Za hrvatske prilike pojava trećeg izdanja jednog romana, i to u svega dvije godine postojanja knjige, nešto je nesvakidašnje i neobično jer, očigledno, svjedoči o tome da se ta knjiga itekako čita i kupuje.

U ovom je slučaju riječ o trileru »Skriveni u tišinama« Bartula Vlahovića, odličnom primjeru kvalitetne žanrovske proze, koji je splitski izdavač Naklada Fragment objavio 2025. godine, a do prvog dijela 2026. godine dva su izdanja potpuno rasprodana! Knjiga će ovih dana ponovo biti na policama knjižara, a njezinog autora, ujedno i čelnog čovjeka Naklade Fragment, pitamo otkud kod njega zanimanje za ovu vrstu proze.

– Premda ne čitam isključivo kriminalističke trilere, moram priznati da se kod mene interes za ovu vrstu žanrovske proze javio vrlo rano. Tek što sam naučio čitati, otkrio sam dječje krimi romane austrijskog pisca Thomasa Brezine.

Njegove knjige iz serijala »Mladi detektivi« vjerojatno su usmjerile moj književni ukus. Također, jako sam volio čitati i serijal »Pet prijatelja« autorice Enid Blyton te serijal o Koku Ivana Kušana. Zajednički nazivnik svih tih knjiga je misterij, a dobro je poznato da misterij kod djece potiče znatiželju i razvija kreativnost.

Teorija ledenog brijega

Tko su vam uzori? Koje autore volite čitati?

– Trebalo mi je nekoliko književnih predstavljanja vlastite knjige i isto toliko ovakvih pitanja da shvatim da su svi moji najdraži autori zapravo novinari. Najdraži žanrovski pisac bez dvojbe mi je Stieg Larsson.

Premda spada u žanr krimića, njegova »Millennium trilogija« puno je više od toga. Larssonove knjige društveno su angažirane, otvaraju (i zatvaraju) jako puno važnih pitanja, a ispripovijedane su detaljnim dokumentarističkim stilom. Od pisaca izvan žanrovskih okvira svakako moram izdvojiti Ernesta Hemingwaya.

Njegova tehnika »Teorija ledenog brijega«, koja nalaže da prava dubina priče ne smije biti izravno napisana i vidljiva na površini, jako je utjecala i na moje pisanje. Od hrvatskih žanrovskih autora svakako bih izdvojio Mira Morovića, Juricu Pavičića i Dragu Hedla. Osim Morovića, svi autori koje sam izdvojio vrhunski su (ili su bili) novinari.

Koliko mi je poznato, ovo vam je prvi književni iskorak. Prvi istupi nikad nisu laki. Kako ste, kad i zašto odlučili pokušati napisati roman i kako je tekao proces stvaranja?

– Da, »Skriveni u tišinama« moj je prvi objavljeni roman. Međutim, još sam u osnovnoj školi znao da ću jednom pokušati napisati knjigu. Moji spisateljski počeci bili su jako zanimljivi. Barem meni.

Sjećam se da sam u prvim razredima osnovne škole pisao (krimi) priče u jedan smeđi rokovnik. Kad sam se kasnije selio iz obiteljskog doma, saznao sam da su ga se moji ukućani riješili. Vjerojatno ih je bilo strah da ću se osramotiti ako ga ikome pokažem.

Još 2018. godine imao sam raspisanih dvjestotinjak stranica svoga prvog romana. To je bilo prije osnivanja Naklade Fragment. Nikako nisam bio zadovoljan napisanim, pa sam ga nakon dugo razmišljanja izbrisao s računala. I drago mi je da jesam. Sad sam svjestan da tada nisam bio spreman.

Nisam posjedovao dovoljno znanja, moj stil je još bio nezreo, a sve što se poslije dogodilo s Nakladom Fragment sigurno je utjecalo da »Skriveni u tišinama« imaju jači tržišni potencijal nego što bi taj prvi roman imao.

»Skriveni u tišinama« plod su dugogodišnjeg promišljanja o temama koje roman obrađuje. Sam proces pisanja trajao je dvije godine, ali sam o radnji i likovima počeo razmišljati davno prije toga. Ta potreba da stvorim misterij i onda ga uz pomoć vlastite kreativnosti razložim na slojeve, a kasnije i raspletem, u meni je tinjala još otkako sam u onaj smeđi rokovnik napisao prve riječi.

Istraživanje temelj svake knjige

Koliko ste istraživali, a koliko je u realizaciji ideje bila bitna mašta?

– Mislim da je za pisanje dobrog romana od presudne važnosti kombinacija tih dvaju faktora. Posebno cijenim krimiće čije su glavne odlike autentičnost i realističnost, a kako bismo ih postigli potrebno je provesti kvalitetno, u mome slučaju i posebno detaljno istraživanje. Krimić je po mnogočemu specifičan žanr, ali strukturalno ipak ima svoje odrednice.

Pisac krimića mora poznavati te odrednice, a za sve one ostale elemente koje žanr nalaže, mora provesti istraživanje.

Kod policijske procedure jako mi je puno pomogla prijateljica Arlena Čop, dijalekte sam oblikovao uz pomoć Ele Vlašić i jedne profesorice na fakultetu, a za sve ostalo je poslužio internet.

Glavnu motivaciju antagonista, glavnog negativca u romanu, pronašao sam čitajući jedno znanstveno istraživanje. Kad me neka tema zanima, istražim je do same srži. Tako sam učinio i sa svim temama koje obrađujem u knjizi.

Naravno, drugi faktor sama je mašta, kreativnost koju sam tijekom života razvijao i njegovao pasioniranim čitanjem. Istraživanje je temelj svake knjige, ali mašta je misaono ljepilo, ona sve istražene teme povezuje u jednu cjelinu koja na kraju mora imati smisla.

Po mom mišljenju, odabir Zagore kao pozornice zbivanja je odličan. U posljednje vrijeme je i Gorski kotar sve češće u središtu pažnje raznih autora (Goran Tribuson, Milan Zagorac, Franka Blažić, Franjo Janeš, Bartol Fuchs…). Čini li vam se Hrvatska sa svojim zemljopisnim, pa i razlikama u mentalitetu, pogodna za ovakvu književnost?

– Apsolutno. Premda nemam problem s činjenicom da neki autori krimića radnju smještaju izvan Hrvatske, smatram da je za domaću žanrovsku književnost Hrvatska kao mjesto radnje bolji izbor.

Što zbog boljeg poznavanja kulture, povijesti, jezika i mentaliteta našeg podneblja, a što zbog činjenice da su Dalmatinska zagora, otoci, Gorski kotar ili Slavonija jako atmosferična područja. Radnja moje knjige smještena je u Dalmatinsku zagoru iz više razloga.

Prvi je, sasvim sigurno, moje dobro poznavanje tamošnjeg mentaliteta. Naime, i sam vučem korijene iz mjesta Ugljane u kojemu radnja knjige započinje. Drugi razlog, ništa manje važan, vezan je uz mistiku prostora. Dalmatinska zagora jako je prostrano, a rijetko naseljeno područje. Takve postavke zlatni standard su krimića.

Po mom je sudu jako dobar potez i činjenica da su vaši likovi vrlo realni. Marko Novak i Irena Vidović nisu nikakvi super junaci, već osobe koje imaju itekakvih mana. Ni ubojica nije crno-bijeli karakter, i njega pokušavamo razumjeti, možda čak i žaliti… Koliko ste pažnje posvetili tom »brušenju« čitatelju predstavljenih karaktera?

– Kao što sam već rekao, jako cijenim književnu realističnost i autentičnost. Ne volim savršene, čudesne, ponekad i karikirane likove koji samo jednim pogledom na mjesto zločina znaju što se točno dogodilo.

Od knjiga me odbija kad su likovi nerealni, kad nemaju mana (ili su im mane prikazane isključivo na simpatičan ili romantičan način) i kad se njihova osobnost kosi s odlukama koje donose.

Kvalitetna karakterizacija likova osnova je svake knjige, pa sam zbog toga posebnu pažnju posvetio izgradnji sivih i realističnih glavnih, ali i sporednih likova. Ako želimo da čitatelj likove doživi kao ljude od krvi i mesa, a ne tek kao običan niz riječi u knjizi, pisac im mora udahnuti život.

A život se likovima može udahnuti na više načina: kroz jezik (dijalekte i određene fraze koje oblikuju osobnost lika), kroz skupove karakteristika koje imaju podlogu u realnosti, kroz odnose u koje stupaju i slično.

Fenomen grozomorne birokracije

Vaš roman, baš kako i treba biti, ukazuje i na neke suvremene negativnosti današnjeg i nekadašnjeg hrvatskog društva – od grozomorne birokracije i sustava ulizivanja rukovodećima preko surovog i grubog patrijarhalizma do mučnog i opasnog nasilja u obitelji, posebno prema ženama. Iz tih okvira rađa se i naslov romana. Smatrate li da se kroz ovaj oblik žanrovske proze može i treba progovarati o društvenim negativnostima?

– Premda nemam problem s knjigama čija je glavna odrednica da zabave čitatelja, ipak smatram da bi kvalitetan krimić trebao biti socijalno angažiran, odnosno ukazivati na negativnosti društva i patologiju proizašlu iz navedenoga.

Ne mogu reći da bi svi romani ovoga oblika žanrovske proze trebali progovarati o takvim temama, ali osobno volim čitati i pisati takve knjige. Pišući svoj roman obradio sam nekoliko tema koje su mi bile važne. Jedan od ciljeva bio mi je, kroz povijesni kontekst, ukazati na međuljudske, posebno obiteljske, odnose u ruralnim sredinama, ali i dati paralelu sa sadašnjošću, odnosno prikazati koliko su godine života u nekim vlastitim tišinama utjecale na traume likova iz kojih su se, na kraju, rodile tragedije.

Kao što ste u pitanju naveli, posebno me fascinira i fenomen grozomorne birokracije. Zašto kažem fenomen? Zato što su određene specifičnosti naše birokracije svijet za sebe i same su sebi svrha. Postoje samo kako bi se pronašla radna mjesta za ljude koji stoje dovoljno blizu centru moći.

Roman je iznimno filmičan, po zbivanjima i po strukturi nudi odličan temelj za filmski scenarij. Postoji li bilo kakva mogućnost pretakanja romana u film ili televizijsku seriju?

– Ja se nadam da postoji, ali, nažalost, mislim da takav scenarij nije previše realan. Bar ne u bliskoj budućnosti. Što nosi neka dalja budućnost, ostaje za vidjeti. Ugledati svoje likove na TV-u ili filmskom platnu za mene bi bilo ravno ostvarenju snova. Mislim da velika većina spisateljica i spisatelja razmišlja na sličan način.

Radite li na nečem novom? Hoće li Novak i Vidovićka imati neki novi slučaj?

– U procesu sam istraživanja i raspisivanja elemenata za drugu knjigu. Planiram pisati nastavak u kojemu će glavnu ulogu ponovo voditi inspektori Marko Novak i Irena Vidović. Naravno, slučaj će biti sasvim drukčiji, a planiram da ovoga puta nešto veći fokus bude na inspektoru Novaku.

Raspisao sam njegovu obiteljsku priču i drago mi je da ću imati priliku dodatno produbiti njegov lik. Vidovićka će, naravno, ponovo imati jako važnu ulogu. Kulisa ostaje ista – Dalmatinska zagora i grad Split. Nastavljam radnju voditi na području koje mi je blisko i čije različite mentalitete jako dobro poznajem.