Budući da kriza ukida sponzorstva, samofinanciranje se nameće kao imperativ u radu Škole tako da matična zgrada dobije turističku namjenu kojom će financirati svoje kreativne radionice
Mrkopaljska Škola mira, poput mnogih dobrih ideje koje su prerasle u projekt međunarodnog značaja, nakon više od desetljeća uspješnog djelovanja – počela je zamirati. Osnivač Škole – prof. Franjo Starčević – smatrao je da se radi o zamoru ideja i da Školi treba novo vodstvo. Iz današnje se perspektive čini, međutim, da je Školi potreban novi impuls u prvom redu što se tiče financiranja, koje se do sada baziralo na donacijama i sponzorstu. Od entuzijastičkih početaka davne 1992. godine, kada je prof. Franjo Starčević pješice krenuo preko barikada obilazeći kuće u selima Gorskoga kotara potičući povjerenje i nenasilje, preko ideje da je mir najbolje stvarati u srcima djece i radionica koje su vodili profesori Franjo Starčević i Josip Butković, u kolovozu 1994. godine, kao izravna posljedica rata, nastala je mrkopaljska Škola mira, u kojoj su djeca različitih nacionalnosti učila da je bogatstvo čovječanstva upravo u razlikama. Kao udruga građana, Škola mira utemeljena je 1996. i tijekom 13 godina održala je 24 saziva Škole mira, a kroz njezine radionice je prošlo više od 4000 djece, mladih i odraslih. Novo vrijeme, a time i načini poslovanja (potpomognuto krizom) dokida sponzorstva, a samofinanciranje nameće kao imperativ, čega je i te kako svjestan novi predsjednik Udruge Danijel Jedriško. Ovaj mladić koji boluje od cerebralne paralize i od malih je nogu vezan uz kolica, smatrao je da će »prije on zaigrati za momčad Dinama nego što će prof. Starčević naći sponzore za djelatnost Škole mira«. – Razradio sam ideju samofinanciranja Škole mira tako da matična zgrada dobije turističku namjenu kojom će financirati svoje kreativne radionice. U konačnici, kao krajnji cilj, postavio sam opremanje objekta rampama za invalide, jer ljudi s poteškoćama u kretanju nemaju nigdje u Hrvatskoj pristup rekreacijskim zonama ili skijalištima, što je šteta – kaže Danijel Jedriško, napominjući: – I ja sam dijete Škole mira, i upravo sam ovdje pobijedio vlastite komplekse.
Volonterske akcije
Kao dječak oduzetih donjih ekstremiteta, u radionicama Franje Starčevića shvatio sam da invaliditet ne znači i umanjenu sposobnost, već da mi baš ta činjenica otvara neka druga vrata: Kad sam upisao studij kroatistike i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pokrenuo sam udrugu »Korak« i počeo borbu za prava i povlastice studenata s invaliditetom. Prije tri godine udruga »Korak« započela je suradnju s mrkopaljskom Školom mira, i to u trenutku kada smo svi shvatili da novo vrijeme nosi i nove obveze poslovanja za sve, pa i za Školu mira, kojoj predstoji samofinanciranje kao jedina šansa za preživljavanje. Novi početak za Školu mira bio je volonterski kamp, u kojem je ovoga ljeta devetoro mladih iz različitih zemalja svijeta obojilo unutrašnjost kuće Škole mira – zidove i drvenariju – te zaštitilo drvenu oblogu zgrade, kako bi ju pripremili za otvorenje u proljeće 2011. godine. – Ovim kampom dokazali smo da Škola mira može postati inicijator volonterskih akcija cijeloga Gorskog kotara, ali i da se – prelaskom na samofinanciranje – možemo vratiti održavanju kreativnih radionica, koje su Školu mira učinile brandom Gorskoga kotara i Hrvatske. Na putu do vlastitih prihoda, Školi mira bi trebalo dati turističke sadržaje, što znači da bi se korištenje objekta trebalo naplaćivati, a od prihoda bi se financirale kreativne radionice i djelatnost Škole. Potpuno sam svjestan stanja u kojem se objekt nalazi – za turističko korištenje trebalo bi uvesti novo grijanje te obnoviti krevete, kupiti novu posteljinu i opremiti kuhinju. Svjestan sam, također, da to sve košta, ali mi ne pretendiramo na nov namještaj – dobar bi nam bio rashodovani inventar iz nekog hotela koji bi nam bio spreman donirati krevete u dobrom stanju, ili oprema neke kuhinje koja se renovira, a uređaji se još mogu koristiti. Na taj bismo način mogli doći do jeftine a dobre opreme, što bi nam omogućilo kategorizaciju i turističku valorizaciju objekta, što bi bio dobar početak naše buduće djelatnosti – vlastiti izvor prihoda u neprofitnom sektoru. Korištenje objekta u turističke svrhe ne bi trebalo biti u koliziji s radom Škole mira. Kuća ima 25 kreveta, i u budućnosti bi trebala funkcionirati kao dom zatvorenog tipa, u kojem će svoje vrijeme provoditi grupe djece i mladih koje se bave kreativnim djelatnostima. Za osamnaesti rođendan Škole mira planiramo okupiti sve koji su prošlih godina tu radili i boravili, uz prisutnost našeg osnivača i idejnog tvorca prof. Franje Starčevića. On je i dalje inspirator mnogih ideja i jako uvažavamo njegovo mišljenje, a planiramo i knjižnicu, koja bi nosila njegovo ime. Prof. Starčević je dobri duh Škole mira i uz djecu koja su prošla Školu – njena najveća snaga.
Dečko iz susjedstva
Oslonac u radu Danijelu Jedrišku – mladiću koji kaže da je svoj invaliditet pretvorio u prednost – su potpredsjednica Udruge Škola mira, poznata goranska novinarka Nada Glad i Tihana Gržinić, bez čijeg bi kreativnog angažmana i dugogodišnjeg iskustva sve bilo mnogo teže: – Tihana je također dijete Škole mira, poznaje ideju i sve faze kroz koje je Škola prolazila i bez nje bi postojala opasnost da neke stvari danas napravimo brzopleto ili ih preskočimo, što ne bi bilo dobro – kaže aktualni predsjednik Udruge Danijel Jedriško, napominjući da veliku podršku ima od Helge i Valtera Tiffingera, ali i od lokalne zajednice, kojoj se Škola nastoji što više otvoriti: – Bez uklapanja u lokalnu zajednicu i bez spoznaje da je Škola mira integrirana u život Gorskoga kotara, nema kvalitetnog suživota. Stoga nam zgradu održava Goran Fak – dečko iz susjedstva koji to radi zdušno i brigu za objekt doživljava vrlo osobno. Što se mene osobno tiče, svjestan sam da ne mogu kvalitetno voditi dvije udruge pa ću »Korak« prepustiti nekim drugim klincima. Po našem statutu, to moraju biti osobe s invaliditetom, tako da sam siguran da će »Korak« imati vodstvo zainteresirano za opstanak i dobrobit svog članstva. Ja pak do kraja ove godine planiram diplomirati, kako bih se mogao potpuno posvetiti vodstvu Udruge Škole mira i pronošenju njenih dragocjenih ideja.
