Svejedno je li Banija ili Banovina, sve dok ljudi jedni drugima pomažu i dok imamo ovu zajedničku eksploziju ljubavi, svejedno je kako nazivati potresom pogođeni kraj – ovu izjavu zajedno su dali kardinal Josip Bozanić i zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije Perić na ekumenskom hodočašću Zagrebom i zagrebačkim vjerskim objektima dviju vjera.

Tom su zajedničkom snažnom porukom jasno rekli da se ova kriza pokazala najboljim lakmusom za mjerenje ljudskosti, umjesto brojenja krvnih zrnaca postradalih na Baniji. Ili Banovini, svejedno.

No, samo dan ranije sisački biskup Vlado Košić izjavio je sljedeće: »Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba. On je podmukao neprijatelj koji sve napada, ne gleda tko je tko, niti dolazi najavljen, nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti.«

Još je dodao kako »danas nema više pred Gvozdanskim i Hrvatskom ni Turaka ni komunista ni Srba, a ako nekih i ima, pritajili su se – pa ipak naš je opstanak i na Banovini i u domovini Hrvatskoj na neprestanoj meti neprijatelja, te se itekako za njega i danas trebamo boriti, a prije toga bila je pandemija, pa izumiranje stanovništva«.

I te izjave biskup nije dao onako usput, zaustavljen negdje od novinara, nego na misi, svojim vjernicima. Doduše, dodao je kako je lijek za sve to kršćanska ljubav, no izjava je više nego skandalozna i pokazuje tendenciju podjela među ljudima, upravo u trenutku kad je više nego ikad potrebno ujedinjavanje i inkluzija.

Kardinal Bozanić morao se nakon te izjave pred javnošću i novinarima, ali i svojim kolegom Porfirijem, pravdati kako je nije čuo pa je ne može ni komentirati, a s druge strane istaknuo je kako je sigurno da su mitropolit Porfirije i on osobno, a i biskup Košić, otvoreni za ekumenizam. Mala škola diplomacije – što mu je drugo preostalo.

Dok se cjelokupna zemlja ujedinila na potpori Baniji, gdje ljudi pomažu jedni drugima bez obzira na boju, vjeru ili činjenicu koliko dugo im stoji okićena jelka u ruševinama kuća ili kontejnerima u koje se useljavaju u ovom neveselom ulasku u 2021. godinu, »na terenu« kako se to voli reći, s Košićevog oltara retorika je uvijek ista, netolerantna, isključiva i neprihvatljiva.

Štoviše, ovih dana bila se pojavila i jedna izjava o tome kako će Crkva pomoći obnovi kuća vjernika, što je jednako tragično, jer to znači da će neki imati pravo dobiti novu kuću, a njegov susjed za to vrijeme ostati u polurazrušenom objektu sa žutom, uvjetnom naljepnicom.

Onaj tko treba obnavljati je država, a Crkva treba davati utjehu i, možda, donaciju putem Caritasa, ali ne na Košićev način.

Radi se o ionako kontroverznom biskupu, koji često vodi mise povodom obljetnice Bleiburga, s tvrdnjom da je to mjesto simbol najvećeg stradanja Hrvata u povijesti, ali i s tvrdnjom o tome da su »partizani tjedan dana prije ušli u napušteni Zagreb gdje su pobili tisuće Zagrepčana«.

Njegova je ideja i da srpska crkva podigne spomenik kardinalu Stepincu usred Beograda »iz simboličnih razloga«, a proslavio se i ekumenskim okupljanjem na kojem se nisu pojavili predstavnici Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj – jer ih nije ni zvao, a tvrdio je kako je upravo to glavni povod okupljanja.

Teško se ne složiti sa stavom nekih pripadnika SDSS-a koji su nakon zadnjih Košićevih izjava kazali kako je njegov um »zarobljen i zagađen«.

Doista, tko u trenutku dok 83 posto građana smatra jedinstvo svih građana u pomoći Petrinji najvažnijim događajem ove godine u Hrvatskoj, ima pravo govoriti o podmuklim neprijateljima Srbima i Turcima, kao da smo u vremenima Vojne krajine?

Isto je uostalom i sa 1991. godinom – uz sve dobro što vežemo uz svoju ratnu pobjedu u Domovinskom ratu, treba osvijestiti da je i od tada već prošlo 30 godina i da je Hrvatska danas građanska država, u kojoj se ne bi trebala brojiti krvna zrnca neke usamljene bake u kakvom banijskom selu, kao ni povijest obitelji takve osobe, brojeći tko je pred 70 godina bio komunist, a tko domobran.

Hrvatska 2021. godine je već stoljećima daleko od takvih zaostalih i štetnih pokušaja s oltara.