Kultno okupljalište Opatijaca i drugih gostiju zadnjih se godina počelo samo urušavati, a jučer je započelo i službeno uklanjanje zgrade na čijem mjestu se u budućnosti planira izgradnja Doma umjetnosti
Prema ideji projektnog biroa APG Inženjering, novo će zdanje raspolagati modernom kinodvoranom s pet stotina mjesta, pozornicom koja će kapacitetom moći ugostiti i najzahtjevnije kazališne izvedbe, garažom s oko stotinu parkirnih mjesta te imati popratne prostore u kojima će svoje mjesto naći galerija, caffe bar i klub za mlade.
– Mislim da je super da su počeli raditi na uklanjanju staroga kina, kao prvog koraka prema novom Domu umjetnosti, samo se nadam da taj prostor neće predugo ostati parkiralište kao što je najavljeno. Bilo bi jako zanimljivo da Festival Opatija upravlja novim Domom jer bismo tada konačno mogli prestati biti podstanari i useliti u vlastiti prostor. Imati takav jedan prostor važno je s turističkog aspekta, ali još i više za građane Opatije jer bi on trebao postati duša grada, kao što su nekad bili kulturni domovi – centar u kojem bi se odvijala glavnina društvenog života, od kino i kazališnih predstava, preko izložbi, radionica, koncerata, kazala je ravnateljica Festivala Opatija Rajna Miloš.
Jučer je rušenje, doduše, bilo tek u »ranoj« fazi – čistio se interijer, iznosile su se sjedalice koje su, unatoč godinama i visokom stanju raspada i dalje zadržale redne brojeve na sebi. Već danas trebalo bi otpočeti rušenje same zgrade kina, na čiji je posljednji ispraćaj stiglo i nekoliko nostalgičnih opatijskih građana.
Riječ građana
– Prvi film ovdje sam pogledala ’71. ili ’72. godine, bila je to »Pipi Duga Čarapa«, i film je bio super, ostao mi je u sjećanju zauvijek. A zadnji film koji sam pogledala bio je »Top Gun«, sjedila sam tamo pokraj ulaza, mislim da je to bilo ’89. godine – kazala je Denis Pavalec. U sjećanju posljednjih posjetitelja ostale su biljetarke Paula i Nada, teške crvene zavjese, bakreni ukrasi na zidovima…
– Jako sam vezan uz ovo kino, živim samo nekoliko stotina metara dalje i ono je ostalo neizbrisiv dio moga djetinjstva i mladosti. Uspomene su me ponukale da dođem vidjeti kako to danas izgleda, pred rušenje, jer nisam unutra bio već dvadeset godina. Žao mi je što kino nije ranije sanirano, mislim da se moglo spasiti i da se nije moralo do temelja srušiti, rekao je Egidio Zović. A nekadašnji zamjenik gradonačelnika Axela Luttenbergera iz razdoblja od 1997. do 2001. godine, Mladen Žigulić, prisjetio se neobične scene jedne »inspekcije prostora« iz toga razdoblja.
– Mi smo ušli na glavni ulaz, a Axel je ušao sa strane, kroz ulaz za osoblje koji je vodio na pozornicu. Stali smo točno pod ovom rupom na krovu, i vidjeli neki veliki predmet prekriven ceradom na pozornici. Axel je došao s druge strane, odmaknuo ceradu pod kojm se otkrio prekrasan veliki crni klavir. Našao je klupčicu, sjeo i zasvirao – bila je to zaista dramatična i simbolična situacija, dok su teške note odzvanjale u tišini napuštenog kina, prisjetio se Žigulić.
