Prvo i osnovno biološko pravilo bez kojeg nema života je saturnska osobina neumoljivosti i strogosti poštovanja prije svega prirodnih zakona i ograničenja. Sve što postoji u živoj i neživoj prirodi postoji u četiri dimenzije, razapeto je na križu: dužina, širina, visina, dakle prostor, i vrijeme. Probijanje granica uzrokuje raspadanje prethodnog oblika i zauzimanje novog, tj. forme. Kada se granice ne bi nikada mijenjale, život na Zemlji ostao bi u prvobitnoj formi jednostaničnog bića, pod uvjetom da se ni vanjske okolnosti ne mijenjaju, ali jesu. Pod utjecajem vanjskih okolnosti koje se stalno mijenjaju i sva se živa bića moraju usavršavati, ali na saturnski način, vrlo oprezno, poštujući osnovna egzistencijalna načela. Inače nema života.
Na tjelesnoj razini koža između ostalog nosi simboliku Saturna. To je vrlo simbolična granica koja nas i fizički odvaja od ostalog svijeta. Stara koža se svakodnevno i neprimjetno ljušti, a ispod nje izrasta opet naša nova granica, tj. koža. Vrlo mudar i bezbolan proces, zar ne!? Međutim, može biti i vrlo bolno kad se koža ošteti nekim naglim postupkom. Tada govorimo o rani i povredi. Postupne promjene, rast i usavršavanje, biološki su očito dobrodošle i bezbolne. Jer jučer nije isto što i danas, ali prošlost je temelj sadašnjosti, a sadašnjost je temelj budućnosti.
Priča o Kronosu
Saturn se u starogrčkoj mitologiji zvao Kronos, bio je sin Urana, boga neba. Uran je stvarao život na Gei (Zemlja), ali je bio vječito nezadovoljan svojim djelima, koja je ostavljao u Geinoj utrobi i nije im dozvolio da izađu. Dakako, ideju je lako osmisliti, ali prilikom ostvarenja u materijalnom svijetu izlaze na vidjelo nesavršenosti i mane. Mit kaže da je Gei dosadilo neprekidno stvaranje te je jednog dana dala srp najstarijem sinu Kronosu koji je kastrirao oca. Nebo se podiglo sa Zemlje, a Kronos tj. Saturn je zavladao njome. Iz Geine je utrobe pustio svoje braću i sestre Titane i storuke divove. No ostao je strah da bi mogao doživjeti sličnu sudbinu od svoje i Reine djece. Stoga je proždirao svako rođeno dijete.
Pripovijest kazuje da ga je Rea prevarila kad je rodila Zeusa (Jupiter). Dala mu je zamotuljak u kojem je bio kamen, koji je on progutao. Koza Amaltea u tajnosti je othranila Zeusa. Kada je odrastao, obistinili su se Kronosovi strahovi. Zeus je došao na dvor i kao peharnik otrovao svoga oca. Očinski kompleks, strah sadašnje generacije na vlasti od svog vlastitog potomstva, tj. od mladih, prisutan je i danas.
Životni ispit zrelosti
Udruživanje radi lakšeg preživljavanja u prirodi postoji od pojave prve žive stanice do danas. Isti princip vlada i u ljudskom društvu. Na društvenoj razini prva zajednica je obitelj. Zatim smo se udružili u gradove, županije, države i unije. Poput prvih jednostaničnih bića koja su se milijardama godina mijenjala, prilagođavala novim uvjetima, usavršavala, udruživala radi preživljavanja, pa i po cijenu gubitka vlastitog identiteta. Mnogi su na tom putu pali na životnom ispitu zrelosti, a potomci onih koji su uspjeli i danas su živući predstavnici svoje vrste.
U ljudskom društvu postoje nepisana i pisana pravila ponašanja, koja daju strukturu i oblik zajednici u kojoj živimo. To su odgojna načela, moralni kodeksi i zakoni države u kojoj živimo. Tko god postavlja granice, uvijek nosi simboliku astrološkog Saturna. To su prije svega roditelji, tete i učitelji u školama, šefovi i direktori, predsjednici državnih struktura itd. Ovladavanje i poštovanje pravila zajednice u kojoj živimo neophodni su i važni za životni uspjeh i zadovoljstvo. Ako nema reda, nastupa kaos. Kako u privatnom, tako i društvenom životu.
Što je s individualnim potrebama? Nismo svi jednaki. Točno. Psihijatar Carl Gustav Jung je na to pitanje odgovorio: »Individualni put može biti malo drukčiji od kolektivnog, ali ne bi smio biti usmjeren protiv kolektivne norme jer tada postaje norma sama!«. Drugim riječima imamo pravo na vlastitu originalnost, ako ona ne ugrožava društvo i zajednicu u kojoj živimo. Jer u tom slučaju bismo nametali svoje ideje drugima i sami postavljali svoje normative koji ne odgovaraju većini, što je vrlo konfliktno, rizično i upitno za opće dobro. Ima i takvih ekstrema, to su oni koji su u vječitom sukobu s cijelim svijetom, ali i sa samim sobom.
Red i disciplina – poručuju nam preci, ne bez razloga. Reda mora biti, počevši od poštovanja bioloških granica svoga tijela i odgovornosti prema samima sebi: zrak, hrana, spavanje, higijena. Potom i poštovanje svoje okoline jer nismo sami.
Polako i oprezno
Međutim ima još jedna zanimljivost. Među djecom, vršnjacima nerijetko se javlja natjecateljski poriv koji se nastavlja kroz život. Na djelu je dokazivanje moći. Iskonski poriv koji može biti konstruktivan ako je osviješten, tj. ako osoba zna što i zašto radi te ako poštuje svoje potrebe i one grupe. U suprotnom vodi u ekstremizam, otuđenje i odvajanje od zajednice u kojoj živi. Saturnova poruka je: »Polako i oprezno, nisi sam!«. Ne samo u društvu, već i u prirodi, čije zakone ljudi često previde.
Na kolektivnoj razini također postoji međugeneracijski sukob, opisan u starogrčkoj mitološkoj priči. U pozadini je potisnut kompleks moći koji se iskazuje često na vrlo nepriličan i bezobziran način. Jer, ono što slijedi u nekom novom poretku opet je forma i struktura, ali nova, koja odgovara dotičnoj osobi ili grupi i ima ograničen rok trajanja. Revolucije i ratovi u povijesti čovječanstva također su dio otvorenog i borbenog izričaja neslaganja s društvenim normama prethodne generacije. Nakon revolucije pobjednici formiraju svoja pravila ponašanja, tj. zakone koji neizbježno nose obilježje Saturna. Ratovi i revolucije su bolni odraz naglih promjena. Poput oderane kože i rane. Koža će zarasti i zacijeliti, nastat će nova. Puno boli i žrtava, da bi uslijedili novi zakoni, koji odmah dobivaju saturnsko obilježje. Jer bez strukture nema egzistencije, kako na biološkoj, tako i društvenoj razini.
Kompleks moći
Zašto ne izvučemo pouku iz prirode? Koža se ljušti polako i bezbolno. Zašto mi, ljudi ne možemo isto činiti na društvenoj razini? Možemo uvoditi postupne promjene, prilagođavati se novim uvjetima života, ne moramo ranjavati i potući okolinu. Nažalost, kompleks moći je često u pozadini. Čim je kompleks, znači da je neosviješten. Dakle u pitanju je svijest, kategorija koja nas treba izdvajati od animalnog principa. Stari Rimljani koristili su poznatu izreku »Homo homini lupus est«, čovjek je čovjeku vuk. No to je bila ratnička era Ovna, nakon čega je nastupila ona Riba, u kojoj smo na kolektivnoj razini trebali razviti suosjećajnost i toleranciju. Jesmo li? Očito, daleko smo od ideala. Era Riba je na izmaku i već se naveliko osjeća upliv nadolazeće ere Vodenjaka. Era tehnike, dominacije hladnog razuma nauštrb osjećajnosti. Opasnost koja vreba u narednom razdoblju je udaljavanje od prirode i prirodnih zakona koje nastojimo prevladati. Sve ima svoje dobre i loše strane. Čovječanstvu bi osjećaj moći mogao »udariti u glavu« ili možda već jest. Igramo se Boga zalazeći u najskrovitije tajne prirode, u jezgru svake žive stanice. Hrabrost kojom se bahatimo zove se znanje, koje se ponekad pokaže kao neznanje i zabluda, što dolazi na naplatu kad-tad. Motivi su nerijetko odraz kompleksa moći pojedinaca ili grupe, kojom se štite od zamišljenog neprijatelja. Pravo znanje dolazi otvaranjem srca, putem ljubavi, međusobnog poštovanja i razumijevanja. Zato je rad na sebi najvrjedniji. Strahove treba osvijestiti. Čovječe, upoznaj sebe pa ćeš i cijeli svijet, stara je i vrijedna izreka.
