Gorski kotar, kao specifična subregija u Hrvatskoj, zahtijeva zasebna zakonska i ina rješenja, želi li se ovdje očuvati život ili je možda bolje Gorane – definitivno raseliti
Ponekad ekstremna zima ili neki porazan podatak o gospodarskim kretanjima, iseljavanju, malom broju djece u školama, usmjeri kratkotrajnu pažnju javnosti prema Gorskom kotaru. Međutim, to obično traje onoliko koliko i novinska vijest.
Najnoviji primjer prave prirodne kataklizme pod sedmodnevnim ledom ipak je senzibilizirao hrvatsku javnost prema Gorskom kotaru. Uz, ponegdje i više od 10 dana bez električne energije, ogromne štete na dalekovodima i električnoj mreži, najteže je, a ponegdje i potpuno stradala bjelogorična šuma, o čemu će šumarska struka imati itekako što reći.
Ovoga su puta i vodeći hrvatski političari (istina ne prehitro) odvojili pokoji sat za posjet Gorskom kotaru. Održali su, neki suvislo, neki pak nevješto »slovo« Goranima. No, bili su, vidjeli su (nadamo se). Zasigurno, najbolji uvid u cjelokupnu goransku priču ima primorsko-goranski župan Zlatko Komadina koji je i ovoga puta pokazao da zna probleme Gorana i zahvaljujući njegovu promptnom reagiranju, zajedno s vodećim ljudima goranskih samouprava, učinio cijelo događanje lakšim.
Gospodarska kataklizma
Istina je, dok su još uvijek utisci svježi (iako će posljedice otklanjanja šteta biti dugotrajne), možda je zaista prilika da se i Gorani upravo putem Županije ili na neki drugi način, predstave hrvatskoj javnosti i politici i pokušaju ukazati ne samo na meteorološku, nego i populacijsku, gospodarsku i političku kataklizmu.
Da problem Gorskog kotara ne leži samo u društvenom, već osobnom standardu, potvrđuje stvaranje sustava lokalnih samouprava u vidu općina i gradova poslije osamostaljenja Hrvatske. Naime, stvaranje manjih općina i gradova donijelo je Gorskom kotaru podizanje društvenog standarda u protekla dva desetljeća, no, nemogućnost zapošljavanja, izuzetno niska primanja, a skuplji uvjeti života, nagnali su ponovno, najviše mlade ljude, da egzistenciju potraže negdje drugdje.
I taj se trend nemilosrdno nastavlja. Dakle, ako se nešto želi učiniti za Gorski kotar, potrebno je krenuti u dva usporedba smjera – podizanje društvenog, ali i osobnog standarda građana na održivu razinu. Može li se uopće takvo što učiniti i ima li, na koncu, nade za Gorski kotar?
Kako je istaknuo župan Komadina, »možda neprilika za Gorane postane prilika«. I ima pravo jer su konačno političari – i oni na vlasti i oporbeni, u Saboru ipak rekli da sad znaju gdje je Gorski kotar. Prisjetimo, Gorski kotar bio je temom u Saboru i prije desetak godina kada je donesen Zakon o brdsko-planinskom području (u vrijeme Račanove Vlade). Na žalost, taj je zakon prestao vrijediti, a kako supstitucije za njega nema, to je prigoda da Gorski kotar zatraži svoje mjesto »pod državnim suncem«.
U Gorskom kotaru je oduvijek teže i skuplje živjeti nego li bilo gdje drugdje u Hrvatskoj. U susjednim i razvijenim zemljama slični krajevi imaju različite beneficije upravo kako bi ljudi ostali živjeti na tim područjima. Život u Gorskom kotaru vrlo je sličan predalpskim krajevima Italije, Austrije, Njemačke… Konačno, kao i ti krajevi, niti Gorski kotar, u biti, nije siromašan. Dapače, bogatstvo šuma i voda su ovdje osnovni preduvjeti života, a odlična prometna povezanost (auto-cesta, pruga), solidno razvijena infrastruktura, struja i voda do svakog naselja, nisu zanemarivi dosezi. Cjelokupna državna infrastruktura na potezu Rijeka-Zagreb prolazi Gorskim kotarom – dalekovodi, naftovod, plinovod, pruga, ceste, jezera…Ipak, što i koliko od toga imaju Gorani? Očito, a to svi znaju, premalo ili gotovo ništa. Jer, da se od silnog bogatstva barem dovoljan dio ostavi za življenje Goranima, sigurno ne bi bilo tolikog iseljavanja i devastacije Gorskog kotara. A, osim toga i ona nepopularna parola kako nam treba »pomoć« i kako su Gorani inertni, zasigurno odmah pada u vodu. Ne trebaju Gorani nikakvu »milostinju»«. Trebaju dio »kolača« s vlastitog teritorija od kojeg cijela država ima koristi i zbog čega, među ostalim, i oni ovdje žive.
Definirati ciljeve
Bilo bi, naime, dobro da se prigoda iskoristi i artikuliraju zahtjevi i problemi Gorana prema državnoj vlasti jer je činjenica da bi politika mogla odigrati odlučujuću ulogu u dilemi – Gorski kotar da ili ne. Moguće je zahtjeve postaviti u kratkoročne i dugoročne okvire. Dakle, prva zadaća je Gorski kotar izdvojiti kao jedinstveno i specifično područje u Hrvatskoj. Prikladan bi bio zaseban Zakon o Gorskom kotaru kao specifičnoj regiji koji bi mogao regulirati porezne olakšice za život u ovom kraju, poticanje dolaska investitora oslobađanjem od različitih davanja, mogućnošću stvaranja povoljnih poreznih »oaza« ili drugim mjerama.
Rijeku, kao najbližu gradsku aglomeraciju kojoj Gorani oduvijek gravitiraju, nužno je i stvarno približiti Goranima. Uz sadašnju dnevnu cijenu auto ceste od 60 do 100 kuna u oba pravca nemoguće je očekivati da će Gorani putovati na posao ili školovanje u Rijeku i okolicu i dnevno migrirati kućama, a već je to preduvjet iseljavanja mladih. Upravo je primjer besplatne mostarine za Krčane sasvim dovoljan kako ga treba primijeniti i na Gorane.
Za Gorski kotar osigurati plavi dizel umjesto lož-ulja za zagrijavanje. Istovremeno poticati i subvencionirati nabavku ekoloških sustava grijanja (peleti, kolektori). Založiti se da Gorski kotar može koristiti plin (koji ovuda prolazi) kao energent. Potrebno je značajno smanjiti komunalna davanja na lokalnoj razini, a lokalnoj samoupravi osigurati druge oblike prihoda. Kratkoročno, vlast bi odmah mogla Gorskom kotaru »udijeliti« značajno veću rentu za šume, vratiti naknadu za jezera. Što je tek s plinovodom, naftovodom, dalekovodima, auto-cestom, odnosno koridorima koji su nepovratno oduzeli velike površine zemljišta – mišljenja sam da je i tu naknada nužna.
Valorizacija regije
Dugoročni ciljevi vezani su uz valorizaciju cijele subregije. Uz omogućavanje maksimalnih povoljnosti za investitore, lako bi se stvorili i preduvjeti za nastavak i intenzivniji razvitak turizma, poticanje brdsko-planinske poljoprivrede, revitalizaciju drvne industrije.
Sljedeći veliki cilj je politička decentralizacija, što znači npr. i detaširanje županijskih i državnih službi iz Rijeke i Zagreba, nasuprot sadašnjem obrnutom trendu. Gorski kotar, naime, treba i radna mjesta za visoko obrazovane ljude jer se ovdašnja mladež za takva zanimanja i školuje, a onda čini i temelj društvenog života u svojim sredinama.
Dalje, financiranje lokalnih samouprava treba riješiti na način da imaju osigurana trajna sredstva iz poreznih prihoda, a moguće je i formiranje nekog oblika zajedničke samouprave. Uglavnom, moguće je iskoristiti praksu država koje imaju i uspješno upravljaju sličnim područjima kao što je goransko, od susjedne Slovenije do Austrije. Možda će hrvatski političari reći da bi sve to bio presedan. No, radi se o 20 tisuća ljudi i kraju koji »ima perspektivu«. Da, ima je već desetljećima na papiru i u razmišljanjima, ali se u praksi događa obrnuto. Zato je i vrijeme postaviti pitanje: želi li se ovdje očuvati život ili je možda bolje Gorane – definitivno raseliti… Ključeve u ruci drže hrvatski političari!
