Bez knjiga najbolje stvari našega svijeta bile bi isparile u zaboravu, posljednja je rečenica opsežne (450 stranica) knjige »Beskraj u trsci« suvremene španjolske autorice Irene Vallejo. Ovaj svjetski književni fenomen, podnaslovljen »Velika avantura knjige u antičkome svijetu«, objavio je V. B. Z. u hrvatskom prijevodu Silvane Roglić.

Knjiga je podijeljena u dva opsežna poglavlja – »Grčka zamišlja budućnost« i »Rimski putovi«, kojima Vallejo vodi čitatelje na čudesno putovanje kroz povijest pisane riječi – od Aleksandrijske knjižnice do sarajevske vijećnice. Izuzetnim znanjem i akribijom autorica spaja klasike i suvremeni svijet.

Velika je to priča o tisućama ljudi koji su stoljećima štitili književnu tradiciju: usmeni kazivači, prevoditelji, pisari, učitelji, pobunjenici, pustolovi, knjižničari i knjižari.

Irene Vallejo podrobno analizira fenomen Aleksandrijske knjižnice, koja je nekad bila najveća knjižnica antičkog svijeta. Aleksandar Veliki prvi je naredio izgradnju velike knjižnice. Između ostalog, Vallejo navodi da je Aleksandar uvijek spavao sa svojim primjerkom »Ilijade« i bodežom ispod jastuka.

Podsjećajući na tri uništenja Aleksandrijske knjižnice (prije potpunog uništenja gorjela je nekoliko puta; a slično tome veličanstvene knjižnice u Rimu na kraju su propale nakon niza katastrofa, pljački, požara i nesreća), Irene Vallejo konstatira: »Tri uništenja Aleksandrijske knjižnice mogu nam se na prvu pričinjati kao da pripadaju prošlosti, ali nažalost kivnost na knjige tradicija je čvrsto ukotvljena u našu povijest. Uništavanje je stalno prisutna tendencija. Kao što je pisalo na El Rotovoj sličici: ‘Civilizacije zastarijevaju; barbarstva se obnavljaju’«.

Te su rečenice uvod u 20. stoljeće, koje je bilo razdoblje stravičnoga biblioklazma (knjižnice bombardirane u svjetskim ratovima, nacističke lomače, cenzorski režimi, kineska kulturna revolucija, sovjetske čistke, lov na vještice, europske i latinoameričke diktature, spaljivane ili bombama napadane knjižnice, totalitarizmi, aparthejd, mesijanska volja određenih vođa, fundamentalizmi, talibani, fetva protiv Salmana Rushdieja, samo su neka od poglavlja te katastrofe). I 21. stoljeće započelo je, uz blagoslov američkih postrojbi, pljačkom muzeja i knjižnica u Iraku, gdje je pismo prvi put ispisalo svijet.

Za prostore na kojima živimo posebno je znakovito poglavlje pod naslovom »Pojasevi za spašavanje i crni leptiri«. U njemu Vallejo piše:

»Radim na ovoj knjizi u posljednjim danima kolovoza, točno dvadeset pet godina nakon divljačkoga napada na sarajevsku biblioteku. Tad sam još bila djevojčica i u mojem sjećanju taj je rat značio otkrivanje vanjskoga svijeta, većega – i mračnijega – od onoga kakvim sam ga ja zamišljala.

Sjećam se da sam se toga ljeta počela zanimati za šuškave knjige odraslih koje mi dotad nisu bile važne. Da, tad sam pročitala svoje prve novine, držeći ih pred licem, raširenih ruku, poput špijuna u crtićima. Prve vijesti, prve fotografije koje su me pogodile bile su fotografije tih masakra ljeti 1992. godine.

Istovremeno, ovdje smo proživljavali euforiju i svečanosti oko Olimpijade u Barceloni, Svjetske izložbe u Sevilli i u iznenadnom trijumfalizmu navrat-nanos modernizirane i obogaćene zemlje. Malo je ostalo od toga hipnotičkog sna, ali pejzaž sivog i izrešetanoga Sarajeva ostao mi je urezan u mrežnicu.

Sjećam se da je jednoga dana u školi profesorica etike zamolila da zaklopimo bilježnice – bilo nas je svega troje-četvero – i, na naše iznenađenje, predložila da razgovaramo o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Zaboravila sam što smo rekli, ali osjećali smo se odraslima, važnima i samo na korak od toga da nas proglase međunarodnim stručnjacima.

Sjećam se da sam jednoga dana otvorila atlas i otputovala vrhom kažiprsta od Zaragoze do Sarajeva. Pomislila sam kako imena tih dvaju gradova imaju sličnu melodiju. Sjećam se slika njihove biblioteke izranjavane zapaljivim bombama. Fotografija Gervasija Sִáncheza – na kojoj zraka sunca prolazi kroz uništeno predvorje, milujući nagomilanu šutu i okrnjene stupove – ikona je tog okončanog kolovoza.

Bosanski pisac Ivan Lovrenović pričao je kako je, u dugoj ljetnoj noći, Sarajevo bilo osvijetljeno vatrom koja je izbijala iz Vijećnice, impozantne zgrade Nacionalne biblioteke kraj Miljacke. Prvo je dvadeset i pet zapaljivih raketa dohvatilo krov, premda je građevina bila obilježena plavim zastavama kako bi se znalo da je posrijedi kulturna baština.

Kad je sjaj – veli Ivan – dosegao neronske razmjere, krenulo je neprestano manijačko bombardiranje kako bi se spriječio ulazak u Vijećnicu. S padina koje gledaju na grad, snajperisti su pucali na stanovnike Sarajeva, mršave i iscrpljene, koji su izlazili iz svojih skloništa kako bi pokušali spasiti knjige.

Jačina napada nije dopuštala vatrogascima da se približe. Na kraju su maurski stupovi zgrade popustili, prozori su prsnuli kako bi propustili plamene jezike. U svitanje gorjele su stotine tisuća svezaka – rijetkih knjiga, dokumenata o gradu, čitavih zbirki publikacija, rukopisa i unikatnih izdanja…

Arturo Pérez-Reverte, tadašnji dopisnik iz rata, promatrao je artiljerijsku vatru i požar. Idućega jutra mogao je vidjeti, na podu uništene Biblioteke, odlomljene zidove i stubišta, ostatke rukopisa koje više nitko neće čitati, raskomadana umjetnička djela: ‘Kad gori knjiga, kad se uništi knjiga, nešto u nama nepopravljivo se osakati.

Kad gori knjiga, umiru svi životi koji su je omogućili, svi životi sadržani u njoj i svi životi kojima je ta knjiga mogla dati, negdje u budućnosti, toplinu, znanje, inteligenciju, užitak i nadu. Uništiti knjigu znači doslovno satrati čovjekovu dušu.’ Pepeo i žeravica tinjali su još danima, dimili se, lebdjeli iznad grada poput tamna snijega.

‘Crni leptiri’, tako su Sarajlije zvali taj pepeo od uništenih knjiga koji je padao na prolaznike, na bombardirana gradilišta, na pločnike, na napola razorene zgrade, na kraju su se razgradili i pomiješali s utvarama mrtvih.«

Knjiga Irene Vallejo prepuna je citata koji su na neki način vezani za knjige i knjižnice. Jedan od primjera je knjižnica u Berlinu, u kojoj je Wim Wenders snimio prizor iz filma »Nebo nad Berlinom«, a dio knjige posvećen je i »Imenu ruže« Umberta Eca, kao i neizostavnom Borgesu (…»slijepi knjižničar koji je gotovo postao poseban književni rod…«). Spominje se i Joyceov »Uliks«. Vallejo se referira i na roman »Fahrenheit 451« Raya Bradburyja, ali i na rat u bivšoj Jugoslaviji:

»U mračnoj budućnosti opisanoj u Bradburyjevu romanu najstrože je zabranjeno čitati i sve se knjige prijavljuju i uništavaju. Ondje brigade vatrogasaca, umjesto da gase vatru, izazivaju požare i potpiruju ih kako bi spalili domove koji skrivaju te ilegalne predmete. Samo je jedna knjiga zakonita: pravilnik samih brigada zaduženih da zapale sve ostale knjige.

U tom jedinom dopuštenom tekstu može se pročitati da je ta postrojba osnovana 1790. u svrhu spaljivanja engleskih knjiga u Sjedinjenim Državama i da je prvi vatrogasac bio Benjamin Franklin. Ne postoji nijedan pisani dokument koji bi pobio te tvrdnje i više ih nitko ne dovodi u pitanje.

Ondje gdje se dokumenti uklanjaju i knjige slobodno ne cirkuliraju, lako je po svome nahođenju nekažnjeno prekrajati povijest. U slučaju bivše Jugoslavije uništavanje prošlosti bilo je posljedica etničke mržnje. Od 1992. pa sve do kraja rata napade je doživjelo sto osamdeset osam knjižnica i arhiva.

Otužno izvješće Stručne komisije Ujedinjenih naroda ustanovilo je da je u bivšoj Jugoslaviji došlo do ‘namjernog uništavanja kulturnih dobara koje se ne može opravdati vojnim potrebama’.

Juan Goytisolo, koji je otputovao u bosanski glavni grad odazvavši se na poziv Susan Sontag, napisao je u svojoj Sarajevskoj svesci: ‘Spaljivanje Biblioteke, što je potpirivalo jalovu mržnju divljih raketnih bacača, bilo je gore od smrti. Bijes i bol tih trenutaka pratit će me do groba. Cilj opsjedatelja – pomesti povijesnu srž ove zemlje kako bi se na njoj izgradio hram izmišljotina, legenda i mitova – pogodio nas je ravno u srce…«

Pri kraju knjige Irene Vallejo dotiče se i budućnosti knjige:

»Već nas neko vrijeme katastrofičari upozoravaju, i to najgorim proročanstvima: knjige su vrsta u opasnosti od izumiranja i u nekom trenutku u skoroj budućnosti nestat će jer će ih progutati konkurencija drugih, ljenijih oblika dokolice i kanibalsko širenje interneta.«

Za utjehu Vallejo navodi pjesmu Izeta Sarajlića iz 1976. pod naslovom »Pismo u 2176. godini«: »Šta?/Još slušate Mendelsona?/Još berete margarete?/Još slavite dečje rođendane?/Još ulicama dajete imena pesnika?/A mene su, sedamdesetih godina prošlog veka, ubeđivali da je vreme poezije prošlo – kao igranje zaloga, kao čitanje u zvezde, kao balovi kod Rostovih./I ja, budala, zamalo što i sam u to nisam poverovao?«