Sami režemo granu na kojoj sjedimo. Ovakvo ponašanje neće moći dugo trajati jer se u ime ogromnog broja uposlenih u javnom sektoru nenormalno opterećuje i uništava realni sektor koji više neće moći hraniti toliki broj uposlenih u javnom sektoru. Pa zar nije tragikomično da su prosječne plaće u javnom sektoru, dakle u onom sektoru koji živi od rada realnog sektora, znatno veće od onih u realnom sektoru. Konkretno, prosječna plaća u prosincu prošle godine u javnom sektoru bila je 6.113 kuna, a u realnom 4.449 kuna. To je potpuno nelogično i s takvim odnosima ne može se naprijed.
– Drugog izlaza nemamo jer, kako sada stvari stoje, sektor poljoprivrede ugrožen je u tolikoj mjeri da je upitan opstanak znatnog broja, pogotovo manjih gospodarstava, a strah me je i poljoprivrede u cijelosti. Na reakciju nas tjera činjenica da se ukupna svota od tri milijarde kuna namijenjena poticajima u poljoprivredi smanjuje za trećinu – na svega dvije milijarde. To smatramo nekorektnim, tim više što ispada da smo mi među onim rijetkim djelatnostima koje će zbog krize dobiti znatno manje, a gotovo svi drugi neće osjetiti to stezanje remena.
Lančana reakcija
Podsjećam da je još bivša Vlada za 15 posto smanjila količinu planiranih poticaja za poljoprivredu, a sada se taj postotak uvećava za još 33 posto! Istodobno znatan broj drugih sektora, pogotovo onaj javni, ostaje nedirnut. Njima se plaće ne smanjuju, iako oni žive od prihoda koje zarađuje realni sektor, dakle i poljoprivreda. Nije nam jasno kako se ne razumije da potezi koji štete poljoprivredi i proizvodnji općenito, donose do općeg gubitka – jer ako se ovih 30 posto smanjenja realizira tako da će i poljoprivredne proizvodnje biti toliko manje, onda to znači da će i prihoda za poreze, ili plaće cijelog javnog sektora, biti manje.
Ovakav odnos prema poljoprivredi ravan je zločinu prema dobrobiti vlastite zemlje. Naime, potencijali koje Hrvatska ima u poljoprivredi i stočarstvu ogromni su i u velikoj mjeri potpuno neiskorišteni. Indikativan je za to primjer Primorsko-goranska županija koja za poljoprivredu izdvaja najmanje u Hrvatskoj. EU smjernice sugeriraju da lokalne samouprave izdvajaju bar četiri posto iz proračuna – Istarska županija daje 15 posto, Zadarska četiri posto, a Primorsko-goranska županija – 0,4 posto svog proračuna! To je zaista premalo. Naravno, ne moramo odmah skočiti na četiri posto, ali u planu bi morala biti veća izdvajanja i ulaganja, jer potencijala ima, smatra Mihelić.
EU mazi svoje seljake
Na konstataciju kako se teško oteti dojmu da poljoprivrednici stalno traže nove poticaje i da to javnost baš ne prima s odobravanjem, Mihelić kaže da poticaje traže samo zato da bi bili konkurentni s EU poljoprivrednicima.
– Zar ne govori puno činjenica da EU s namjerom zaštite ruralnog razvoja troši na ruralni razvoj i poljoprivredu čak 45 posto od proračuna, a Hrvatska samo tri posto. Nadalje, predviđeni poticaji za poljoprivredu u ovoj su godini trebali biti tri milijarde kuna, a državni proračun je 115 milijardi kuna. Zar su onda tri milijarde kuna puno? Pogotovo ako se zna da, po posljednjom analizama tokova novca u poljoprivredi, naš sektor u državni proračun donosi četiri puta više od ukupne svote poticaja koju primi. Dakle, štedi se na nama koji donosimo novce u proračun, ali ne i na javnom sektoru koji ne stvara novac, a iz proračuna za njihove plaće godišnje ide znatno veća svota od ove namijenjene poticajima za poljoprivrednike, zaključio je Mihelić.
