Uoči večerašnjeg riječkog koncerta benda Kultur Shock, koji će biti održan u Pogonu u sklopu Impulse Festivala, razgovarali smo sa Srđanom Ginom Jevđevićem. Bend koji već tri desetljeća neumorno briše granice između punka, metala, sevdaha i balkanskog nasljeđa, danas djeluje jednako neukrotivo kao i na svojim počecima u Seattleu sredinom devedesetih.

Povod susreta je velika obljetnica, 30 godina postojanja, koju obilježavaju turnejom simboličnog naziva »30 Years of Opptimizm«. No, kako i priliči bendu koji je oduvijek prkosio pravilima i očekivanjima, njihov optimizam nije naivan ni jednostavan: on je izgrađen na iskustvu, inatu i neumornom suočavanju sa stvarnošću.

Sve počelo kao šala

U razgovoru koji slijedi dotaknuli smo se njihovih početaka, promjena kroz koje su prolazili, novog dvostrukog albuma »House of Kultur, House of Shock«, ali i pitanja istine, identiteta i uloge umjetnosti u svijetu koji se, čini se, sve brže raspada i sastavlja.

Trideset godina već postoji Kultur Shock. Jeste li uopće planirali trajati toliko dugo kad ste počinjali u Seattleu 1996. godine?

– Ma što vam pada na pamet. Ovo je sve počelo kao velika šala. Ni u najluđim snovima ne bih vjerovao da ćemo postojati 30 godina te davne 1996. godine kada sam stigao na zapadnu obalu i razmišljao šta dalje u životu.

Kazalište se, naravno, nametnulo kao nešto što sam radio u tom trenutku i zbog čega sam bio tamo, a što se glazbe tiče, pošto sam odlučio da se ne bavim komercijalnom djelatnošću, nikad više u životu: mislio sam da je gotovo.

Naziv turneje u sklopu koje posjećujete i Rijeku je »30 Years of Opptimizm«, s duplim p, kao da optimizam treba više napora nego što se čini. Kad gledam vaš opus, od »FUCC the INS« do danas, jasno je da ste uvijek plivali protiv struje. Odakle sve dolazi taj inat, a odakle optimizam?

– Dragi moji, ja znam da ovaj naš optimizam, kad ga ja ovako kažem, ironično zvuči budući da su sve naše pjesme krv, znoj, nesreća i patnja. Bilo kako bilo, mislim da ukazivati na realnost nije pesimizam, nego neophodnost da bismo razlikovali optimizam od utopije.

Isto tako moramo znati tko su neprijatelji i protiv čega se borimo. Oni nas dobro znaju, i tko smo i za što živimo i protiv toga se bore.

Život je veliki trik

Novi dvostruki album »House of Kultur, House of Shock« nastao je nakon niza događanja koja su usporila proces, ali su donijela i lavinu novih ideja. Kako vam se koncepcijski nadopunjuju dva spojena albuma, kako se nadovezuju kultur i shock?

– Tuga je dio života, nesreća osobne tragedije i sve ono što se događa nama smrtnicima podsjeća nas svakodnevno da smo ustvari svi isti i da ničija nije za vijek gorila. Tuga boli, tuga ubija, ali isto tako i rađa emociju, a emocija ne bira je li trenutak sretan ili nesretan, samo onako dođe, navre i inspirira.

A onda nas je stid samih sebe što u najtragičnijim momentima imamo možda i najznačajnije inspiracije naših života.

Život je jedan veliki trik i što god nas je kreiralo ovakve kakvi jesmo, j**** mu ja mater. Opcije su nam ignorirati to i praviti se da se ništa ne događa ili gledati taj isti okrutni i fenomenalno inspirativni život, u isto vrijeme nasmijati mu se u lice i reći tko te j***, evo što ja mislim o tebi.

Danas Kultur Shock opisujete kao »projekt«, kao otvorenu, uvijek evoluirajuću platformu koja lomi kreativne granice, što pristaje i vašem radu i sastavu jer ste se sastali sa svih strana, iz Bosne, Bugarske, Indonezije i SAD-a. Po čemu vidite da ste se promijenili u posljednjih nekoliko desetljeća, i je li promjena nužna za opstanak?

– Mi se mijenjamo kao i život. Kultur Shock nikad nije puno razmišljao o tome što je komercijalno, što će se prodati i što treba svirati te koji je naš stil – i da budemo u tome od početka do kraja. Isto tako, ne mijenjamo se mi zbog toga što je to nužno za opstanak, nego jednostavno zato što se mi svi mijenjamo.

Mi, smrtnici. Paradoks je i činjenica da jedino mijenjanjem možemo ostati vjerni sami sebi i da ako pokušamo ostati, kako se to glupo kaže, dosljedni onome što smo počeli od početka, lažemo sami sebi jer nitko nikad ne ostaje isti, samo želi da se dodvori javnom mnijenju i javnom mišljenju da ga ne bi prozivali poslije toga da se promijenio.

A što je logičnije i normalnije od promjene? Zvuk koji imamo, posebno na drugoj ploči ovog duplog albuma, a i na prvoj pomalo, ono je što dosad nismo radili. Mene suludo inspiriraju stvari s kojima se susrećem prvi put u životu, takozvana zona komfora me ne zanima. Ovo je izazov, a i strašno je zanimljivo.

Kultur Shock, Foto: MAJDA TURKIĆ

Većinom smo u pravu

Vaš prvi album »FUCC the INS« objavljen je u rujnu 2001. i zbog svog naziva bio je meta bijesa novonabujalih američkih patriota koji su razbijali ploče. Da ga danas objavljujete, mislite li da bi reakcija bila drugačija ili gora?

– Definitivno gora. Da se razumijemo, to što smo mi tada bili u pravu (a kako stvari stoje većinom smo u pravu), nije dobro za svijet i ne čini me pretjerano sretnim. Iskreno bih puno više volio da je svijet u boljoj situaciji nego što jest, a ja da sam bio u krivu.

Biti u krivu u ovom slučaju bi bila veoma mala žrtva. To koliko je važno ljudima da se bude u pravu ili u krivu u današnjem svijetu, pomalo je bolesno. U pitanju je samo ego.

Svi se mijenjamo i sve se mijenja izuzev istine, istina je jedina konstanta i samo je jedna, stoga laž uvijek ima prednost nad istinom u toj nekoj vječnoj borbi jer se može promijeniti kad god joj to odgovara, a istina ne, ona mora ostati dosljedna.

Mi ljudska bića nismo savršeni, vrlo često smo zavedeni, vjerujemo u krive stvari, pa kad shvatimo da su krive, ne želimo to priznati ni sebi ni drugima. Od mnogih stvari koje sam naučio za ovih 64 godine, to da treba pogledati istinu u oči i promijeniti mišljenje kada shvatimo da smo bili u krivu, to je jedna od najvažnijih nauka u mom životu.

Rijeka ima dugu tradiciju subkulturne i indie scene, Impulse Festival jedna je od njezinih trenutačnih okosnica. Razlikuje li se publika na Balkanu od one u SAD-u ili ostatku Europe i – ako da, na koji način?

– Da i ne. Naravno da neke stvari o kojima govorim samo naši ljudi mogu razumjeti, ali neke globalne životne stvari su iste. Naravno da se svi razlikujemo i mi na Balkanu se razlikujemo. Rijeka se, naprimjer, razlikuje od ostatka Hrvatske. Sarajevo se razlikuje od ostatka Balkana.

Beograd je totalno druga priča za Srbiju, a o Novom Sadu da i ne govorimo. Ali što se Rijeke tiče, uvijek je bila indie prijestolnica i drago mi je da je i danas ostala takva.

To nam je uporište od početka i ovih 30 godina ne bi bilo bez Rijeke. Naravno, kada bih morao živjeti samo na jednom mjestu u svijetu, živio bih u Sarajevu, ali ni Rijeka ne zaostaje puno za mojim izborom grada u koji bih se skrasio, jer većina ljudi tu misli na isti način kao ja i mislim da mi ne bi bio nikakav problem živjeti tu.

Nevjerojatna pobjeda umjetnosti

Na novom albumu surađujete s glazbenicima iz SAD-a i Europe, uključujući i mlade izvođače koji tek ulaze na scenu. Što vam donose nove suradnje, što njima nastojite postići?

– Nas četvero smo ovdje od početka. To je nevjerojatna pobjeda umjetnosti, da četvero ljudi ovoliko dugo godina bude zajedno.

Pobjeda umjetnosti nad pragmatizmom, ja bih rekao. Međutim, kako uvijek govorim, sve što u životu radim, nisam uradio sam, nego za to definitivno moram zahvaliti ljudima s kojima radim i nas četvero trebamo zahvaliti kompletnom opusu od desetak ljudi koji su prošli kroz ovaj bend za 30 godina.

Sve je to jedna velika obitelj i mogu s ponosom reći da većina od nas svakodnevno komunicira i još uvijek je član naše obitelji. Naravno, ne svi, ali za ovih 30 godina ima možda jedna osoba u koju smo se razočarali.

Nevjerojatno je to i mislim da u onom trenutku kada pozovemo bilo koga, ponovo će doći i svirati s nama. Na dijelu prošle turneje nam se priključila mlada dvadesetogodišnja violinistica iz Tuzle, Đina Perkić. Ona je s nama na čitavoj turneji ove godine. Mike Cats, iz Philadelphije je isto tako s nama ove godine.

Na albumu su, pored naših bivših članova, gostovali i renomirani glazbenici kao što su Daisy Castro (New York City), Alber Baseel (Palestina), Elisa Money, Bojan Filipovski (Makedonija) i mnogi drugi.

Što slijedi nakon Rijeke? I postoji li neki grad, festival ili pozornica koja je za Kultur Shock još uvijek, ‘ajmo reći, »nedovršen posao«?

– Još uvijek nismo radili Australiju, Kinu i Afriku. Ja sam sada bio u Africi, radio sam kazališnu predstavu u Cape Townu i interes postoji tamo i u Južnoj Africi, ali nedovoljno za čitavu turneju po Africi. Ovaj planet je velik, ali je i mali.

Ja totalno razumijem da ne možemo svugdje i stalno, a isto tako, u godinama smo i treba sve ovo raditi na ovako žestok način kao što smo radili dosad. Svaki koncert može nam biti posljednji, budimo realni.

Zato svima govorim – ne opraštamo se, nije ovo posljednji, ali nemojte se čuditi ako bude, jer svirat ćemo sve dok budemo mogli svirati svaku pjesmu kao da nam je posljednja. Kad me vidite na stageu, a primijetite kako bih radije u more nego da sam gore, molim vas, recite mi. A ja se nadam da nećete morati jer ću u tom trenutku već biti na plaži.