Goranovo proljeće - jedino proljeće koje baš nikada ne kasni

Ivan Goran Kovačić je uveo Gorski kotar u hrvatsku književnost. Kad netko izgovori njegovo ime prva je asocijacija Lukovdol, ali i obrnuto. To je neraskidiva veza koja se najbolje iščitava iz zbirke poezije »Ognji i rože«

Tragom Ivana Gorana Kovačića i njegovog proljeća obreli smo se u rodnom mu Lukovdolu. 

  A, što i? Lukovdol stoji tamo gdje stoji već stoljećima. Ako je vjerovati starim spisima, eto Lukovdola u sjeveroistočnom dijelu Gorskog kotara bar od 1481. godine kad se prvi put spominje u Modruškom urbaru. Eto ga i danas, na istom mjestu na kojem je bio i 21. ožujka 1913. godine kad se u obitelji Ruže i Ivana Kovačića rodio najveći pjesnik Gorskog kotara – Ivan Goran Kovačić. Eto i Ivana Gorana Kovačića u svakom lukovdolskom zakutku, na svakom koraku, u svakoj školskoj torbi, u svakom domu. A tog dana, bogme i u svakoj pahuljici koja je »aterirala« na ovo pitoreskno goransko mjestašce, ogrnuto s najmanje 30-ak centimetara debelim bijelim ogrtačem. 

 Rodio se u muzeju

Očešavši mu pogledom rodnu kuću, cupkajući po bjelini spustismo se nekoliko metara niže i nađosmo među učenicima prvog i drugog razreda trogodišnje pučke lukovdolske škole. S Ines Kalčević, Klaudijom i Darijem Mihelić, Adrijanom Krizmanić, Lukom Mufićem i Lukom Šutejem popričali smo i o snjegovićima, i o zimi, i o Goranu, i o njegovom proljeću. Štošta su ta mala usta izgovorila u dvadesetak minuta našeg druženja.

  – Goran je bio veliki pjesnik, kaže Dario. 

 Kamenu katnicu tzv. građanskog tipa, kuću u kojoj se nalazi Memorijalni muzej Ivana Gorana Kovačića izgradio je kraj pučke škole, a preko puta župne crkve Blažene Djevice Marije. Goranov djed Ivan, i to 1905. godine, dvije godine nakon što je stara drvena kuća izgorjela. Goranov brat Oton, 1932. godine obnovio ju je, te joj dogradio prostranu i svjetlu verandu. 

  Stalni postav muzeja sadržan je od pet djelova – Goran i Lukovdol, Goran književnik i novinar, Goran u partizanima, Goranov zavičaj i Goranovo proljeće. Temat »Goran i Lukovdol« smješten je u najvećoj prostoriji i predstavlja svojevrsnu rekonstrukciju Goranove sobe u kojoj se nalaze ormar, škrinja i krevet iznad kojeg su obješene fotografije Goranovog oca Ivana i majke mu Ruže. U toj se prostoriji nalazi još i rodoslovlje obitelji Kovačić, a u vitrini predmeti vezani uz njegovo školovanje u Lukovdolu. Prostorijom dominira i Goranova fotografija u prirodnoj veličini (182 cm). 

  U središnjoj sobi rekonstruiran je Goranov radni prostor. U toj je prostoriji izložen Goranov pisaći stroj, radio, brojni osobni predmeti, te stakleni ormar u kojem se nalaze knjige uzete iz njegovog zagrebačkog stana. Kako je poznato da je Goran uvijek pisao uz zvukove glazbe, ne nedostaje ni zvučna kulisa. 

  U sobi koja je nekad služila kao kuhinja prikazan je Goranov život u partizanima, te predstavljeno njegovo najpoznatije djelo – poema »Jama«. Izložena su njezina sva ratna izdanja. Tu pak posjetitelja »dočekuje« glas Arsena Dedića i njegova interpretacija Goranove proročanske pjesme »Moj grob«. 

  Prostor ostakljene verande posvećen je povijesti i kulturi Gorskog kotara, s naglaskom na Lukovdol koji je pjesniku bio vječna ljubav i vječna inspiracija. Prikazane su panoramske fotografije Lukovdola od početka do 30-ih godina prošlog stoljeća, zrinsko-frankopanskog dvorca iz Severina na Kupi čiji upravitelj je bio Goranov djed, lukovdolske hiže, te fotografija crkve sv. Franje Ksaverskog. Izloženi su i uporabni predmeti iz lukovdolskih domaćinstava. 

  Goranovom proljeću, pola stoljeća staroj manifestaciji posvećeni su zidovi hodnika. Na panoima se nalaze fotografije i dokumenti vezani uz ovo događanje. Tu je još i polica s knjigama, izdanja Goranovih djela od 1945. do 2003. godine, Goranov portret kojeg potpisuje Božidar Jakac, te skulptura lijevana u bronci, rad kipara Velibora Mačukatina. 

  Prizemlje kuće, u kojem se nekad nalazila trgovina mješovitom robom obitelji Kovačić, danas služi za povremene izložbe, ured gospođe Zdenke Fabac i knjižnicu. Tamo su i vrijedne fotografije Ivana Gorana Kovačića s rodbinom i prijateljima, kao i stare fotografije Lukovdola koji je za Goranovog života imao tri gostione, nekoliko trgovina ali i fotografa Mikića, iz čijih fotografija svaki posjetitelj može iščitati ljubav Gorana za svoj zavičaj i ljude koji su u njemu živjeli.

  I jest, svaka čast Dariju, ali onda zaredaše i ovakvi odgovori – rodio se u Gorenjcima jer tamo žive Kovačići. Rodio se doma jer su se djeca u to vrijeme rađala doma. Goranovo proljeće je zato što se rodio i umro prije sto godina… Na proljeće… Ili možda ne? 

  – Premaleni su oni još da bi znali takve stvari, brani ih njihova omiljena učiteljica Đurđica Vignjević. I jesu, no, ima vremena – naučit će, jer popevši se kat više, ili samo jedan razred više ne samo da smo od Tea Kovačića, Lovre Matijašeca, Kristijana Osojničkog, Ive Krizmanić, Laure i Karin Mufić, te Danijele Trupković dobili odgovore na sva postavljena pitanja, već smo se i od srca nasmijali kad je na upit znaju li gdje se rodio Ivan Goran Kovačić, Teo kao iz topa ispalio – u muzeju! 

  I nije Teo pogriješio, jer Goranova je rodna kuća danas muzej posvećen njemu. Moramo priznati i da smo uživali slušajući trešaće kako recitiraju Goranove pjesme, pisane dijalektom. Recitiraju tako toplo, tako nevino… Vesna Trope, učiteljica ovih malih »lumena« kaže kako među njima još nema pjesnika, ali da su u pisanju sastava više nego li izvrsni, a kao recitatori, uvjerismo se i sami – fantastični. 

 Neraskidiva veza s Lukovdolom

Fantastičan je i taj osjećaj povezanosti Lukovčana sa svojim poetom. Tome je tako desetljećima, govori nam Zdenka Fabac, alfa i omega Memorijalnog muzeja Ivana Gorana Kovačića, otvorenog 8. lipnja 1975. godine u njegovoj rodnoj kući. Muzej je do 1991. godine djelovao u sklopu Muzeja revolucije naroda Hrvatske, a od osamostaljenja Hrvatske brigu za nj preuzima Hrvatski povijesni muzej. Zdenka Fabac muzejom »presjedava« od 1989. godine, i ako netko zna sve i o goranskom bardu, i o njegovom rodnom mjestu, i o Lukovčanima, i o Lukovčankama, to je ona. Uz pucketanje stare peći, okruženi knjigama, i nekom svečanom tišinom slušamo »čuvaricu sjećanja na Gorana« koja priču o njemu počinje ovako:

 – Ivan Goran Kovačić je uveo Gorski kotar u hrvatsku književnost. Kad netko izgovori njegovo ime svima je prva asocijacija Lukovdol, ali i obrnuto – kad netko kaže Lukovdol, svi najprije pomisle na Ivana Gorana Kovačića. To je jedna neraskidiva veza koja se najbolje iščitava iz Goranove zbirke zavičajne poezije »Ognji i rože«. Potom ime Goran kojim se je Kovačić počeo potpisivati od 1935. godine… Da samo znate koliko posjetitelja ovog muzeja zna reći kako su dobili ime upravo po Ivanu Goranu Kovačiću. Sve to, nas Gorane ispunjava velikom radošću i ponosom. 

  A onda nas je priča odvela više od sto godina unazad. U vrijeme kad je u Kolosaru, u kojem su živjeli mahom rumunjski Ugri živjela i obitelj Goranove majke Ruže. Bila je to bogata obitelj, no budući mu je djed bio sklon kocki, ubrzo je prokockao imetak i izvršio samoubojstvo, ostavivši suprugu Agatu Rauber, inače njemačkih korijena podrijetlom iz Novog Mesta s pet kćeri i ne baš solventnu. Ona s obitelji 1901. godine dolazi u Zagreb. Godinu dana ranije, 1900. godine Goranova baka po ocu umire od tuberkuloze, a djed ostaje udovac sa šestoro djece. Ne mogavši se sam brinuti o njima, a pritom još i voditi gostionicu, daje oglas u novine kojim traži suprugu. Na oglas se javila Agata, te u Lukovdol dovela i kćer Ružu, pa se zbilo dvostruko vjenčanje – Agata se udala za Goranovog djeda, a kćer joj Ruža za oca mu Ivana. 

 Omiljeni stric Vlado

– Kao dječarac, Goran je najviše vremena provodio sa stricem mu Vladom. Od njega je vjerojatno naslijedio i talent pisanja, jer priča se da bi Vlado u tili čas smislio pjesmicu, neovisno radilo se o šali na nečiji račun, ili pak o nečem sasvim drugom. Kako je imao tamburaški orkestar probudio je kod Gorana i ljubav ka glazbi, te ga naučio svirati mnoge instrumente, priča Fabac, te sa sretnog djetinjstva ili sa »svjetle strane Goranova života« odvodi nas u onu »tamnu« koja je Gorana pratila čitav život. 

  Sa samo deset godina Goran je ostao bez oca, a dvije godine kasnije i bez sestre. Smrt je u Goranovu životu postala konstanta, ono što ga je cijelo vrijeme pratilo, privlačeći ga i odbijajući istovremeno. To je razvidno iz njegovog stvaralaštva, baš kao i ta borba optimizma i pesimizma koja se najbolje može iščitati iz pisama što ih je slao svojim brojnim ljubavima, kolegama po peru i prijateljima. 

  – Goran je bio i veliki filmofil, kazuje nam Fabac, te ističe kako ga je upravo majka Ruža usmjeravala ka toj vrsti umjetnosti, pogotovo kad se iz Lukovdola preselila u Zagreb krenuvši za sinovima Ivanom i Goranom koji su tamo studirali. Bila je to vrlo poduzetna žena, no kako je odrasla u bogatstvu čitavog života s novcima baš i nije realno raspolagala. Iako je u Zagrebu otvorila i restoran, a imala i radnju u kojoj su se izrađivale igračke, obitelj baš i nije živjela u nekom blagostanju. I Goranova bolest radi koje je često morao na višemjesečni boravak u lječilišta iziskivala je znatna sredstva. Sve u svemu bila je to skladna i vezana obitelj. Goran je odrastao okružen ljubavlju, pa je tim više vijest o njegovoj pogibiji 12. srpnja 1943. godine kraj Foče, ražalostila mnoge. Majka mu Ruža, inače srčana bolesnica 1953. odlučuje potražiti sinov grob, no pozli joj i umire točno 21. ožujka, na Goranov rođendan. Eto, to bi bila ukratko priča o Goranovom životu, koji se itekako može iščitati iz njegovog stvaralaštva. Iz njegovih pjesama, novela, osvrta, eseja, kritika. Iz svega navedenog može se sagledati sva njegova veličina, i ona umjetnička i ona ljudska. Jednostavno – bio je poseban, završava kratku priču o Ivanu Goranu Kovačiću Zdenka Fabac.  

A gdje je proljeće?

I onda muk, i pomisao kako je Goran ustvari baš kao i njegov Lukovdol. Naizgled mal, a toliko velik. Na prvu veseo i razigran, a na drugu sjetan. Sve se osvrćući po tom bjelinom obloženom goranskom seocu, ispričavajući se pjesniku što zbog snijega ne možemo do anfiteatra podignutog njemu u čast, što mu nećemo položiti cvjetak udnu spomenika kojeg je Vojin Bakić izradio još davnih, davnih godina, što ne možemo prošetati bar jednim voćnjakom ili livadom po kojoj je on kao adolescent šetao sa svojom, nikad prežaljenom mladalačkom ljubavi imena Tea Lovrenčević, i što se nećemo spustiti do Kupe, njegove vječite inspiracije, sjetismo se da smo u Lukovdolu, koji ove godine obilježava čak tri obljetnice – 100 godina od rođenja svog Ivana, 70 od njegove smrti i 50 godina manifestacije njemu u čast, sjetismo se da smo sve traženo našli osim proljeća.  

  I ljubav, i sjećanje, i poštovanje što ga za Ivana Gorana Kovačića gaji svaki dio Lukovdola, jer jednako ga voli i Goranji i Dolanji kot, i Goršetani i Rebri. I smiraj radi kojeg se Goran Lukovdolu uvijek vraćao, i smijeh, i šalu jer, znali su se Lukovčani našaliti sa svojim Ivanom nerijetko kazavši kako je lenčina, nikad niš ni delal samo je čital i pisal. Sve smo to našli u Lukovdolu, a proljeće? E, pa njega nismo. Ali i za to se Goran pobrinuo. Ako i zakasni ono kojeg imaju svi, i ove će, baš kao i svih prethodnih 50 godina Lukovdolu točno 21. ožujka doći ono Goranovo. Njega ni snijeg, ni kiša, ni klimatske promijene, e, njega ništa ne može spriječiti.