Davidenko je obožavao loviti ribu. Dočekao ga je svjetski prvak s barkom. Coria je želio ručnik i majicu turnira, Ferrero je volio ribu... Imao sam sreću da sam s mnogim igračima našao zajednički jezik. Naši? Nikad im ništa nije uskraćeno...
Slavko Rasberger dvadeset je godina dovodio vrhunske tenisače u Umag, Istru i Hrvatsku, sada je najzaslužniji što će danas tridesetak ljepotana koji na sebi imaju propetog konjića zaustaviti se na opatijskoj Slatini i kasnije proći do Automotodroma Grobnik. Rasberger je ergelu »Ferrarija« doveo – kući. Istina, rođen je 13. rujna 1941. u Zagrebu, ali Rijeka i Opatija su njegov kraj.
– Moja sestra još uvijek stanuje na Biviju, ja sam išao u srednju hotelijersku školu u Opatiji. Deset godina igrao sam nogomet za »Opatiju« i moram reći da sam igrao za najbolju opatijsku momčad svih vremena. Jedan od mojih suigrača bio je Nedeljko Vukoje, koji je kasnije otišao u »Rijeku« i došao do reprezentacije. On je igrao desnog, ja lijevog halfa. Kuriozitet je da je Mohorović, moj veliki prijatelj iz juniorskih dana, koji je došao iz Labina, završio na klupi u seniorskom sastavu jer je došao Vukoje. Trebalo se strpiti jer je i on igrao desnog halfa… Taj isti Mohorović je postao kapetan »Rijeke«. Igrati s Vukojem na toj razini, to je bila druga priča. Nije dugo trajala, samo jesenski dio prvenstva jer Vukoje je bilo u vojsci u Lovranu. Mogu samo reći da smo te jeseni, u momčadi u kojoj su bili Marijan Antić na mjestu centarfora, pa Marijan Šimunić, u prvih pet kola postigli tri sedmice, jednu devetku i jednu trinaesticu. Kasnije su došli ostali Šimunići, moj pokojni brat Pero… Na kraju smo izgubili samo jedan bod, u posljednjoj utakmici u Senju. Negdje u desetoj ili 15. minuti sudac je zafućkao i pitao: Tko je od vas Jožić?« A Jožić je bio jedan o prva tri strijelca. Jožić se javio i dobio – crveni karton.
Senjska utakmica poznata je još po nečemu, osim po ničim izazvanom crvenom kartonu.
– Bili smo na ručku u hotelu »Nehaj«. Ja jedini nisam jeo juhu, u koju su stavili neki purgativ. Sjećam se da je padala kiša i znam da sam dobio devetku. Bila je to najviša ocjena koju sam dobio u karijeri. A devetku nije bilo lako dobiti.
Nogomet nije bila jedina sportska ljubav Slavka Rasbergera.
– Igrao sam stolni tenis. Opatija je u to vrijeme imala juniorske državne prvake, Ratka Jazvića, kojem sam vjenčani kum, Zvonka Štajnera, Borut Kopanija, Marijana Kaftanića, Veselinovića, a ja sam bio negdje na kraju. Godine 1963. na studenstkom prvenstvu Jugoslavije, zajedno s dr. Dujom Vukasom, osvojili smo drugo mjesto. Prema tome, igrao sam neki stolni tenis.
Villa Rosalia
Rasberger je ostao uz stolove, ali one – kockarske. U »Rosaliji«. Vila sagrađena 1896. za groficu Henkel Dannemark iz Pressburga postala je prva kockarnica otvorena u istočnom dijelu Europe.
U bolnicu sam do početka prošlog mjeseca išao samo u – posjete. No, 4. svibnja na tenisu se nisam osjećao dobro, osjetio sam pritisak u grudima, oblio me znoj. Došao sam doma, gdje mi se sve ponovilo. Voda sa šećerom nije bila dovoljna i brzo su svi slovenski liječnici znali da sam na putu za bolnicu u Izolu. Kasnije su me prebacili u Ljubljanu, imali su u pričuvi i helikopter. Prvi prijedlog bila je ukradnja tri srčane premosnice, ali nisam bio za to. Na kraju su mi ugradili dva stenta. Zanimljivo je da liječnik nije vjerovao u datum mojeg rođenja pa je išao provjeriti kod moje obitelji. Ja se i dalje tako osjećam. Mlađe… Moja supruga Patrizia stalno se brine, nemoj ovo, nemoj ono. No, moram funkcionirati dalje, iako pazim na preporuke liječnika. Samo iz poštovanja prema obitelji još nisam igrao tenis…
– Bio sam prva generacija krupijea u bivšoj državi, koja je startala 27. srpnja 1963. u »Villi Rosalia«. Poslije me put odveo do Umaga, gdje sam radio deset godina. Poslije su po mene i Štajnera došli Austrijanci, pa smo s njima otišli u Nizozemsku. Vratio sam se, da bi me 1986. tadašnji direktor Katora Bojković na neki način prisilio da preuzmem tenis u »Istraturistu«. I tu je počela moja profesionalna karijera. Prvo što sam učinio bilo je da sam Poreču oduzeo sve turističke turnire. Kakvi su to bili turniri bili najbolje svjedoči da su u finalu posljednjeg, 1989. u Katoru, igrali Tole Marinković i Branko Horvat. Mi smo na tom turniru prodali 1.300 ulaznica… Naravno, u to vrijeme bio sam direktor Istarske rivijere u Umagu, direktor Katoro Cupa, turnira za mlađe uzraste, na kojem mo 1989. imali 1.350 natjecatelja. U to vrijeme igrala su se istovremeno 32 turnira od Savudrije do Ladinog gaja. Tu sam pekao zanat, kao i na s prvenstvima svijeta za veterane, s kojima smo počeli 1987. godine. Normalno da je tada došao tadašnji predsjednik ITF-a Brian Tobin, s kojim je u društvu bio Francesco Ricci Bitti. Moje prijateljstvo sa sadašnjim predsjednikom ITF-a datira iz tih dana i on je dolazio na finala umaškog ATP-a.
Vegeta Croatia Open je remek djelo Rasbergera i njegovih suradnika. Dvadeset godina vodio je turnir koji ove godine obilježava 25. izdanje.
– Imao sam sreće da sam uspio spojiti sve što treba, bio sam na dobrom putu kada sam uspio dovesti ATP u Umag. Vodio sam ga dvadeset godina, na način najbolji koji sam umio. Moglo je drugačije, ali napravio sam što sam mogao napraviti. Otišao sam u mirovinu i s turnirom više nemam ništa osim uspomena. Lijepih, najljepših.
Surađivali smo na 18 od »njegovih« 20 turnira. Toliko je velikih igrača prošlo Umagom, od Rafaela Nadala, Gustava Kuertena, Thomasa Mustera, Carlosa Moye, Marcela Riosa, Novaka Đokovića i Juana Carlosa Ferrera, sedmorke koja je bila na poziciji broj jedan svjetskoga tenisa, do brojeva dva Gorana Ivaniševića i Magnusa Normana ili broja tri Ivana Ljubičića…
– Prvi veliki trenutak bila je 1990. kada se u Umagu pojavio – Fred Perry. U to vrijeme biti u njegovu društvu… U Umagu je bilo puno predsjednika. No, Stipe Mesić je svih godina bio počasni pokrovitelj i uvijek je dolazio na završnice. Na koncu, od njega sam dobio i odlikovanje Red Danice Hrvatske s likom Franje Bučara. Ono što me je još više uzbudilo bila je činjenica da je isto odlikovanje, za deseti nastup u Umagu i njegovu promociju, dobio Carlos Moya.
Trag na zemlji
Moya je sinonim za Umag, peterostruki pobjednik ostavio je duboki trag na umaškoj zemlji.
– U kontaktu smo, ali još više s Rafaelom Nadalom i njegovim menadžerom Carlosom Costom. Nadal je 2003. dobio pozivnicu za Umag, koju je za njega tražio Carlos Moya. Tada je Nadal osvojio prvu ATP titulu u karijeri, u parovima, dok je u singlu izgubio u polufinalu. To mu je posljednji poraz u polufinalima na zemlji… Trag je ostavio najprije Thomas Muster, koji je dolazio kada je Hrvatska bila u ratu. Ostvario je 15 pobjeda u 15 susreta. Kada je ostvario posljednju pobjedu, najprije je podignuo pehar, a zatim učinio nešto nesvakidašnje. Pustio je pehar na stol i podignuo mene u zrak… Moya? Dobio je 18 utakmica u nizu u Umagu, a najemotivniji trenutak bila je njegova peta umaška kruna, 20. u karijeri. Mislim da ga je Mirna Zidarić na terenu pitala što to veže njega i Slavka. Odgovorio je da bismo bili u braku da je jedno od nas žensko…
Nisam slučajno dao izgraditi betonsko igralište. S Umagom počinje američka turneja na tvrdoj podlogi i bio sam na tragu da Umag uđe u »US Open Series«. Dvaput je iz tog razloga u Umagu bio Alan Schwartz, predsjednik USTA-e. Sjećam se da su na otvaranju terena u podne bili Zlatko Mateša, David Ferrer, Nicolas Almagro, Nikolaj Davidenko, Ivan Ljubičić i Novak Đoković, koji je utrčao točno u podne… Neka ih danas probaju skupiti. Ne ide bez novca, ali postoje i druge stvari, novac ne odlučuje. Što Novaku znači novac? Ali menadžerima znači.
Poslije sporazumnog raskida ugovora s »Istraturistom«, u kojem je proveo 33 godine, Rasberger se više nijednom nije vratio u teniski centar, iako živi u blizini. Njegovo odredište je Portorož.
Vizija
To nije bilo dovoljno. Rasberger nema mira. Ništa ga ne može zaustaviti, čak ni problemi sa srcem, zbog čega je početkom prošlog mjeseca završio u bolnici.
– Bez obzira na to što sam u mirovini, nečim se moram baviti. Između ostalog, tu je i dovođenje Ferrarija u Opatiju i Grobnik. Mislim da ću se time još više pozabaviti na želju gradonačelnika Opatije Ive Dujmića. Sportsko-turističke manifestacije tog tipa mogu samo još više pridonositi imidžu Opatijske rivijere. Nije to zbog toga što sam tu proveo djetinjstvo, to bih napravio za Dubrovnik, za bilo koga tko me pozove. Ivo Dujmić ima viziju i ako mu strukture daju podršku, on ima šansu. Zato ću se uvijek odazvati. Ovakve akcije su potrebne želimo li kvalitetniji turizam, da se masovni turizam počne oplemenjivati. Poboljšati masu ne znači dizati cijene. Obišao sam svijet, upoznao ljude koji imaju puno para. No, oni znaju koliko što košta. I to je zabluda ljudi kod nas. Ma onaj tko ima ne bi imao da je davao. On je tu da uzme…
Formula 1 je Rasbergerova druga ljubav. Bolidi koje je želio dovesti u Hrvatsku.
– Bernie Ecclestone jedan od najvećih biznismena i prije dvadesetak godina postojao je jedan tračak nade. Naime, donijeta je odluka o dozvoli reklamiranja cigareta na nekoliko dana, ali problem su bili neriješeni imovinsko-pravni odnosi na Grobniku. Bernie Ecclestone i Slavica bili su nam bogom dani. Da bi Bernie došao, mi smo trebali napraviti infrastrukturu, što se nije moglo riješiti u to vrijeme. A Bernie neće uložiti sto milijuna dolara, neće uložiti ni dolar jer inače ne bi imao!
Hoće li Portorož postati konkurencija Umagu? Nekad je postojao WTA turnir, sada imaju challenger.
– Nikad na to nisam gledao tako. Ni zagrebački ATP nisam gledao kao na konkurenciju Umagu. Ono rade svoje, ja ću ovdje pomoći. No, već sam razgovarao da ćemo početi s veteranskim prvenstvima svijeta, u tom slučaju oslonit ćemo se na Umag. Istina je da je Portorož imao WTA turnir, koji je Andrej Bizjak savršeno vodio. Da smo se ranije upoznali, rekao bih mu da je to Sizifov posao. Danas prolaze turniri na kojima su sestre Williams i Šarapova. I poneka domaća igračica. No, srce je jedno, stvarnost nešto drugo. Njemu je to oduzimalo puno vremena i ponudio mi je preuzimanje turnira. Nisam želio biti direktor koji će donijeti sto tisuća eura minusa. Ubrzo je Bizjak prodao turnir. Ni ATP sada ne ide dobrim putem. Zaboravite Grand Slamove, to nisu ATP turniri. Ljude ne zanima jer su tenis svjesno uništili oni koji smatraju da su zanimljiva samo tri tenisača, Nadal, Đoković i još malo Federer, plus Murray na Otoku. Takav ne zanima ni medije, a samim tim ni sponzore. Pogledajmo Zagreb, igraju svi naši. A koliko ih dođe na tribine pogledati naše najbolje tenisače? Branku Horvatu želim da uvijek, kao do sada, uvijek bude jedan od naših.
Zašto su mnogi velikani došli u Umag. Rasberger je otkrio tajnu. Njegov sin Siniša osluškivao je »bilo igrača«, njihove želje.
– Brugueru sam dugo lovio, koliko sam samo mečeva gledao s njegovim ocem. Na kraju je Sergi priznao, kada je konačno došao, da mu je žao što je prekasno otkrio Umag. Nije imao sreće, Felix Mantilla je u dva dana pobijedio njega i Moyu. Davidenko je obožavao loviti ribu. Dočekao ga je svjetski prvak s barkom. Coria je želio ručnik i majicu turnira, Ferrero je volio ribu… Imao sam sreću da sam s mnogim igračima našao zajednički jezik. Naši? Nikad im ništa nije uskraćeno…
Zato Slavku jest. U njegovu Umagu. Za 25. izdanje turnira zaslužio je barem jedno »hvala«.
