Iako se jučer i danas obilježava važna obljetnica – 30. godišnjica obilježavanja Dana Hrvatske vojske, Dana Hrvatske kopnene vojske i 30. obljetnice ustrojavanja Hrvatske vojske, do ovog trenutka ni to nije bio trenutak da se ponovno sretnu predsjednik Vlade i predsjednik Republike, Zoran Milanović. Jedan je u predizbornoj kampanji u Dalmaciji, drugi je upriličio prijem, ali bez prisustva šefa Vlade. Plenković drži svoju riječ, da nijedno polaganje vijenaca niti bilo kakav protokol ne mora značiti da će njih dvojica biti zajedno u tom protokolu.
Dapače, nakon napada na neke pripadnike bugarske nacionalnosti u Hrvatskoj, Plenković je te napade pripisao retorici šefa države – višekratno ga je jučer nazvao “huškačem”, što je Milanovića očigledno povrijedilo, jer bez obzira na svoj diskurs zacijelo sebe ne doživljava na tako agresivan način. Čak je pojašnjavao da se šalio kako je o sebi i Plenkoviću dan prije govorio kao o “tati i mami”, pri čemu je on “tata”.

No, predsjednik Milanović kao da ni nakon godinu i pol dana mandata na Pantovčaku ne shvaća da njegov smisao za humor i njegove šale koje odašilje iz Predsjedničkih dvora nemaju istu težinu kao kad je bio “samo” predsjednik SDP-a, ili samo kandidat za šefa države. Kao da mu ni dan danas nije jasno da nije primjereno sprdati se s bilo kim na političkoj i javnoj sceni, a kamoli s predsjednikom Vlade, koji pritom po svojim ovlastima realno ima mnogo važniju i širu ulogu od njega u raspodjeli državničkih poslova. O tome je u medijima ovih dana govorila psihologinja prof. Mirjana Krizmanić, koja je kazala: “Za Milanovića svi tvrde da je jako pametan. Ali gdje je ta velika pamet kad svaki dan kaže nešto neprilično, nerazumno, čak deficitarno. Što znači da je on tata, znači li to da je zreliji, ili pametniji od premijera? Bilo bi bolje da govori rjeđe, ali promišljeno. Tada bi njegove riječi imale veći utjecaj”, kazala je. I to je doista na maksimalno eufemistički način rečeno ono što mnogi u Hrvatskoj misle o predsjedniku države – da, čak i ako nije zlonamjeran, stalno govori riječ previše.

Mnogima je postala naprosto neugodna komunikacija s njim. Zabavljajući sam sebe svojim dosjetkama, predsjednik Milanović naprosto zna biti neugodan prema ljudima. Možda će uskoro nekome reći da nije dobro oprao zube, ili da mu se cipele ne lašte dovoljno. Možda nekome da ima kilogram viška, ili da se nije dobro počešljao. U tome kao da ima sve manje zlonamjernosti, a jednostavno sve više nepromišljenosti. Ljudi se libe razgovarati s predsjednikom koji bi im mogao naprosto reći da nije njihov dan, da imaju preduboke podočnjake ili da su im hlače demode. Vjerojatno je pritom najčešće u pravu – ali da li civilizirani ljudi na taj način razgovaraju? Promatračima sa strane to je vjerojatno vrlo duhovito, sve dok i njih jednom ne zakači. No, jedno je biti “enfant terrible”, a drugo je ne poznavati bonton ili biti cijepljen od socijalne inteligencije, odnosno naprosto od onoga što zovemo pukom pristojnošću prema drugima.

Naravno, posebna je priča Milanovićev odnos prema političkim konkurentima. Iako se po Ustavu mora odreći stranačke iskaznice, on ne samo da vrlo očigledno sudjeluje u kampanji koja ide na korist kandidata SDP-a na ovim izborima, pa je tako bio u Rijeci, Sisku, Kastvu, Čakovcu itd., nego i izravno navija za kandidate ljevice na zagrebačkim izborima. Mada je i Miroslav Škoro kao kandidat u Zagrebu sa svojom huškačkom retorikom daleko van gabarita pristojnog ili poželjnog ponašanja, to ne znači da šef države na lokalnim izborima ima pravo navijati za bilo koga, ili izravno pozivati birače da nekog kandidata zaobilaze kao da je kužan. To nije uloga predsjednika Republike, ili kako bi on sam rekao “pravobranitelja Ustava”. Njegova bi uloga trebala biti nadstranačka i vanstranačka.

Slično je i s temom koja jest jedno od njegovih ključnih ustavnih ovlasti, a to su Oružane snage. Predsjednik se u posljednje vrijeme izravno uključio u “diferencijaciju” među pojedinim strujama braniteljskih udruga, pa su mu tako sve češće na Pantovčaku gosti bliski grupaciji Ljube Ćesića Rojsa. Pažljiviji promatrači prilika primjećuju kao ugošćuje ljude koji imaju i haške presude, a vidjeli smo koliko je reakcija u susjednoj BiH bilo izazvalo i njegovo primanje nekih pripadnika HVO-a za kojima se vuku repovi.

Predsjednik Milanović kao da stalno namjerno pretjeruje. Otkako se ujutro probudi, u hiperboli je. I iako na nekim zaista važnim temama ne špiči, kao što su vojni avoni, doveo se do toga da dio politike jednostavno više ne želi voditi razgovore s njim.

Ostaje pitanje: po čemu je to blisko obećanjima o uključivosti i ravnopravnosti svih građana, s kojima je dobio izbore prije godinu i pol?