima je direktor hrvatskog brodogradilišta izložen objektivima fotoaparata i kamera. S tim da se argumenti za tu tezu mogu iščitati iz novinarskih izvještaja o nastavku suđenja za aferu Uljanik u sudnici riječkoga suda.

Naime, u nastavku suđenja jedanaestorici bivših menadžera Uljanik grupe i Uljanik plovidbe počelo je saslušavanje svjedoka, a na riječki Županijski sud došli su predstavnici Hrvatske brodogradnje – Jadranbrod. Riječ je o Anti Luciću koji je u državnoj tvrtki Hrvatska brodogradnja bio zadužen za sektor financija i Ruđeru Friganoviću, aktualnom direktoru Jadranbroda, koji je tu funkciju obavljao i u mandatu od 2012. do 2014. godine, a prije toga bio je državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva. Dakle, riječ je o ljudima koji itekako imaju legitimitet da se očituju o točkama optužnice o aferi koja je Uljanik bacila na koljena, a malo je nedostajalo da tako završi i »3. maj«. Branitelje optuženih zanimalo je kako to da je Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod izdavala pozitivno mišljenje na zahtjev Uljanik brodogradilišta, a koje je bilo potrebno kako bi se iskamčilo državno jamstvo za kredite za sporne brodove koji su se od 2010. do 2016. godine izgradili za Uljanik plovidbu.

I onda je Ante Lucić potvrdio da su ugovorne kalkulacije rađene 2011. i 2012. godine već iskazivale gubitak od tadašnjih 100 milijuna kuna, odnosno tolika je bila razlika između troškova izgradnje i ugovorene prodajne cijene. Pa su branitelji optuženih nastavili s pitanjima da bi Lucić potvrdio tužnu činjenicu da su bez državnih potpora brodovi u našim velikim brodogradilištima od devedesetih godina naovamo u pravilu građeni s gubicima. Pa je sukladno takvom načinu poslovanja bilo potpuno logično izdati pozitivno mišljenje za nova državna jamstva, ili kako je Lucić pojasnio – ti gubici su već bili rezervirani u poslovanju pulskog brodogradilišta u ranijim godinama. Da ne bi ispalo da nisu znali što rade, naglasio je da je pozitivno mišljenje dalo i resorno Ministarstvo gospodarstva, a bonus je činjenica da je Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja potvrdila kako Uljanik brodogradilište nije poduzetnik u poteškoćama. I onda je čovjek pojasnio da prije desetak godina, unatoč činjenici da su osiguravana državna sredstva, Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod nije imala nikakve javne ovlasti niti nadzornu funkciju nad upravama brodogradilišta.

Znači, kada se to prevede na normalan jezik, ispada da se iz državne kase dijelio naš novac šakom i kapom, a onaj tko ga je dijelio, nije mogao nadzirati kako se troši. I Uljanik nije bio iznimka kada je riječ o takvoj praksi, budući da je takva praksa bila pravilo za sva hrvatska brodogradilišta. Onda je Ruđer Friganović objasnio motivaciju za takvo nakaradno ponašanje – događalo se da su prodajne cijene brodova u našim brodogradilištima bile niže od realiziranih troškova, ali to je bilo zbog toga jer domaća brodogradnja nije mogla parirati konkurenciji, naročito onoj na Dalekom istoku, iz čitavog niza razloga. Drugim riječima, netko je odlučio spašavati hrvatske navoze bez obzira na cijenu i na način poslovanja.

Ali, ima tu jedan mali problem – zbog čega nas nitko ništa nije pitao, zbog čega transfer državnog novca i njegovo trošenje nisu nadzirani kako bi gubici bili što manji. Za normalne ljude to je problem, ali nije za one koji su omogućili da se svjesno osmisli takav nakaradni sustav koji je omogućio da predsjednik uprave hrvatskog brodogradilišta bude najpoželjnije mjesto za pozere i mutikaše koji su koristili priliku koja im je dana da ispred javnog interesa stave onaj privatni. Da smo mi normalna država, kao što nismo, cijela sudnica riječkog Županijskog suda bila bi mala kada bi na optuženičku klupu sjeli svi oni koji bi trebali.