Hrvatska desnica pred novim je početkom. Stranke, inicijative, udruge i platforme koje se u političkom smislu nalaze desno od HDZ-a moraju se ponovo pokušati organizirati kako ne bi još jednom završile na krajnjim političkim marginama. Odlazak Miroslava Škore iz Domovinskog pokreta, stranke koja je čak jedno vrijeme nosila njegovo ime, i na simboličan način označava kraj ovog projekta. Naravno, on neće do kraja propasti jer iza njega čini se i dalje stoje osobe koje bi ga barem još neko vrijeme moge držati na okupu. Ali to više definitivno neće biti stranka koja bi mogla na bilo koji način ugroziti HDZ kao stožernu stranku oko koje se okupljaju takozvani državotvorni birači. Domovinski pokret, odnosno ono što od njega ostane, borit će se prelazak izbornog praga. A u slučaju stvaranja nekakve nove desne koalicije, Domovinski pokret više neće moći nastupati s pozicije najjače opcije koja oko sebe kao nekakva matica okuplja manje stranke i strančice.
Tvrda hrvatska desnica ima nekoliko velikih problema koje vuče već tri desetljeća otkad je u Hrvatskoj uspostavljena demokracija. Jedan je da nikako ne može iznjedriti političara od formata koji bi mogao doći do većeg broja birača. I koji mi mogao Hrvatsku tvrdu desnicu dovući u 21. stoljeće. Zbog čega je tome tako trebalo bi biti predmet poduže političke i psihološke analize. Najčešće se tu radilo o sitnim privatnim interesima koji bi u odlučnom trenutku prevagnuli nad osnovnim političkim obzirima. Ili bi na vrh pod čudnim okolnostima isplivali ljudi za koje je odmah bilo jasno da su zalutali u politiku. Ni danas situacija nije nimalo bolja. Od onih koji bi to mogli biti neki su si dopustili da ih mediji unište, drugi pogrešno poistovjećuju katoličanstvo i hrvatstvo, treći preferiraju osobnu udobnost.
Drugi je problem hrvatske desnice svođenje cijele politike na borbu protiv često imaginarne opasnosti koja prijeti od Srbije i Milorada Pupovca. Nije da Aleksandar Vučić nema agendu za Hrvatsku, ali način na koji desnica reagira i na njega i na predsjednika SDSS-a je skoro uvijek, uz časne iznimke, na granici ridikuloznosti. Uvrede i često vulgarni rječnik koji koriste klasični su politički autogolovi. Njima samo plaše, a time i galvaniziraju birače lijevog centra, dok njihov politički rejting automatski pada na još niže grane.
Ista je stvar s protivljenjem migracijama. Naravno da postoji prostor za kritiku načina na koji EU ponekad pristupa ovom pitanju. Bogata europska društva suočavaju se zbog toga s velikim problemima koje Hrvatska nema. Ilegalni migranti samo prolaze kroz nju. Ne žele u njoj ostati. Tako da postoji prostor da se postavi pitanje tretiranja migrantskih valova. Ali ne na pojednostavljen i često grub način koji rabe neki korifeji desnice. Način koji i njima donosi puno više štete nego koristi.
Tvrdu desnicu ne zanima gospodarstvo. Baš nimalo. Od svog najvećeg idola, mađarskog premijera Viktora Orbana, preuzimaju samo njegove ideološke bravure. Obožavaju ga zbog njegovih svađa s njima tako mrskom EU-u. I naravno pritom zaboravljaju da Mađarskoj bez obzira na svu retoriku ne pada na pamet slijediti Veliku Britaniju. Kao što i previđaju neke Orbanove gospodarske mjere koje su podigle standard običnih Mađara. Ali one koji se deklariraju kao tvrda desnica ne zanima ni standard Hrvata, a kamoli građana našeg sjevernog susjeda. Samo ideologija. I to na najjednostavnijoj razini.
Naravno, puno će ljudi reći da je sve ovo super. Da je dobro da ono što se naziva tvrdom desnicom neprestano glavinja između raspada, poluraspada i pokušaja nekakvog ujedinjenja. Dijelom su u pravu. Ovakva desnica kakvu Hrvatska ima zadnjih 30 godina ne donosi nikakve koristi. Često nanosi i izravnu štetu. Ali da imamo u političkom spektru i neku opciju konzervativniju od HDZ-a koja bi znala adresirati neke probleme koje drugi previđaju, možda i ne bi bilo loše za političko zdravlje nacije. Ali Hrvatska je nema. I kako stvari stoje još je dugo neće imati. Od početka je bilo jasno da Škoro nije taj. Kao što to nisu ni oni koji su ga proizveli kao politički faktor. Vidjelo se to možda najbolje prilikom Škorinog sraza s Tomislavom Tomaševićem. Hrvatska tvrda desnica, naravno kada bi to htjela i bila sposobna, mogla bi puno naučiti od svojih lijevih antipoda.
Piše Zlatko Crnčec
Hrvatska desnica pred još jednim početkom
Zlatko Crnčec
21. kolovoz 2021 11:08
Foto Boris Scitar PIXSELL
Hrvatska desnica pred novim je početkom
Hrvatska desnica pred novim je početkom. Stranke, inicijative, udruge i platforme koje se u političkom smislu nalaze desno od HDZ-a moraju se ponovo pokušati organizirati kako ne bi još jednom završile na krajnjim političkim marginama. Odlazak Miroslava Škore iz Domovinskog pokreta, stranke koja je čak jedno vrijeme nosila njegovo ime, i na simboličan način označava kraj ovog projekta. Naravno, on neće do kraja propasti jer iza njega čini se i dalje stoje osobe koje bi ga barem još neko vrijeme moge držati na okupu. Ali to više definitivno neće biti stranka koja bi mogla na bilo koji način ugroziti HDZ kao stožernu stranku oko koje se okupljaju takozvani državotvorni birači. Domovinski pokret, odnosno ono što od njega ostane, borit će se prelazak izbornog praga. A u slučaju stvaranja nekakve nove desne koalicije, Domovinski pokret više neće moći nastupati s pozicije najjače opcije koja oko sebe kao nekakva matica okuplja manje stranke i strančice.
Tvrda hrvatska desnica ima nekoliko velikih problema koje vuče već tri desetljeća otkad je u Hrvatskoj uspostavljena demokracija. Jedan je da nikako ne može iznjedriti političara od formata koji bi mogao doći do većeg broja birača. I koji mi mogao Hrvatsku tvrdu desnicu dovući u 21. stoljeće. Zbog čega je tome tako trebalo bi biti predmet poduže političke i psihološke analize. Najčešće se tu radilo o sitnim privatnim interesima koji bi u odlučnom trenutku prevagnuli nad osnovnim političkim obzirima. Ili bi na vrh pod čudnim okolnostima isplivali ljudi za koje je odmah bilo jasno da su zalutali u politiku. Ni danas situacija nije nimalo bolja. Od onih koji bi to mogli biti neki su si dopustili da ih mediji unište, drugi pogrešno poistovjećuju katoličanstvo i hrvatstvo, treći preferiraju osobnu udobnost.
Drugi je problem hrvatske desnice svođenje cijele politike na borbu protiv često imaginarne opasnosti koja prijeti od Srbije i Milorada Pupovca. Nije da Aleksandar Vučić nema agendu za Hrvatsku, ali način na koji desnica reagira i na njega i na predsjednika SDSS-a je skoro uvijek, uz časne iznimke, na granici ridikuloznosti. Uvrede i često vulgarni rječnik koji koriste klasični su politički autogolovi. Njima samo plaše, a time i galvaniziraju birače lijevog centra, dok njihov politički rejting automatski pada na još niže grane.
Ista je stvar s protivljenjem migracijama. Naravno da postoji prostor za kritiku načina na koji EU ponekad pristupa ovom pitanju. Bogata europska društva suočavaju se zbog toga s velikim problemima koje Hrvatska nema. Ilegalni migranti samo prolaze kroz nju. Ne žele u njoj ostati. Tako da postoji prostor da se postavi pitanje tretiranja migrantskih valova. Ali ne na pojednostavljen i često grub način koji rabe neki korifeji desnice. Način koji i njima donosi puno više štete nego koristi.
Tvrdu desnicu ne zanima gospodarstvo. Baš nimalo. Od svog najvećeg idola, mađarskog premijera Viktora Orbana, preuzimaju samo njegove ideološke bravure. Obožavaju ga zbog njegovih svađa s njima tako mrskom EU-u. I naravno pritom zaboravljaju da Mađarskoj bez obzira na svu retoriku ne pada na pamet slijediti Veliku Britaniju. Kao što i previđaju neke Orbanove gospodarske mjere koje su podigle standard običnih Mađara. Ali one koji se deklariraju kao tvrda desnica ne zanima ni standard Hrvata, a kamoli građana našeg sjevernog susjeda. Samo ideologija. I to na najjednostavnijoj razini.
Naravno, puno će ljudi reći da je sve ovo super. Da je dobro da ono što se naziva tvrdom desnicom neprestano glavinja između raspada, poluraspada i pokušaja nekakvog ujedinjenja. Dijelom su u pravu. Ovakva desnica kakvu Hrvatska ima zadnjih 30 godina ne donosi nikakve koristi. Često nanosi i izravnu štetu. Ali da imamo u političkom spektru i neku opciju konzervativniju od HDZ-a koja bi znala adresirati neke probleme koje drugi previđaju, možda i ne bi bilo loše za političko zdravlje nacije. Ali Hrvatska je nema. I kako stvari stoje još je dugo neće imati. Od početka je bilo jasno da Škoro nije taj. Kao što to nisu ni oni koji su ga proizveli kao politički faktor. Vidjelo se to možda najbolje prilikom Škorinog sraza s Tomislavom Tomaševićem. Hrvatska tvrda desnica, naravno kada bi to htjela i bila sposobna, mogla bi puno naučiti od svojih lijevih antipoda.