U moru priznanja Klaudio Jelenić, vitalni 76-godišnji aktivni planinar, primio je prije neki dan još i ono Hrvatskog planinarskog saveza. No, veselje zbog dobitka priznanja njemu, ali i njegovom planinarskom društvu Lisina Matulji, koje se približava svom 20. rođendanu, zasjenila je odluka slovenskih vlasti o tome da zelenu i bratsku granicu s Hrvatskom utvrdi i presiječe s takozvanom žilet-žicom.

Na pitanje o tome što on misli o tom brutalnom i neobjašnjivom činu aktualne slovenske politike, Klaudio Jelenić teško pronalazi prave riječi. Kaže da mu već sama pomisao na tu žicu ledi krvi u žilama, izaziva mučninu u želucu i trnce u leđima.

»To je ludost i nehumanost«, poručuje Jelenić i nastavlja: – Općina Matulji pobratimljena je sa slovenskim općinama Ilirska Bistrica i Brda kod Gorice. To bratimljenje počelo je još s boćarima iz Autoremonta, zatim su takvu praksu nastavili naši ribari i planinari. Ranije su dva, tri autobusa vozila ovdašnje ljude u Brda u berbu grožđa ili na pohod po trešnjama. Hrvatski planinari često odlaze na pohode u Sloveniju, njihovi pak dolaze nama u Hrvatsku. Obišli smo zajedno sve ovdašnje vrhove – od onih slovenskih, do onih na kvarnerskim otocima. Hoću vam reći to da je stvoreno veliko, široko i iskreno prijateljstvo među ljudima, posebno među Matuljima i (goriškim) Brdima. Ja nigdje nisam naišao na takvu dobrodošlicu kao u Brdima, ilustrira Klaudio Jelenić koji je prepun i dogodovština sa zajedničkih, slovensko-hrvatskih planinarenja.

Zbližavanje naroda

Ta planinarenja su također zbližavala dva naroda, dvije države. Klaudio Jelenić podsjeća na nepobitne činjenice:

– Pa koliko je samo sklopljeno hrvatsko-slovenskih brakova. Neki žive u Hrvatskoj, a rade u Sloveniji ili obratno. Pogranični stanovnici pokojnike zakapaju u Jelšanama. Postavljanje bodljikave žice među takve međuljudske odnose je nešto – nečuveno, poručuje.

Za taj suludi potez slovenske vlasti kriv je premijer Miro Cerar. Jelenić pojašnjava da je Mirov otac bio njegov veliki uzor u mladosti.

– U mladosti sam se bavio gimnastikom. Njegov otac gimnastičar bio mi je veliki sportski ideal. Pamtim ga i kao fenomenalnog čovjeka. Nije mi jasno da se sin jednog velikog čovjeka i sportaša može ponašati tako nehumano, u čudu će Klaudio Jelenić koji se nada da žica ipak neće promijeniti odnose među ljudima, ali i neke planinarske rituale.

– Doduše, ne znam hoće li ta žica presjeći i popularnu planinarsku transverzalu Slavnik – Lisina ili međunarodni planinarski put Baltik – Jadran koji počinje u Kastvu. Također, ne znam ni to kako će novi režim na granici utjecati na kontrole na malograničnim prijelazima kojima se recimo ja koristim uz predočenje osobne iskaznice kad idem preko igrati karte, pita se Klaudio Jelenić koji ukazuje i na to da žica sada opasno ugrožava životinjski svijet.

On upozorava na to da je divljač stalno u pokretu i zbog toga čak i autoceste imaju prolaze za životinje.

– Ovdje izgleda nije ostavljena mogućnost za životinjske koridore i vjerojatno će blago završiti na toj žici. Gledano iz tog aspekta, postavljanje žica je posebno okrutno i nerazumno. No, iza te žice zapravo se krije jedna politika osjećaja manje vrijednosti. To se odnosi na vladajuće slovenske političare – ako već ne mogu pumpati mozak, onda mogu bildati mišiće, tvrdi Klaudio Jelenić koji zasad ipak nema informacije o tome da će hrvatski planinari u znak protesta masovnije otkazivati svoje pohode u slovenska brda.

Žalim za Domom Lisina 

– Čini mi se ipak da se među Hrvatima i Slovencima stvaraju novi, još čvršći odnosi. Možda je ta međuljudska toplina najbolji odgovor na hladnoću žice, vjeruje Jelenić kojem životna dob ne predstavlja nepremostive probleme da posjećuje Slovence, ali i da vodi matuljsku djecu na planinarske pohode.

– Želim se zahvaliti mojoj kolegici, profesorici ekologije i biologije Gordani Begić. Ona je od bojažljive osobe u planinama postala zagrižena i vrhunska planinarka, te je i organizator za prikupljanje školskih plninara, ističe, te kaže da ga i danas »proganja« poriv kretanja.

Taj poriv prati ga od mladih dana, još kad je kao dječak iz Lovrana s majkom odlazio u posjet stricu koji je jedno vrijeme bio u ondašnjem rehabilitacijskom centru na Učki koje je danas poznato kao Inino ruglo. Poslije je trebalo odlaziti i po drva na obronke te planine, vukli su takozvane forke – komade cjepanica ili grana vezanih špagom i lancem s klinom.

– No, od svega toga ja danas najviše žalim za planinarskim domom Lisina. Kada se sjetim Lisine dođe mi da plačem. U posebnom sjećanju su mi ostale zimske dionice Učka – Planik – Lisina. U domu bismo na povratku obavezno odigrali karte, a potom pješke u Matulje. Osim toga, taj je dom na Lisinskoj transverzali, planinarskom putu koji smo trasirali i markirali i koji ovih dana obilježava svoju 15-godišnjicu. Na toj transverzali planinari su uvijek prolazili ili su se zaustavljali u domu na Lisini. Dom je bio popularan među planinarima i brojnim izletnicima i rekreativcima. Doista me veliki broj planinara kontaktirao zadnjih godina, raspitujući se što je s tim domom. Čak smo svojevremeno dali napraviti projekt prema kojem bismo obnovili taj dom, tako da on može primiti 50-tak planinara, podsjeća na tu epizodu koja je propala zbog činjenice da se dom nalazi u dvije katastarske općine i zakon je priječio njegovu cjelovitu obnovu.

Kako god bilo, Klaudio Jelenić gotovo je pola stoljeća aktivni planinar i taj zavidan planinarski staž upućuje ga na tvrdnju – da je u planinama sve više ljudi.

Instruktor joge

– Planinara je sve više, a ja to zovem – kretanjem do zdravlja. Prepoznato je koliko kretanje može biti dobro za zdravlje. Nažalost, neki od nas to ipak kasno shvate. Događa se tako da ljudi zapravo budu prisiljeni na kretanje zbog neke terapije ili postoperativnog oporavka, smatra Jelenić, a svoju najveću planinarsku sreću vidi u činjenici da Planinarsko društvo Lisina ima sve više podmlatka.

Čak se događa to da djeca utječu na svoje roditelje, da i oni odu u planine. Njihov zajednički vodič Klaudio Jelenić o tome govori:

– Nema većeg zadovoljstva nego kad u planini čujem iza sebe žamor djece. To doduše može biti i moja profesionalna deformacija. Ali poseban je užitak ta spoznaja da su djeca provela aktivan dan u prirodi, umjesto pred kompjutorom ili mobitelom, poručuje Jelenić, koji je uz to i instruktor joge za osnovnoškolce, i pritom podsjeća na to da je i planinarski Vjesnik pisao o toj suradnji između matuljskog planinarskog društva i škola koja može biti uzeta kao najbolji primjer. Međutim, osim djece Lisina okuplja i brojne seniore – a svi oni mogu se beskrajno pouzdati u svog vodiča, s 50-godišnjim stažom socijalizacije ljudi u planinama.