Bilo je to 2006. godine, to Svjetsko prvenstvo u nogometu kad su ga za potrebe HRT-a komentirali Željko Vela i Srećko Bogdan. Bilo je davno i tko zna tko bi ga se sjetio da prije koji dan nije preminuo Čeči, nogometaš, trener i sukomentator kakav se dogodi jednom u mali milijun godina.

Par poput tog dogodi se jednom u milijun godina, pa da više i bolje od utakmica i golova pamtiš humorne duple pasove što su ih ta dvojica razmjenjivala. Recimo, kad Bogdan duboko u sudačkoj nadoknadi, pri rezultatu 1:1, kaže: “Mislim da će se igrati produžetci.” A Vela mu odgovori: “Jesi li izrekao hazardersku prognozu?!” Ili kad Bogdan kaže: “Ovo je teže pogoditi nego promašiti.” A Vela primijeti: “Misliš obrnuto? Teže je promašiti nego pogoditi?”

Možda ovako na papiru i ne izgleda to bogzna što smiješno, stripovski junak Grunf radio je to i bolje, ali u tandemu, za živa prijenosa, vazda dobre volje Vela i Čeči bili su voditeljski par nad parovima te 2006. No od tada se štošta dogodilo, drukčiji je nogomet i drukčiji su komentatori. I ne znači to da je sve to skupa bolje, baš naprotiv.

Humora. Toga nama nasušno fali, pa ga se svuda traži. Ili to sve ovisi s koje strane se gleda, s koje strane ste bacili pogled na aktualno. U seriji “Divlje pčele” milijun je ozbiljnih problema, kako na globalnoj tako i na osobnoj razini, ali ako išta ta serija dosljedno prikazuje, onda je to navada u našega naroda da sve boli i sve radosti liječi i slavi čašicom kakva alkoholnog pića. Pelinkovaca u bogatoj kući, rakije u siromašnoj, čašom vina u gostionici.

Nema tu prostora za farbanje i bućkuriš od kave, pa još urešene srčekima od pjene. S druge pak strane, to je serija koja vraća dignitet muškoj donjoj majici, kanotjeri, potkošulji, bijeloj i pamučnoj, da je bez rukava i da joj je izrez taman toliki da se malje na prsima samo slute.

Bolje je to i prva je to radila i radi jedino Tisja Kljaković, velika slikarica i genijalna autorica Nje i Njega u serijalu “Oni”, ali Vrilo definitivno voli bilo. Vratimo potkošulju tamo gdje joj je mjesto, da bubrege čuva i mrvu čednosti!

U što je za besanih noći odjeven naš ministar vanjskih poslova, bolje je i ne znati. S obzirom na to kakvi su mu bili razlozi za bdjenje, bit će da je odabrao standardni ministarski outfit pa u njemu dočekao dva sata ujutro tek da vidi je li Trump naredio da se uništi cijela jedna civilizacija ili ipak nije.

Nikada ne znaš kad će te zadatak natjerati iz papuča u cipele. Na sreću našeg ministra, ne bi kataklizma, nego primirje.

Život je i opet mogao lagano dalje, bar za Grlića Radmana. Zanimljivo je pritom da ministru nije palo na pamet bdjeti zbog Sunca i Mjeseca i one američke misije Artemis 2, koja je otišla tamo gdje nitko do sada nije. Nije to njegov sektor, više to baca na znanost, a to što smo u nekih 60 godina napredovali taman toliko da se ne budimo zbog letova u svemir, nego zbog ratova na Zemlji, lijepo priča priču o napretku ove vrste. Glede misije, uostalom, najdirektniji je bio u Direktu naš astronom Korade Korlević.

Propaganda je to carstva u dekadenciji, reče Korade, za tu prigodu, po vlastitom priznanju, mrgudan skroz. Inače, u tom svemirskom brodu trošila se Nutella. Da se zna i to, pa ako ikad zagusti toliko da vam je u svemir, da se ima pri ruci tegla-dvije.

Razloga za mrgudnost zato nema predsjednik Hrvatske seljačke stranke Darko Vuletić. Nije ni koji sat prošao da je jutrom položio zakletvu za saborskog zastupnika, nije ni koji dan prošao da se riješio Kreše Beljaka, nije ni koji tren prošao da je provirio ispod skuta HDZ-a i eto ti ga u Otvorenom da priča o kojoj god temi.

Eto ga i na N1 televiziji. Eto ga svagdje, jer se taman lijepo pozicionirao da ga svagdje bude. A ono sedmo čulo u našeg javnog servisa nikada ne griješi kog treba promovirati na naglo. Isti taj javni servis s pravom se pohvalio velikom obljetnicom svog i našeg “TV kalendara”.

U to ime bi i dokumentarni film “I tako počinje povijest”. Povijest je dogurala dotle da se film prije nego na malim ekranima dalo vidjeti na HRT-ovoj platformi hrt.i. I to je dobro i u korak s vremenom. Što su s vremenom učinili u seriji Nove TV “U dobru i zlu”, riješit će se taman netom prije negoli vam ovaj “Obzor” dođe u ruke.

Iskreno rečeno, hvala bogu da je došlo to svom kraju, jer kako su epizode odmicale, tako je Veljko u interpretaciji Filipa Juričića govorio sve tiše, i tiše, i tiše. Lako moguće da se za kraj ništa čulo nije.