Što će na kraju biti s HEP-om, postat će ogledni primjer za to ima li ova i ovakva država uopće smisla
Privatizacija velikih državnih tvrtki u Hrvata prava je kvadratura kruga. Skoro pa nerješiv problem. Ako ih privatiziraš, možeš ostati bez važne poluge za gospodarski razvoj. Koliko god privatni vlasnik poboljšao funkcioniranje tvrtke, s druge pak strane on, normalno i očekivano, gleda isključivo i jedino svoje interese. Ako ih pak ostaviš u državnom vlasništvu, lako ti se može dogoditi da ona postane, ili što je još češće ostane, krava muzara za baš svaku ekipu na vlasti. A opet, s druge strane, ipak je strateška tvrtka i dalje u državnom vlasništvu pa u nekim ključnim trenucima može podmetnuti leđa. Nije to baš skroz na skroz tržišno, ali veliko je pitanje postoji li uopće takvo nešto, to famozno tržište.
Uostalom, dovoljno je pogledati što se dogodilo s privatizacijom drugog hrvatskog energetskog dragulja. Više smo puta već pisali o gospodarskoj tragediji zvanoj Ina. Iako u ovom trenutku država Hrvatska ima tek nekoliko postotaka manje udjela u ovoj tvrtki od Mađarskog MOL-a, ona nema praktički nikakav utjecaj na njezino vođenje. Slobodno se može reći da se ovdje radi o najvećem hrvatskom tranzicijskim debaklu. Tu je dilema s početka ovog teksta bila riješena tako da se ide u privatizaciju. Nju se vidjelo kao najbolje rješenje za sve boljke koje su napale ovu tvrtku. A njezino je ime korupcija i izvlačenje novca iz nje u privatne džepove. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnji su se partijski prinčevi navodno jako zaigrali pa se sve pretvorilo u pravu političko gospodarsku dramu s brojnim posljedicama. Od kojih je široj javnosti najpoznatija ona kad je u jednoj garaži u predgrađu Münchena ubijen jedan od direktora Ine Stjepan Dureković.
Ni devedesetih nije bila puno bolja situacija pa se logičnom činila odluka da se ide u privatizaciju i pronađe strateškog partnera. Nešto više od 20 godina kasnije taj je partner zagospodario tvrtkom. Ali da privatizacija nije nikakav jamac za dobro poslovanje pokazuje i nedavna pljačka Ine teška milijardu kuna. To što je privatna, nije pomoglo Ini da bude pošteđena takvih događaja.
Dakle, jako je dobra vijest da će Hrvatska elektroprivreda ostati u državnom vlasništvu. Riječ je o majci svih strateških tvrtki i ona se ne smije privatizirati. Ako Hrvatska u privatne strane ruke prepusti i HEP, onda je ona postala država koja je to samo po tome da ima zastavu, grb i nogometnu reprezentaciju. I svjetska financijska kriza iz 2008., baš kao i ova koja je krenula upadom Rusije u Ukrajinu prije godinu dana, pokazuje da se još jednom potvrdilo ono pravilo u biznisu, politici, kao i u običnom životu – da svatko prvo treba pomoći sam sebi. Pa će mu i drugi pomoći. Dakle, jako je dobra Vladina odluka koja će omogućiti da HEP ostane u vlasništvu države. To smo dakle apsolvirali. Privatno vlasništvo nije baš uvijek najbolja solucija kod tvrtki kao što je HEP. Ali do ove konstatacije puno je lakše doći nego do sljedećeg koraka.
A taj je, kad država već ima takvu tvrtku u svom vlasništvu, zna li ona, i što je još važnije – želi li uopće znati što s njim raditi. I zna li i želi li znati kako spriječiti da HEP ne postane talac i žrtva lobija povezanih s vlašću. Ono što se s ovom tvrtkom događalo posljednja tri desetljeća, pokazuje da ne zna. I da ne želi znati. Svjedoci smo ovih dana dosad neviđenog medijskog i lobističkog cipelarenja ministra nadležnog, među ostalim, i za HEP. I to baš u vrijeme kada se u optjecaj pustila priča o dokapitalizaciji ove tvrtke.
Što će na kraju biti s HEP-om, postat će ogledni primjer za to ima li ova i ovakva država uopće smisla. Točnije rečeno, bit će to veliki test. Slučaj s Inom pokazao je da nepripremljena i loše odrađena privatizacija nikako nije dobro rješenje za stratešku energetsku tvrtku. Ali dobro rješenje svakako nije ni to da kad ona ostane u državnom vlasništvu bude loše vođena i plijen nekih privatnih interesa. Ako ova Vlada uspije dovesti HEP u red i ustrojiti ga tako da postane tvrtka koja posluje dobro i kvalitetno za korist svog vlasnika, dakle države Hrvatske, bio bi to uspjeh možda ne ravan oslobađanju Hrvatske 1995., ali definitivno samo korak iza toga. Nije to lako napraviti. Ali nije ni nemoguće.
Putevi i stranputice
HEP neće postati nova INA
Zlatko Crnčec
30. ožujak 2023 07:45
Photo: Lovro Domitrovic/PIXSELL
Što će na kraju biti s HEP-om, postat će ogledni primjer za to ima li ova i ovakva država uopće smisla
Privatizacija velikih državnih tvrtki u Hrvata prava je kvadratura kruga. Skoro pa nerješiv problem. Ako ih privatiziraš, možeš ostati bez važne poluge za gospodarski razvoj. Koliko god privatni vlasnik poboljšao funkcioniranje tvrtke, s druge pak strane on, normalno i očekivano, gleda isključivo i jedino svoje interese. Ako ih pak ostaviš u državnom vlasništvu, lako ti se može dogoditi da ona postane, ili što je još češće ostane, krava muzara za baš svaku ekipu na vlasti. A opet, s druge strane, ipak je strateška tvrtka i dalje u državnom vlasništvu pa u nekim ključnim trenucima može podmetnuti leđa. Nije to baš skroz na skroz tržišno, ali veliko je pitanje postoji li uopće takvo nešto, to famozno tržište.
Uostalom, dovoljno je pogledati što se dogodilo s privatizacijom drugog hrvatskog energetskog dragulja. Više smo puta već pisali o gospodarskoj tragediji zvanoj Ina. Iako u ovom trenutku država Hrvatska ima tek nekoliko postotaka manje udjela u ovoj tvrtki od Mađarskog MOL-a, ona nema praktički nikakav utjecaj na njezino vođenje. Slobodno se može reći da se ovdje radi o najvećem hrvatskom tranzicijskim debaklu. Tu je dilema s početka ovog teksta bila riješena tako da se ide u privatizaciju. Nju se vidjelo kao najbolje rješenje za sve boljke koje su napale ovu tvrtku. A njezino je ime korupcija i izvlačenje novca iz nje u privatne džepove. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnji su se partijski prinčevi navodno jako zaigrali pa se sve pretvorilo u pravu političko gospodarsku dramu s brojnim posljedicama. Od kojih je široj javnosti najpoznatija ona kad je u jednoj garaži u predgrađu Münchena ubijen jedan od direktora Ine Stjepan Dureković.
Ni devedesetih nije bila puno bolja situacija pa se logičnom činila odluka da se ide u privatizaciju i pronađe strateškog partnera. Nešto više od 20 godina kasnije taj je partner zagospodario tvrtkom. Ali da privatizacija nije nikakav jamac za dobro poslovanje pokazuje i nedavna pljačka Ine teška milijardu kuna. To što je privatna, nije pomoglo Ini da bude pošteđena takvih događaja.
Dakle, jako je dobra vijest da će Hrvatska elektroprivreda ostati u državnom vlasništvu. Riječ je o majci svih strateških tvrtki i ona se ne smije privatizirati. Ako Hrvatska u privatne strane ruke prepusti i HEP, onda je ona postala država koja je to samo po tome da ima zastavu, grb i nogometnu reprezentaciju. I svjetska financijska kriza iz 2008., baš kao i ova koja je krenula upadom Rusije u Ukrajinu prije godinu dana, pokazuje da se još jednom potvrdilo ono pravilo u biznisu, politici, kao i u običnom životu – da svatko prvo treba pomoći sam sebi. Pa će mu i drugi pomoći. Dakle, jako je dobra Vladina odluka koja će omogućiti da HEP ostane u vlasništvu države. To smo dakle apsolvirali. Privatno vlasništvo nije baš uvijek najbolja solucija kod tvrtki kao što je HEP. Ali do ove konstatacije puno je lakše doći nego do sljedećeg koraka.
A taj je, kad država već ima takvu tvrtku u svom vlasništvu, zna li ona, i što je još važnije – želi li uopće znati što s njim raditi. I zna li i želi li znati kako spriječiti da HEP ne postane talac i žrtva lobija povezanih s vlašću. Ono što se s ovom tvrtkom događalo posljednja tri desetljeća, pokazuje da ne zna. I da ne želi znati. Svjedoci smo ovih dana dosad neviđenog medijskog i lobističkog cipelarenja ministra nadležnog, među ostalim, i za HEP. I to baš u vrijeme kada se u optjecaj pustila priča o dokapitalizaciji ove tvrtke.
Što će na kraju biti s HEP-om, postat će ogledni primjer za to ima li ova i ovakva država uopće smisla. Točnije rečeno, bit će to veliki test. Slučaj s Inom pokazao je da nepripremljena i loše odrađena privatizacija nikako nije dobro rješenje za stratešku energetsku tvrtku. Ali dobro rješenje svakako nije ni to da kad ona ostane u državnom vlasništvu bude loše vođena i plijen nekih privatnih interesa. Ako ova Vlada uspije dovesti HEP u red i ustrojiti ga tako da postane tvrtka koja posluje dobro i kvalitetno za korist svog vlasnika, dakle države Hrvatske, bio bi to uspjeh možda ne ravan oslobađanju Hrvatske 1995., ali definitivno samo korak iza toga. Nije to lako napraviti. Ali nije ni nemoguće.