S obzirom na navalu koja nam predstoji na prostor Opatije nakon ulaska u Europu, možda bismo – kao građani – trebali osnovati posebne parapolicijske ili čak paravojne snage za zaštitu kulturne (a i prirodne) baštine. U međuvremenu, evangelizirajmo Opatiju – sada – predlaže Valušek
Reagiranje: Berislav Valušek
Čitam, čitam, čitam…, o trakavici zvanoj devastacija evangeličke Kristove crkve u Opatiji i ne mogu vjerovati onome što čitam!
Grad Opatija odobrava izvođenje građevinskih radova na zaštićenom kulturnom dobru; Općinski sud u Opatiji dozvoljava upis u zemljišne knjige kulturnog dobra spornog vlasništva, s teretovnicom; Građevinska inspekcija, nakon izdavanja Rješenja o zabrani gradnje i povrata u prvobitno stanje, umjesto da protiv izvođača podnese kaznenu prijavu – šuti; Odjel za inspekcijske poslove Ministarstva kulture ne provodi do kraja inspekcijski postupak, ne zatvara gradilište i ne pokreće prekršajni i kazneni postupak, jednako kao što riječki konzervatori, nakon izdavanja Rješenja o zabrani gradnje, također ne podižu kaznenu prijavu protiv investitora, tj. izvođača. A u Državnom odvjetništvu vjerojatno ni ne čitaju novine, jer bi i sami, na temelju svega što znaju ili bi trebali znati, mogli/morali pokrenuti bilo kakav postupak.
Seidlova crkva jedinstvena
Ali o čemu je uopće tu riječ? Zašto je ta crkva važna i zašto je kulturno dobro? To većina Opatijaca i ostalih zainteresiranih ne zna, ali ne svojom krivnjom, već zahvaljujući tvrdokornoj i dugotrajnoj tradiciji grada da u svoju povijest ulaže minimalna ili nikakva sredstva.
Gotovo svi znaju da je projektant crkve bio bečko-opatijski arhitekt Carl Seidl, ali skoro nitko ne zna da je ta crkva jedno od njegovih najznačajnijih djela i da je po nekim elementima jedinstvena u svijetu.
Iako je Seidl pri odabiru tipologije crkve, njezine impostacije, te u prostornim rješenjima i dekoraciji najčešće posezao za romaničkim uzorima, uz neke gotičke i renesansne elemente, što znači da je riječ o eklekticističkoj arhitekturi, ipak je u konačnici rezultat izvorno umjetničko djelo.
Naime, osnovni konceptualni predložak kojim se arhitekt poslužio u projektiranju, jest oblik istostraničnog trokuta kao simbola Presvetog Trojstva kršćanske religije (Otac, Sin i Duh Sveti). U tlocrtu to su portici glavnog i sporednog ulaza u crkvu, njihovi dvoslivni krovovi koji od jednog trokuta čine dva, prizemni završetak stana čuvara i tlocrtno rješenje predsoblja, polovica zvonika koja strši iz tijela crkve, pod pravim kutom prelomljeno vanjsko prilazno stubište zvonika, krovne plohe zvonika itd. Na pročeljima trokutasti su zabati glavnog pročelja i zvonika, a u detaljima friz polukružnih slijepih arkadica čiji su dijelovi rezani i spajani na način da linijama spojeva asociraju istostranične trokute, slično kao i pročelni nastavci zabatnih vijenaca zvonika. U unutrašnjosti, dijagonalna umreženja kaseta svoda broda i letvica ograde pjevališta, sugeriraju kvadrate kao spojeve istostraničnih trokuta, a na krajnjim točkama svoje protežnosti trokute i oblikuju. Istostranični trokut kao simbol, dakle, nigdje nije eksplicitan, već je – kako i priliči načelu otajstva vjere – »skriven« na najvidljivijim mjestima, u strukturi cijele građevine i u detaljima.
Turistička arhitektura
Vanjsko stubište zvonika, naslonjeno uz glavno i bočno pročelje Kristove crkve, funkcionalno je potpuno nepotreban element, jer se na pjevalište i na zvonik može uspeti i unutrašnjim stubištem zvonika, ali je njegova estetska funkcija izuzetna. To je jedini konstruktivni i oblikovni element, gotovo skulpturalne plastičke vrijednosti, koji se ne može podvesti pod uobičajene tipološke odrednice crkvenih građevina. Riječ je o autorskoj interpretaciji primorskog ili istarskog shoda / baladura, što je – u primjeru crkvenog graditeljstva – apsolutna novost. To natkriveno stubište možemo doživjeti i kao jadransku ladanjsku temu – trijem – koji je neizbježan kod Seidlovih ljetnikovaca. Ovaj nas konkretan i izvanredan slučaj podsjeća da se, govoreći o tipologiji, nužno moramo osvrnuti i na širi, opći mediteranski, tj. uži lokalni i posebni kontekst nastanka turističke, poglavito ladanjske arhitekture na Opatijskoj rivijeri. Riječ je o mediteranskoj tradiciji gradnje, a u našem slučaju primorskoj, hrvatskoj, koja se uklapa u širi pojam mediteranske, ali s posebnostima koje izviru iz duha mjesta, lokalne tradicije i kolorita. Ova je tradicija ahistorijska, odnosno metapovijesna, jer nema svoj razvoj u vremenu, ali je značajno utjecala na neka od najboljih rješenja turističke arhitekture na Rivijeri, poglavito Seidlova. A Seidl je jedan od rijetkih europskih arhitekata koji je u svojim ostvarenjima koristio oblikovni vokabular primorske tradicijske arhitekture.
Devastacija ispred župnog stana
Oblikovanjem arhitekturnog sklopa crkve i detalja arhitektonske plastike, kao i vanjske i unutrašnje opreme, što je bila Seidlova uobičajena praksa, arhitekt je i na ovom primjeru dokazao svoju predanost ideji Gesamtkunstwerka (totalnog umjetničkog djela). Budući da izvorna projektna dokumentacija nije pronađena, ne znamo da li je sudjelovao i u projektiranju perivoja, ali s obzirom na prijašnju Seidlovu praksu, to možemo sasvim izvjesno pretpostaviti.
Obližnji župni stan, koji je, najvjerojatnije 1911. projektirao opatijski arhitekt Sandor Neuhausler (1881.-1938.), ponavlja neka konstrukcijska rješenja, oblikovne i dekorativne elemente crkve, sve u namjeri da se što je moguće više prilagodi Seidlovom rješenju.
Drugim riječima, evangelička crkva je autentično umjetničko djelo, povijesna cjelina i spomenička baština koju čine crkva, njezina unutrašnjost i okoliš koji je izvorno bio uređen kao perivoj. Uništavanjem ili mijenjanjem samo jednog dijela tih elemenata, narušava se, destabilizira i obezvrjeđuje cjelina.
Dakle, sve što je do sada novo izgrađeno treba dovesti u prijašnje stanje, za što bi se trebale brinuti nadležne, gore navedene ustanove i službe. Umjesto toga, na stolovima konzervatora već stoji zahtjev i projekt izgradnje podzemnih garaža ispred župnog stana, s potpisom arhitekta Siniše Glušice iz Rijeke. Da stvar bude bolja, navedeni arhitekt ima licencu Ministarstva kulture za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju nepokretnih kulturnih dobara (!), što potvrđuje onu staru izreku da iza svake devastacije u prostoru stoji potpis arhitekta.
U limbu neodgovornih
Gdje smo? U limbu neodgovornih pojedinaca, inertnih državnih i inih ustanova, grada koji spava, privatnih interesa, nezainteresirane javnosti ili smo u predizbornom vremenu kada se (ne) zna tko će doći na vlast, pa rukovodeći pojedinci nastoje sačuvati svoja radna mjesta?
U svakom slučaju, s obzirom na navalu koja nam predstoji na prostor Opatije nakon ulaska u Europu, možda bismo – kao građani – trebali osnovati posebne parapolicijske ili čak paravojne snage za zaštitu kulturne (a i prirodne) baštine. U međuvremenu, evangelizirajmo Opatiju – sada!, u onom smislu u kome evangelizacija znači propagiranje neke ideje i buđenje nade u bolje dane. Jer izvjesno je da je i Opatija dobila svog Horvatinčića, samo mu/joj još ne znamo ime, napisao je u svojoj reakciji Berislav Valušek.
