Znalo je snijega ponekih godina biti i više no sada, ali samo na mjestima gdje su zapusi i gdje bi ga vjetar nanio, a livade bi znale ostati čiste. Ove zime ravnomjerno ga je napadalo posvuda i zaista se ne sjećam da ga je ikada ranije bilo toliko, govori nam Marica Francišković, jedna od mještanki Begovog Razdolja, najvišeg hrvatskog naseljenog mjesta (1.174 metra nad morem) oduvijek znanog po oštrim i dugim zimama bogatim snijegom.

Ove ga je zime najviše izmjereno posljednje nedjelje u veljači kad je visina dosegla fantastičnih 219 centimetara što znači da ga je na pojedinim »snježnijim« lokacijama bilo još i više pa nije pretjerano reći da je za najžešćih oluja ovogodišnje veljače Begovo Razdolje bilo zatrpano s 2,5 metra snijega! 

  Odgovor na pitanje kako je živjeti u takvim uvjetima nameće se sam po sebi i prije no što od Mrkoplja stignete do najvišeg naseljenog hrvatskog mjesta.

Cestice – bob staze

Slično je i kad prispijete u Begovo Razdolje kroz koje se mora voziti pažljivo i polako, a tek vožnjom kroz mjesto shvaćate koliko je snijega ove zime palo. Naime, ne samo da su sa strane uske cestice (bolje reći, bob staze) ogromne naslage snijega od metar i pol do dva, pa i više, već je kod onih kuća čiji vlasnici trenutačno ne žive u mjestu došlo do »spajanja« krova sa snježnim nanosima pa te kućice zaista izgledaju izgubljene u snijegu.

Tamo gdje se živi jasno se vidi trud i muka mještana, bilo da je riječ o čišćenju nužnog prostora za automobil, bilo da se radi o ulazima u kuću koji su očišćeni ili vrlo široko, ili tek toliko da jedna osoba može kroz tunele snijega doći do kućnih vrata. No, usprkos ovakvim situacijama mještani Begova Razdolja uglavnom su zadovoljni čišćenjem ceste jer vrlo dobro znaju koliko je teško osigurati prohodnost ove planinske ceste: 

  »Imali smo malo i sreće ove zime zbog održavanja 45. Europskog prvenstva šumara u biatlonu i nordijskom skijanju.«, govore nam tri djevojke i jedan gospodin u zrelijim godinama koje smo zatekli u pansionu »Planinski raj« na pravoj zimskoj kavici: »Zbog dolaska velikog broja natjecatelja baš u danima kad je snijeg jako padao »Hrvatske šume« redovno su čistile cestu od Mrkoplja do Begovog Razdolja i dalje prema Vrbovskoj poljani pa je poteškoća bilo manje no inače. Čim je to natjecanje završilo stanje s čišćenjem nije tako dobro, ali se ipak do nas može doći bez većih poteškoća i u osnovi smo zadovoljni jer niti jednog dana nismo bili zatvoreni«, kažu »planinke« poručujući svima koji vole snijeg da navrate i dodajući kako je šteta što ne radi nekadašnje skijalište.

 Sankanje bez skijanja

Zaista, ono što u oči upada čim stignete u Begovo Razdolje je činjenica da na obroncima s desne strane mjesta ne radi žičara, niti je uređena skijaška staza. Pred četiri-pet godina to je skijalište radilo u okviru Hotela »Jastreb« koji je dio HOC-a »Bjelolasica«.

Nažalost, što zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, što zbog toga što je rad skijališta donosio više gubitaka no koristi, Hotel »Jastreb« više nije želio rukovoditi tim objektom pa gosti Begovog Razdolja sada mogu uživati samo u sanjkanju (bez vučnice!) i grudanju.

Šteta, zaista šteta jer snijeg u Begovom Razdolju ostaje do ranog proljeća i svakako bi privlačio brojne goste i ljubitelje skijanja. Ovako, a to je tipično hrvatski, iz »Jastreba« i svih ostalih kuća u mjestu od skijališta imaju samo – pogled na nekadašnje skijalište. 

  No, na svu sreću turizam nije jedino opredijeljenje ljudi koji žive u ovom prekrasnom goranskom naselju. Štoviše, nekoliko obitelji bavi se vrlo uspješno stočarstvom, a među njima je i obitelj Francišković koja je najveći proizvođač mlijeka u Primorsko-goranskoj županiji i iz čije mljekare dnevno prema brojnim odredištima zeleno-plave županije kreću stotne litara pravog goranskog planinskog mlijeka.

Velike količine snijega nisu zapreka stočarstvu jer se u ovim krajevima računa s žestokim zimama. Problem je, govori nam Bojan Francišković koji je nedavno sa suprugom Biljanom preuzeo obiteljski posao, nešto drugo. 

  »Ja ovako veliki snijeg ne pamtim i sigurno je da nas usporava i ometa, ali nama bi ove zime bilo teško čak i da snijega uopće nije bilo. Naime, zbog prejake prošlogodišnje suše, ostali smo bez hrane za krave pa sada moramo kupovati sijeno. Kamion hrane s prijevozom traje nam tjedan dana, a prosječno ga plaćamo oko 4.000 kuna što znači da mjesečno za hranu potrošimo 16.000 kuna. No, drugog izbora nemamo i tako ćemo morati raditi sve dok ne zazeleni i krave ne budu mogle na pašu. Za sada nismo smanjili stočni fond, ali me je strah da ćemo i o tome morati početi razmišljati«, govori Bojan Francišković dodajući kako, na svu sreću, odvoz mlijeka funkcionira odlično bez obzira na sve snježne nedaće, a nikakvih poteškoća nemaju ni sa tržištem budući da je njihovo mlijeko već godinama u vrhu po svim kriterijima kvalitete.