Vijest da su ministar gospodarstva Tomislav Ćorić i direktor brodogradilišta »3. maj« Edi Kučan jučer potpisali Ugovor o završetku gradnje broda za prijevoz automobila i kamiona, takozvane novogradnje 514, definitivno jest dašak optimizma.
Vijest da su ministar gospodarstva Tomislav Ćorić i direktor brodogradilišta »3. maj« Edi Kučan jučer potpisali Ugovor o završetku gradnje broda za prijevoz automobila i kamiona, takozvane novogradnje 514, definitivno jest dašak optimizma. Posebno u ove tmurne dane trećeg vala pandemije korone. Ona znači da »3. maj« nastavlja do daljnjeg graditi brodove, odnosno zapošljavati ljude u industriji. Vlada je kupila ovaj nedovršeni brod i nakon njegove izgradnje pronaći će kupca te na taj način zatvoriti situaciju nastalu nakon kolapsa Uljanika.
Na ovako izravnu intervenciju države jako bi se loše gledalo još prije samo nekih petnaestak godina. Tada je u svijetu, a samim tim i u Hrvatskoj, vladao pravi fetiš tržišta i uvjerenje da sve gospodarske probleme može najbolje riješiti njegova famozna nevidljiva ruka. Koja je toliko uporno nevidljiva da se ipak počelo propitivati postoji li ona uopće. A da je nema, ili ako je ima da je prilično nesigurna, ponovo se počelo sumnjati nakon izbijanja svjetske financijske krize 2008. godine. Situacija je u jednom trenutku bila toliko kritična da je postojala mogućnost da se banke zatvore na dulje vrijeme. Kolika je panika zavladala, pokazuje da su vlade bile spremne posegnuti za najradikalnijim potezima samo kako bi spriječile gospodarski armagedon. Pa su tako Sjedinjene Države u jednom trenutku nacionalizirale ni manje ni više, nego General Motors. Epidemija korone sada je dodatno pojačala aktivnosti vlada kada je u pitanju intervencija u gospodarstvo.
I stoga je potpuno normalno i poželjno da se i hrvatska Vlada na ovaj način uključila u spašavanje domaće brodogradnje. Riskantan je to, ali hrabar potez. On, ako ništa drugo, produljuje nadu da bi domaća brodogradnja ipak mogla opstati. Što bi pak bilo više nego dobro jer bi Hrvatsku ipak ostavilo na zemljopisnoj karti zemalja koje mogu napraviti tako kompliciran proizvod kao što je brod.
Protiv domaće brodogradnje išle su i neke objektivne okolnosti kakvih prije nekoliko desetljeća nije bilo. Ponajviše drastične promjene u Kini i Južnoj Koreji gdje se brodove izbacuje s tekuće vrpce i mete konkurencija puno jača od slabašne hrvatske brodogradnje. Ali išlo je i puno subjektivnih. Kriminal, korupcija, rasipanje, nepotizam, muljanja svih vrsta, katastrofalni poslovni potezi također su imali ulogu, moguće i odlučujuću, za bacanje na koljena gospodarske grane kojom smo se nekad ponosili.
Vlada je u ovom slučaju, kao i u nekim prijašnjim, kada je u pitanju brodogradnja, napravila dobar posao. Dali su još jednu priliku Ediju Kučanu i njegovoj ekipi koja sada vodi »3. maj«, ali što je još važnije, i njihovim radnicima. Međutim, u rujnu ove godine istječe dvogodišnji moratorij na koji su pristali vjerovnici »3. maja«.
Ova tvrtka, kao i ono što je još ostalo od hrvatske brodogradnje, treba neko dugoročno i održivo rješenje. Jer General Motors čiju smo nacionalizaciju spomenuli više nije u vlasništvu američke države. I više nije teret američkim poreznim obveznicima, ako je ikad i bio. Tvrtka je nanovo privatizirana i posluje na tržištu.
Na tom je tragu potrebno pronaći i dugoročno rješenje za domaću brodogradnju. Pa makar se morala platiti i cijena smanjenja broja radnika. Ali da ta grana, uz poguranac države, ipak pronađe tražišnu nišu u kojoj će biti konkurentna na svjetskoj razini. Brod je još uvijek jedan od najsloženijih industrijskih proizvoda, profesor Ljubo Jurčić stalno govori da više dijelova imaju samo zrakoplov i SpaceShuttle.
Hrvatska naprosto mora ostati industrijska zemlja. Epidemija korone pokazala je koliko je riskantno oslanjanje čak petine gospodarstva na krhku biljku koja se zove turizam. Vlada je svojom intervencijom dosad spasila izgradnju tri broda u riječkom brodogradilištu i na taj način, ako ništa drugo, kupila vrijeme da se osmisli održiv model brodogradnje. Nije to nimalo lak posao. Manja i fleksibilnija brodogradnja mogla bi se lakše prilagoditi zahtjevnijem kupcu koji traži personaliziraniji i kvalitetniji proizvod. Možda bi i tu mogla biti nekakva niša za riječko brodogradilište. U svakom slučaju, dobro je da se još uvijek grade brodovi u Hrvatskoj. Prije samo nekoliko godina, u jednom trenutku nije baš izgledalo da je to moguće. Za nadati se da ovo brodogradilište ipak ima budućnost. Zbog njegovih radnika, Rijeke, ali i cijele Hrvatske.
Piše Zlatko Crnčec
»3. maj« i hrvatska brodogradnja idu dalje
Zlatko Crnčec
21. travanj 2021 11:43
Foto Sergej Drechsler
Vijest da su ministar gospodarstva Tomislav Ćorić i direktor brodogradilišta »3. maj« Edi Kučan jučer potpisali Ugovor o završetku gradnje broda za prijevoz automobila i kamiona, takozvane novogradnje 514, definitivno jest dašak optimizma.
Vijest da su ministar gospodarstva Tomislav Ćorić i direktor brodogradilišta »3. maj« Edi Kučan jučer potpisali Ugovor o završetku gradnje broda za prijevoz automobila i kamiona, takozvane novogradnje 514, definitivno jest dašak optimizma. Posebno u ove tmurne dane trećeg vala pandemije korone. Ona znači da »3. maj« nastavlja do daljnjeg graditi brodove, odnosno zapošljavati ljude u industriji. Vlada je kupila ovaj nedovršeni brod i nakon njegove izgradnje pronaći će kupca te na taj način zatvoriti situaciju nastalu nakon kolapsa Uljanika.
Na ovako izravnu intervenciju države jako bi se loše gledalo još prije samo nekih petnaestak godina. Tada je u svijetu, a samim tim i u Hrvatskoj, vladao pravi fetiš tržišta i uvjerenje da sve gospodarske probleme može najbolje riješiti njegova famozna nevidljiva ruka. Koja je toliko uporno nevidljiva da se ipak počelo propitivati postoji li ona uopće. A da je nema, ili ako je ima da je prilično nesigurna, ponovo se počelo sumnjati nakon izbijanja svjetske financijske krize 2008. godine. Situacija je u jednom trenutku bila toliko kritična da je postojala mogućnost da se banke zatvore na dulje vrijeme. Kolika je panika zavladala, pokazuje da su vlade bile spremne posegnuti za najradikalnijim potezima samo kako bi spriječile gospodarski armagedon. Pa su tako Sjedinjene Države u jednom trenutku nacionalizirale ni manje ni više, nego General Motors. Epidemija korone sada je dodatno pojačala aktivnosti vlada kada je u pitanju intervencija u gospodarstvo.
I stoga je potpuno normalno i poželjno da se i hrvatska Vlada na ovaj način uključila u spašavanje domaće brodogradnje. Riskantan je to, ali hrabar potez. On, ako ništa drugo, produljuje nadu da bi domaća brodogradnja ipak mogla opstati. Što bi pak bilo više nego dobro jer bi Hrvatsku ipak ostavilo na zemljopisnoj karti zemalja koje mogu napraviti tako kompliciran proizvod kao što je brod.
Protiv domaće brodogradnje išle su i neke objektivne okolnosti kakvih prije nekoliko desetljeća nije bilo. Ponajviše drastične promjene u Kini i Južnoj Koreji gdje se brodove izbacuje s tekuće vrpce i mete konkurencija puno jača od slabašne hrvatske brodogradnje. Ali išlo je i puno subjektivnih. Kriminal, korupcija, rasipanje, nepotizam, muljanja svih vrsta, katastrofalni poslovni potezi također su imali ulogu, moguće i odlučujuću, za bacanje na koljena gospodarske grane kojom smo se nekad ponosili.
Vlada je u ovom slučaju, kao i u nekim prijašnjim, kada je u pitanju brodogradnja, napravila dobar posao. Dali su još jednu priliku Ediju Kučanu i njegovoj ekipi koja sada vodi »3. maj«, ali što je još važnije, i njihovim radnicima. Međutim, u rujnu ove godine istječe dvogodišnji moratorij na koji su pristali vjerovnici »3. maja«.
Ova tvrtka, kao i ono što je još ostalo od hrvatske brodogradnje, treba neko dugoročno i održivo rješenje. Jer General Motors čiju smo nacionalizaciju spomenuli više nije u vlasništvu američke države. I više nije teret američkim poreznim obveznicima, ako je ikad i bio. Tvrtka je nanovo privatizirana i posluje na tržištu.
Na tom je tragu potrebno pronaći i dugoročno rješenje za domaću brodogradnju. Pa makar se morala platiti i cijena smanjenja broja radnika. Ali da ta grana, uz poguranac države, ipak pronađe tražišnu nišu u kojoj će biti konkurentna na svjetskoj razini. Brod je još uvijek jedan od najsloženijih industrijskih proizvoda, profesor Ljubo Jurčić stalno govori da više dijelova imaju samo zrakoplov i SpaceShuttle.
Hrvatska naprosto mora ostati industrijska zemlja. Epidemija korone pokazala je koliko je riskantno oslanjanje čak petine gospodarstva na krhku biljku koja se zove turizam. Vlada je svojom intervencijom dosad spasila izgradnju tri broda u riječkom brodogradilištu i na taj način, ako ništa drugo, kupila vrijeme da se osmisli održiv model brodogradnje. Nije to nimalo lak posao. Manja i fleksibilnija brodogradnja mogla bi se lakše prilagoditi zahtjevnijem kupcu koji traži personaliziraniji i kvalitetniji proizvod. Možda bi i tu mogla biti nekakva niša za riječko brodogradilište. U svakom slučaju, dobro je da se još uvijek grade brodovi u Hrvatskoj. Prije samo nekoliko godina, u jednom trenutku nije baš izgledalo da je to moguće. Za nadati se da ovo brodogradilište ipak ima budućnost. Zbog njegovih radnika, Rijeke, ali i cijele Hrvatske.