Idila na Velebitu

Kuterevo, utočište za medvjede i ljude:šezdesetak volontera radi i druži se u selu

Srđan Brajčić

Livade na kojima je spašena brojna medvjeđa siročad, promijenile su živote nabolje brojnih volontera. Ove godine u pitoreskno ličko selo stići na desetine mladih iz: Belgije, Francuske, Švedske, Finske..., te  s prostora bivše Jugoslavije



Medvjedi su upoznali samo loše ljudske osobine, mi želimo da otkriju i one dobre, pokušao je na raskrižju triju državnih lovišta na Velebitu u jednu rečenicu sažeti deset godina postojanja utočišta za medvjede Kuterevo njegov osnivač i voditelj Ivan Crnković Pavenka.


Na prvi pogled, u tom selu na obroncima sjevernog Velebita doista grupa entuzijasta pokušava samo popraviti narušen sklad između ljudi i zvijeri. Međutim, kad se razgrne jedno-rečenična definicija i pobliže upozna sa svakodnevicom Kutereva, nameće se spoznaja da je utočište zapravo višeslojna životna misija Ivana Crnkovića. Svojevrsno poslanstvo kojim poslanik pruža sigurnost medvjedima i ljudima – podjednako. 


Naime, tijekom svog prvog desetljeća postojanja Kuterevo je od sigurne smrti spasilo brojnu medvjeđu siročad, ujedno i promijenilo, čini se nabolje, živote njegovih volontera.




Poput prijašnjih, tako će i ove godine u pitoreskno ličko selo stići na desetine mladih, i to iz svih zemalja Europe: Belgije, Francuske, Švedske, Finske… Također, puno je omladine s prostora bivše Jugoslavije.


Uglavnom, u malom selu u dolini Velebita ovih dana živi, radi i druži se šezdesetak volontera, a svi oni dijele jedan te isti dojam – ljeto u Kuterevu  je veliko,  neprocjenjivo životno iskustvo.



Kamp omeđuje suhozid u kojem i danas svoj dom imaju zmije. U proljeće zmije napuštaju svoja staništa i odlaze u šumu. Tada ih se ovdje može vidjeti u većem broju, govori nam o mističnom proplanku Kopija njegov dobar poznavatelj Ivan Crnković.– Upravo zbog zmija, narod od davnina vjeruje da mjesto ima sposobnost izlječenja. Kad bi nekoga i ugrizla zmija, ruku ili nogu bi mu ovdje zakopali i čekali da zemlja izvuče otrov. Ima i priča o tome da su ljudi ovamo dovlačili svoje bolesne, koji bi ili ozdravili, ili umrli. Osim toga, u narodu je uvriježeno da se o Kopiji priča kao o zračnom  lječilištu, odnosno zdravilištu. Boravak ovdje učinio bi ljude zdravima, ili bi ih održao zdravima. Kopija je mjesto termike, ovdje uvijek krošnje igraju, pa čovjek ima ugodan osjećaj povjetarca. Naime, kod izvora Begovače, udaljene 30-tak kilometara, vjetar se zaigra, a ovdje se na Kopiji – rasprši. Zbog toga je ovdašnji zrak nešto posebno, kazuje Crnković.Kopija je i dan danas ipak proplanak najpoznatiji po medvjedu – špilja s medvjeđim brlogom na nekoliko



Karlovac – Novi Sad


– U Kuterevu sam prvi put volontirala 2007. godine. Nakon toga sam ovdje vodila nekoliko grupa volontera. Prije dvije godine konačno sam odlučila ostati u Kuterevu, kazuje nam Helene Poučki, danas koordinatorica volonterske postaje u utočištu.


Uz brojne obveze u utočištu, Helena Poučki ima i one studentske; u Novom Sadu završava studiji biologije, a na Veleučilištu u Karlovcu pohađa stručni studiji lovstva i zaštite prirode.


– U Kuterevo su me privukli medvjedi, ali su me zadržali mještani i priroda Velebita. Činjenica da u okolnoj šumi još uvijek žive medvjedi, vukovi i risovi znači da divljinu nismo stigli posve uništiti. Ovdašnji način život govori da su ljudi ostali njezinim neizostavnim dijelom. Osjećala sam se glupo o svemu tome samo maštati tamo daleko u gradu, objašnjava Poučki.


– Povratci iz Kutereva u Novi Sad bivali su sve teži i teži, pa sam to odlučila prekinuti i preseliti. U gradu sam se počela osjećati dijelom jednog samouništavajućeg sustava, sustava koji više ne funkcionira, koji je postao izopačen. Život na selu njeguje neke posve druge, tradicionalne životne vrijednosti. A posebnost Kutereva čine i činjenice da ovdje nikad neću zakasniti, da mi novac uglavnom ne treba i da  jednu od rijetkih obaveza koju ovdje imam, jasno uz brigu za volontere i životinje, jest odlazak na kavu kod tete Dragice, moje prve susjede. Selo mi pruža neovisnost; jelo raste u mome vrtu, koristim sunčevu energiju, pijem kišnicu… Sve to život čini neopisivo lakšim i ugodnijim, tako da ne mogu govoriti o tome da mi sad nešto posebno nedostaje grad. Na selu se promijenilo i moje mišljenje o lovcima i šumarima. Čitajući knjige i gledajući televiziju, bila sam uvjerena da su oni najgori ljudi na svijetu. Ali u Kuterevu uglavnom žive šumari i lovci, a suživot s njima me razuvjerio, pokazao je da su oni jako dobri ljudi, dodaje 29-godišnja Vojvođanka koja se grada s nostalgijom sjeća samo zbog prijatelja.



Međutim, od svih priča koje se mogu čuti, ona njihove koordinatorice Helene Poučki po mnogočemu je jedinstvena, ali u isto vrijeme tako svojstvena ljudima koji su nekoć živjeli unutar istih, jugoslavenskih granica. Niti dvadeset godina kasnije raspad bivše države se ne zaustavlja; ostatak ostataka Jugoslavije, Kosovo, i danas se bori za puno priznanje. Balkanski ratovi tramuatizirali su brojne generacije koje su u Kuterevo dobile priliku za oporavak. Naime, na proplanku Kopija,  tri kilometra od Kutereva traje kamp koji se održava u sklopu kampanje »No more war« međunarodne asocijacije Service Civil International. Neophodnu podršku i pomoć pruža i utočišta za medvjede Kuterevo. Želja je, naime, stvoriti uvjete u kojima bi mladi iz različitih zemalja zajedno živjeli i radili na promociji mira i stvaranja temelja za nenasilno djelovanje. Prvi takav kamp na istom mjesto je održan lani, a ove godine njegovi sudionici su: Mario Brodarić iz Slovenije, Drenusha Myha i Arbnore Berisha s Kosova, te Petra Horvat, Vjera Kovačević i Marija Biljan iz Hrvatske. Kampu se priključila i Čehinja Zdenka Vhlirova.– Kamp se zove Identitet u prirodi, a traje dva tjedna. Jutro je predviđeno za razne fizičke poslove, popodne za interaktivne radionice. Naime, kroz igru i razgovor grupa polaznika, koju čine mladi iz država bivše Jugoslavije, diskutira na temu balkanskog identiteta. Pričamo o tome što je iza nas, što nas pak očekuje u budućnosti. Time želimo ojačati taj naš balkanski identitet; da se njime ponosimo, a ne da ga skrivamo, kazuje nam Tea Vidović, voditeljica kampa podignutog na proplanku kojeg mještani od davnina zovu misteriozno Kopija.– Drukčija mišljenja i iskustva su dobrodošla. Naravno, ne priželjkujem da se sad svađamo, ali će se dijalog i rasprava među polaznicima poticati. S obzirom na nedavna zbivanja na ovim prostorima, smatram da je diskusija među mladima itekako potrebna. Štoviše, djevojke s Kosova, Drenusha i Arbnore, imaju vrlo svježa iskustva. Sudeći prema uspjehu prošlogodišnjeg kampa, radionice u prirodi su vrlo učinkovita metoda poticanja komunikacije. Ideja je upravo i bila da utočište od svakodnevnog pritiska grada i društva potražimo u prirodi, koja je ipak naše ishodište, pojašnjava Tea Vidović, inače  sociologinja u Centru za mirovne studije.– Za kamp smo čule od naših kolega na Kosovu. Ideja da dođemo u kamp na planini učinila nam se vrlo zanimljivom, tim više jer nikad još nismo bile u Hrvatskoj. Doduše, trebalo nam je 30 sati da stignemo u Kuterevo, ali nije nam žao puta. Ova čudesna planina i dobroćudni ljudi najbolja su nagrada, govori nam Drenusha Myha.


 


Bez netrpeljivosti


Premda se stječe dojam da Helena Poučki, poput brojnih vršnjaka u Kuterevu, zapravo bježi od nezadovoljstva gradskom kolotečinom koja tone u ispraznost, ona posve drukčije gleda na svoju odluku koja, s obzirom na sve okolnosti, ima karakteristike teške, velike i važne.


– Nemam osjećaj da sam pobjegla iz grada. Ja polazim od toga da sam otišla živjeti na selo. Ali kad sve uzmemo u obzir, da je Srpkinja odabrala hrvatsko selo na Velebitu za život, priča doista dobiva na neobičnosti. Istina je da moja podrijetlo ovdje nikad nije bilo bitno, niti problem, tako da nema sočnih priča o nacionalnoj netrpeljivosti. Uostalom, odakle volonteri dolaze, koje su boje njihove putovnice, u selu je inače posve nebitno, tek sporedna stavka. U Srbiji je nešto drugačije. Kad sam prvi put odlazila u Hrvatsku, mojima nije baš bilo svejedno, kasnije su sa čuđenjem primili moju odluku da preselim u Hrvatsku. Neki su me znali pitati: »Pa zar nisi u Srbiji mogla volontirati«. Ali Kuterevo se meni jednostavno dogodilo, kazuje Helena Poučki čija nacionalnost, ističe, nikad nije bilo nešto što joj je otežavalo ili olakšavalo suživot s Ličanima s kojima će, prema svemu sudeći, još dugo dijeliti dobro i loše u selu.


Sumnjivi »voltareni«


Kako god bilo, jer u tihim, zimskim danima bit će puno vremena za razmišljanje o životnom putu koji je pred njom, Helena Poučki treba izdržati i ovo ljeto s čijim gotovo svakim novim danom jedna grupa volontera odlazi, a druga dolazi. Sasvim sigurno, svaki volonter u ličko selo stigao je s nekom svojom sudbinom; ima onih kojima se priča o Kuterevu i medvjedima učinilo zanimljivom i egzotičnom, jedan mladi Belgijanac pak traga za svojim hrvatskim korijenima, njegov sunarodnjak jedne je godine zalutao na proputovanju pa se stalno vraća… Zanimljivo, volonterka Josipa Rončević u Kuterevo je stigla iz – Kutereva.


– Volonterka sam u utočištu od samih početaka, tako da sam svjedočila brojnim njegovim promjenama. Sjećam se da u početku moji sumještani nisu blagonaklono gledali na medvjede, posjetitelje i »voltarene«, kako u selu zovu volontere, ali danas s njima žive posve ugodno. Dapače, zahvaljujući utočištu neki od vičnijih lakše nađu kupce za svoje proizvode. Smatram da je Kuterevo s utočištem puno dobilo, premda ne možemo govoriti o tome da se ovdje radi o masovnom turizmu. Šuma, sloboda i ljudi čine život ovdje idealnim, tako da ću biti najsretnija ako i nakon studija ostanem u Kuterevu, govori nam Josipa Rončević, inače apsolventica učiteljskog fakulteta u Gospiću koja je u utočištu, kako kaže Crnković, peljarka, odnosno posjetitelje vodi kroz utočište i upoznaje ih s medvjedima.