Na Cresu moraju utvrditi točno stanje trasa puteva i provjeriti gdje su postavljene oznake zabrane. Međutim, otočani smatraju da se turisti moraju biti korektniji, ne smiju ostavljati otvorene lese niti staze koristiti za utrke kross motorima ili kampirati u maslinicima
CRES Jedan od predsezonskih i posezonskih otočnih turističkih aduta su pješačke staze. Zanimljivost pejzaža, otočne arhitekture, kamene čipke gromača, raznolike vegetacije otoka koji ima više od 1.300 biljnih vrsta i sve to uronjeno između plavetnila mora i neba, karakteristike su koje itekako imaju potencijal za oblikovanje kvalitetnog turističkog proizvoda i značajnog motiva za dolazak na otok.
Za mnoge turiste pješačke staze to već i jesu, ali sudeći po reakciji koju je u našu redakciju uputila gošća Vlasta Kovač iz Zagreba, pješačenje i nije tako idilično kako se na prvi pogled čini.
Taj je put »verboten«
– U društvu nekoliko planinara iz planinarskog društva Vihor iz Zagreba prošla sam stazom iz Vidovića do Lubenica i natrag. U Turističkom uredu u Cresu kupila sam kartu s označenim pješačkim stazama po otoku, u kojoj je crvenom crtom označena i staza Vidovići – Lubenice, po čemu bi valjalo zaključiti da je slobodna za prolaz. Kartu je tiskala Turistička zajednica i prodaje je po 30 kuna. Riječ je o stazi do koje se stiže iz Martinšćice na zapadnoj strani otoka, vijugavom brdskom, ali asfaltiranom cestom do sela Vidovići. Odande pa do Lubenica ima oko dva sata hoda. No, u Vidovićima nema nigdje oznake gdje staza počinje, pa sam pokucala na vrata prve kuće desno od crkve da pitam za put. Izašla je mrzovoljna žena i rukom pokazala pravac, pa se bez pozdrava okrenula i otišla. Neka Njemica koja se zatekla u blizini rekla je da je taj put »verboten«, dakle zabranjeno je ovuda hodati. Krenuli smo smjerom koji nam je domaća žena pokazala i ubrzo naišli na prva vrata, lesu, sa znakom zabrane prolaza, »Privat property«. Dakle »privatno vlasništvo, prolaz zabranjen!«. Mi smo ipak krenuli zabranjenom stazom, otvorili i zatvorili tridesetak ili više vrata na kojima je odreda pisalo isto. Staza kojom se zabranjuje prolaz nije obrađena poljoprivredna površina, ali prolaz je zabranjen. I kroz šumu, sve do ceste. Ovo je jedna od najljepših pješačkih staza na otocima koju poznajem, prošla sam njome prvi put prije desetak godina i zapamtila da postoji. Još uvijek postoje i planinarske oznake, ali jedva su vidljive. No, Turistička zajednica u Cresu tiskala je kartu na kojoj je i ta staza. Doživljavam je kao javno kulturno dobro, ova staza sa svojim suhozidima i vratima dio je ruralne i kulturno-povijesne baštine otoka Cresa i, barem tako mislim, ne može biti prisvojena kao privatno vlasništvo. Netko bi se u ime javnog dobra i brige o kulturnom naslijeđu morao pobrinuti da se suhozidi ne sruše i da vrata koja su branila prolaz stoci opstanu na svojim mjestima. To je i turistička atrakcija, a ljudi s ruksacima koji prolaze tom stazom gosti su otoka Cresa, tu spavaju, jedu i piju, plaćaju boravišnu taksu. Ili ćemo doživjeti da za desetak godina ovdje izrastu privatni apartmani u vlasništvu Nijemaca ili koga već – pita se Vlasta Kovač koja se potrudila informirati o tome kako su ovakve situacije riješene u Engleskoj, koja nikada nije imala socijalizam, nego je oduvijek bila kapitalistička:
Javno dobro
– Pješački putevi koji su postojali u 18. i 19. stoljeću, kojima se pješačilo do gradova i nosilo seoske proizvode na tržnicu ili išlo na posao u rudnike uglja su neprikosnoveno javno dobro. Mnogi takvi pješački putevi vode izravno kroz privatne vrtove, a ima i jedna javna staza koja vodi tik uz ogradu ladanjske kuće britanskog premijera, ali tek nedavno su je zatvorili za javni promet i to samo zahvaljujući općem strahu od terorizma. U Engleskoj postoji i zakon koji se zove »Right to Roam«, u slobodnom prijevodu »pravo na vrludanje«, koji dopušta pješacima da hodaju kuda hoće, bez obzira na to jesu li tamo u ranijim stoljećima postojali putevi ili nisu, osim ako se ne radi o zonama iznimne zaštite prirodnog bogatstva. U ovom trenutku još ne znam kako u Hrvatskoj stojimo sa zaštitom prava pješaka i planinara da prolaze stazama koje su nekad bile javne, a danas su na prostoru koji je u privatnom vlasništvu. Znam da se više ne može prolaziti nekadašnjim pješačkim i kolnim putem od Šestinskog Lagvića u Zagrebu pa do sela Gornji Lukšić jer ta, nekad javna staza, danas prolazi kroz privatni posjed Ivice Todorića. Zanimalo bi me je li taj put bio javni put u vrijeme kada su vlasnici ovog prostora u podnožju zagrebačkog Sljemena bili Kulmeri. Bi li tako moglo biti u Engleskoj? Želim se boriti za to da u Hrvatskoj pješačke i planinarske staze, pa makar prolazile i kroz privatne posjede, ostanu zaštićene kao javno dobro, navodi Vlasta Kovač.
Direktorica ureda creske Turističke zajednice Sanja Živanović kaže kako problemi postoje te da su u uredu imali pritužbi jer neke staze nisu dobro obilježene:
– Kada sam preuzela funkciju direktorice, nasljedila sam karte pješačkih staza, ali ne i markirane staze. Očito je da ćemo tijekom ove zime morati odraditi posao na terenu, utvrditi stanje i usporediti s kartom, jer nedopustivo je da se gost hodajući orijentira prema moru i slično, već mora imati kvalitetno obilježenu stazu ukoliko je ona ucrtana na karti kojom se promiče pješačenje otokom.
Predsjednik Mjesnog odbora Martinšćica Fiorenzo Pinezić kaže kako je na terenu dosta problema: – Sadašnjim stanjem nisu zadovoljni ni turisti, ni domaće stanovništvo. Turisti nemaju kvalitetno obilježenu stazu, a domaće stanovništvo trpi štete. Mi smo imali slučaj napada psa na stanovnika Vidovića jer turisti koji pješače puste pse bez uzice. Osim toga, ostavljaju otvorene lese, ovce prelaze iz jedne ograjce u drugu, a sve je to problem lokalnom stanovništvu. Trebaju zajedno sjesti članovi Mjesnog odbora, vlasnici privatnih terena na dijelu od Vidovića do Lubenica, Turistička zajednica i Grad i sve dogovoriti. Javni put postoji, njime staza mora prolaziti, a ne po privatnim terenima, mora biti dobro obilježena i moraju se znati pravila o kojima treba informirati turiste na promidžbenim materijalima i na terenu jer turisti ne znaju da čine štetu ako ostave otvorene lese ili ako puste psa, na to ih treba upozoriti i problema neće biti, kaže Fiorenzo Pinezić.
Druga strana priče
Gradonačelnik Kristijan Jurjako također smatra da će trebati kvalitetnije organizirati program vezan za pješačke staze na otoku:
– Priča nije tako jednostavna, pješačke staze i izrada karte s gotovo 300 kilometara obilježenih staza vrijedan su projekt koji moramo razvijati. Očito je na terenu na nekim dijelovima došlo do problema i sada moramo utvrditi trase javnih puteva, provjeriti jesu li oznake »privatno« postavljene na javnom, te da li obilježena trasa prolazi privatnim posjedom i sve druge okolnosti. Sve ima dvije strane, pa kad govorimo o pješačkim stazama, treba reći da ima korektnih turista koji se u prirodi ponašaju kako priliči, ali ima i onih koji čine štetu, ostavljaju otvorene lese, nakon čega ovčari imaju problema jer im ovce napuste ograjcu. Pješačke staze koriste i za utrke kross motorima, na privatne posjede maslinarskim putevima dolaze s kamperima i kampiraju u maslinicima. Stoga ovo pitanje traži sustavan pristup, zaključuje gradonačelnik Jurjako.
