Zakon o obnovi od potresa bio je jedan od prvih izglasanih u novom mandatu Vlade. Početkom rujna prošle godine donesen je na izvanrednoj saborskoj sjednici, i to uz podršku 124 zastupnika, od ukupno 152. To znači da je za njega glasao i dobar dio opozicije, smatrajući ga urgentnim.

Tada je od potresa bilo prošlo nepunih 6 mjeseci. Dosad, prošlo je 17 mjeseci, barem kad je o Zagrebu riječ, te skoro godinu dana od drugog, razornog potresa na Baniji. U međuvremenu, pokazalo se da postoje uska grla u funkcioniranju birokracije u vezi s obnovom, pokazalo se da Fond u Zagrebu ne funkcionira jer u najmanju ruku njegov čelnik Damir Vanđelić više nema potporu vodećih ljudi Vlade te su u Zagrebu dosad slovom i brojkom srušene tri kuće. Ne izgrađeno. Nego srušeno. Da bi jednom bilo nanovo izgrađeno.

Nažalost, slično je i s Banijom, gdje su ljudi ljeto proveli u užarenim kontejnerima, i nisu vraćeni ni u kuće koje bi bile obnovljene, a kamoli u nove. Niti je nađeno neko trajnije rješenje, do konačnog useljenja u neke nove objekte, kroz gradnju ipak malo solidnijih građevina od običnog kontejnera, u kojima bi se sada dočekala već druga po redu zima.

No, hajde, tko prizna, pola mu se prašta. A u Vladi su praktički priznali da ne može biti zadovoljstva dosadašnjom dinamikom ni za Zagreb, a kamoli za Baniju. Najavili su u to ime izmjene Zakona o obnovi, te pojednostavljivanje procedura oko imovinsko-pravnih odnosa koji su dosad bili najveća prepreka većim zahvatima. Obnova će ići »blokovski«, dakle neće se više čekati vlasnička rješenja za svaki pojedini stan ili kuću, nego će se obnavljati u širim blokovima, dakle više stanova zajedno u jednoj zgradi, ili cijeli blokovi zgrada i slično. Predsjednik Zoran Milanović ispravno je primijetio da se uvijek sve svodi na »malo dobrih ljudi«, podsjetivši kako su autoceste u Hrvatskoj nakon 2000. godine u samo dvije godine bile imovinsko-pravno riješene, upravo jer su proces vodili odlučni pojedinci koji su točno znali kako riješiti takve prepreke. A način je uvijek isti: izuzmi zemljište, otkupi ga, počni graditi, a naknadno sudski rješavaj imovinsko-pravne dileme, ako ih nakon isplate državnog novca za određene parcele na kraju ostane. Isto je i s obnovom: obnavljaj, gradi, a naknadno eventualno pred institucijama rješavaj dileme. Ako ih bude. A ljudi su skloni odustajati od sporenja ako prije toga dobiju pravičnu naknadu, ili ako vide da su novi objekti vrijedili odustanka od pravnog spora.

I Grad Zagreb pokazao je da se može kad se hoće – prošlog tjedna Gradska skupština je donijela odluku po kojoj će se ljudi koji još žive po hostelima (17 mjeseci od potresa!) seliti u gradske stanove. Shvatilo se da ljudi više ne mogu s cijelim obiteljima živjeti u jednoj sobi, i Grad će im omogućiti da dobiju »privremeni trajni smještaj« dostojan čovjeka.

Istina je, dakle, da se može pomoći i ubrzati ako se želi. U tom kontekstu, uzimajući u obzir i sve probleme koje je Hrvatska imala s koronom, i ekonomske probleme u vezi s tim, nevjerojatno je da je Vlada praktički cijelu godinu dana zanemarila jedan tako važan posao, kao što je obnova od potresa. Čeka se, naravno, još europski novac i onda će se zamašnjak vjerojatno pokrenuti. Ali za šefa Vlade Andreja Plenkovića, ako ne počne hitno rješavati ove probleme, obnova bi mogla (p)ostati rak-rana njegova drugog mandata. Kad je obnova od potresa u pitanju, vrijeme je da pokaže da je »problem solver«, dakle onaj koji rješava probleme. Dosad je bilo dovoljno vremena da se koncepti razmotre – sad je već došlo vrijeme za akciju. Koronakriza, ako bude sreće, najesen neće biti tako teška kao prošle godine, i ovo je idealan trenutak da Plenković u praksi potvrdi svoje riječi i najave. »Eto, riješit ćemo«, kazao je jučer, ali to vjerojatno znači da će morati mijenjati ljude koji dosad nisu obavili sve što se od njih očekivalo, i uprijeti u obnovu kao prioritet broj jedan.

»To su očekivanja naših sugrađana, to je u konačnici obveza nas, kao države i Vlade, da pomognemo«, izjavio je premijer jučer u Sisku. Upravo tako. To je očekivanje, i obaveza.