RIJEKA Jedna era na Sajmu knjige u Puli od ove godine završava: era Voje Šiljka kao konferansjea programa Doručak s autorom, i to nakon 15 godina. S obzirom na to da je Šiljak s Doručkom na neki način bio potpis Sajma, njegov sinegdohalni dio, Doručak bez njega nekome bi se mogao učiniti kao nemoguća misija. No stalna na tom svijetu samo mijena jest, davno je utvrdio Petar Preradović, i sam prepustivši svoje mjesto u povijesti mlađima, onima, dakle, na kojima svijet ostaje, i bez cinizma.

Prepustio je i Vojo tako svoje mjesto mlađemu, Aljoši Pužaru, riječkom znanstveniku i publicistu s korejskom adresom, čije bi ime moglo začuditi samo manje upućene u sa(n)jamska zbivanja. Naime Pužar, osim što ima prilična iskustva sa Sajmom, ima iskustva i s Doručkom, na kojem je »suflirao« Šiljku, i to onom s Umbertom Ecom, a vodio onaj s Predragom Matvejevićem.

Tko god je Pužara gledao na javnom nastupu, znade da je obrazovan, pripremljen i – za javni nastup iznimno važno – prirodan i duhovit, što može čitatelj razaznati i iz njegova korejskog odgovora na pitanje o »novoj eri«. Pa kaže tako Pužar da je Sajam kakvog se on sjeća uvijek bio mjesto samoobnavljanja i inovacije.

Ero s korejske jabuke

– Ništa, nikad nije bilo uklesano u tvrdoj stijeni, osim same osnivačice sajma i sveukupne visoke razine zbivanja. Bila je Castropola, bio je Eco, bio je Berti Goldstein… Bio sam nekoć i ja sam tamo, debeo i mlađahan, bile su generacije pulskih mladih studenata, intelektualaca… Sajam je opstao s nama i bez nas i sve je uvijek bilo u redu. Ljudi dolaze, odlaze, vraćaju se, u miru, u pjeni, u valu, mijenjaju se… Sajam uvijek živi napeto, čupavo, dlakavo, mediteranski, ali sa stilom i relevantno.

Vojo Šiljak je legenda i uglednik hrvatskog novinarstva, naročito radijskog, i tome se nema što dodati. Sumnjam u to da mu ne bi bilo mjesta na budućim sajmovima, ako mu bude do toga. Tako da nema govora o smaku neke ere, a naročito ne o novoj eri koja bi započela trapavim skokom Ere s onoga svijeta s neke (korejske) jabuke, radi se o poslu i o ugodnom razgovoru, ne o mesijanskom hodanju po vodi – kaže Pužar u elektroničkom dahu.

Promjene u konceptu, barem ne sadržajne, ne bi trebalo biti, jer »doručak je teško probavljiv ako je naporan«. S druge strane, sugovornici su ozbiljni ljudi s ozbiljnim pričama, pa »mladi lav« Pužar smatra da bi bilo neozbiljno »trošiti« ih na viceve i njegove verbalne poene.

Šou mora dalje

– Mladi lav nije više mlad, niti je lav/laf, ali jest profa, a profe znaju gnjaviti. Ako ukrotim profu u sebi, sve će biti u redu i fritule nikome neće prisjesti. U središtu su kao i uvijek pisci i njihove knjige. Ja nisam kuhar ovogodišnjeg doručka, već kelner. Volio bih da doručak ostane nježan, drugarski odgovor ovom svekolikom zaglušnom lupetanju – zaključuje Pužar.

No stvar s Vojom Šiljkom, čini se, ipak nije tek puka smjena generacija. Kako nam je objasnio, razlog je malo kompleksniji, iako ga on naziva jednostavnim.

– Direktorica Sajma gospođa Magdalena Vodopija ponudila mi je honorar koji nikako nisam mogao prihvatiti. Priča da sam je »otpilio«, ali ne navodi razloge koji su me doveli do toga da joj se zahvalim na suradnji. Direktorica ne spominje da sam se ponudio da ću raditi bez honorara ako treba spasiti Sajam, kada je Ministarstvo kulture smanjilo dotacije ovoj priredbi, a to sam joj ponovio, kada me iznenada nazvala sredinom rujna. Naši razgovori su prijašnjih godina bili drugačiji, razgovarali smo o programu, novim idejama, sadržaju… naravno, i o honoraru. Pa je uvijek bilo: »Znaš, nemamo, ti ćeš to shvatiti«, i tomu slično.

Ove godine situacija se promijenila – nismo razgovarali ni o čemu. Imam osjećaj da je kolegica Magda već unaprijed donijela odluku tko će biti voditelj, pa se tako i postavila. Sve je bilo riješeno u tri minute. Telefonski me nazvala iz Pule, dok sam se vozio autom. Rekla je svoje uvjete, pa je bilo: uzmi ili ostavi – kaže nam Šiljak, no dodaje da je ipak to bilo jedno dosta dugo i lijepo razdoblje njegova života.

Podsjeća nas da je u sklopu Doručka razgovarao s oko 150 naših i stranih vrsnih spisateljica i spisatelja, pročitavši, u želji da što kompetentnije razgovara s gostima, najmanje 300 do 400 njihovih knjiga i tisuće drugih stranica o njima. Podsjeća i da su tribine bile najposjećeniji, pa i najpopularniji od svih sajamskih događanja, da mu je Disput objavio i opsežnu knjigu »Doručak s autorom« te da je zainteresirao i HTV da ih posljednje dvije godine izravno prenosi. No kaže i da šou mora dalje, iliti »The show must go on«, kako bi to rekao Freddie, te da Sajmu želi sve najbolje.