U Opatiji će se od 3. do 5. srpnja održati 26. po redu Liburnia Jazz Festival. Uz programe za djecu, umirovljenike i prolaznike, koji će se odvijati u raznim prostorima i na otvorenom, u večernjim programima na Ljetnoj pozornici nastupit će Tomislav Goluban i Branimir Gazdik te Frank Wesley, zvijezda ovogodišnjeg festivala.

Legendarni vođa benda, trombonist i autor Fred Wesley jedan je od začetnika funka. S opusom od preko 150 albuma, All About Jazz ga je proglasio jednim od glavnih arhitekata i skladatelja funka na planetu.

Karijeru je započeo kao tinejdžer, svirajući kao trombonist s Ikeom i Tinom Turner. Pomogao je da se funk podigne na višu razinu svirajući i djelujući kao aranžer s Georgeom Clintonom i njegovim sastavom Parliament-Funkadelic te Bootsyjem Collinsom i njegovim Rubber Bandom. Surađivao je i s mnogim drugim umjetnicima, od Raya Charlesa preko Macea Parkera, do Russella Gunna. Sudjelovao je na snimanjima albuma sastava kao što su Earth, Wind & Fire, Barry White i Gap Band, a aranžirao je i glazbu za ploče Curtisa Mayfielda i Terryja Calliera. Važne suradnje ostvario je s jazz glazbenicima i sastavima kao što su Art Blakey & Jazz Messengers, Marcus Miller i George Benson.

Snimio je dvadestak samostalnih albuma, uključujući kultni »House Party«. Predstavljen je u dokumentarcu »When We Were Kings«, nagrađenom Oscarom, kao i u bezbrojnim drugim dokumentarcima i knjigama o funku.

Njegovo hvaljeno memoarsko djelo »Hit Me, Fred: Recollections of a Side Man«, objavljeno 2002., kroz urnebesne priče bilježi pola stoljeća glazbe kroz oči jednog od najsempliranijih glazbenika na svijetu.

Istovremeno je bio izvanredni profesor jazz studija na Sveučilištu Sjeverne Karoline u Greensborou te održava majstorske tečajeve diljem svijeta.

Prekrasne melodije

Sa svojim jazz-funk bendom The New JBs postavlja standarde dobre i uzbudljive glazbe. Taj bend je više od 25 godina sinonim za roots funk i više. Wesley i članovi njegovog benda oduševljavaju izvodeći hitove tog žanra.

»Nemamo nikakve vatrene kugle, pirotehniku i slično, mi samo sviramo glazbu«, rekao je uoči nastupa na 26. Liburnia Jazzu u razgovoru za Novi list.

»Možete plesati uz nju, a možete samo slušati. Glazbenici su jako dobri. Odsvirat ćemo neke funky solo dionice, a sve to pokušavamo činiti na jazzy način. Pokušavamo uključiti jazz i R&B, kao i blues.

Ovih dana se više bavimo bluesom nego bilo čime drugim. Zapravo, uglavnom je to jazz i funk s malo bluesa. U svakom slučaju, dobro ćemo se zabaviti, zajedno s publikom.

Želja mi je tu glazbu predstaviti što većem broju ljudi. Pjesma, melodija, akordi, ritam… želim to predstaviti na način u kojem svi mogu uživati. Tako odvraćamo pažnju od sviju zala koja se događaju u svijetu.

Glazba je važna jer opušta ljude. Kad bismo imali više glazbe u svijetu, imali bismo manje ratova. Zašto ne bismo mogli zaustaviti rat i poslušati neku melodiju?

Primjerice, mogli bismo slušati melodiju poput ‘Giant Steps’ i pokušali je shvatiti. Mislim da bi to okončalo sve ratove, stavilo bi ratove na čekanje. Mrzim rat! Mislim da je to najgluplja stvar koju čovjek može učiniti. Ne postoji razlog za rat. Dakle, mislim da je glazba odvraćanje pažnje od nasilja i rata.«

Za Wesleyja su u glazbi najvažniji melodija i tekst. »Što god mi padne na pamet, volim zapisati na papir, od toga napraviti melodiju, pjesmu«, objašnjava. »Tako su nastale prekrasne skladbe poput ‘If This Be A Dream’ i ‘Don’t Wake Me Up’.

Pokušavam spojiti prekrasne melodije s akordima. Ne moraju to biti komplicirani akordi, važnije je da skladno pristaju uz melodije. Iako je ritam važan u funky glazbi, melodija i akordi me najviše osvajaju.

U funku ne nalazite puno melodije, ali u jazzu i popularnoj glazbi melodija je od neizmjerne važnosti. Fasciniraju me jazz standardi. Volim melodije poput ‘Autumn Leaves’, sve stvari koje čujete na povijesnim jazz albumima. ‘Stella by Starlight’ je predivna skladba. Privlačne su zbog njihovih prekrasnih melodija.«

Svaka nota

Wesley je taj repertoar svirao s Big Bandom Counta Basieja, jednim od najvažnijih orkestara u povijesti jazza. Naime, nakon drugog samostalnog albuma, »Say Blow by Blow Backwards« iz 1979., Wesley je napustio sferu P-Funka kako bi se vratio svojoj prvoj ljubavi – jazzu i pridružio se orkestru Counta Basieja.

»Svirati s Countom Basiejem bilo je nevjerojatno«, prisjeća se.

»Oduvijek sam obožavao taj cool i prepoznatljiv ritam koji je imao orkestar Counta Basieja. Volio sam svirati s njim. Uz njega sam shvatio koliko je važno biti cool, ne žuriti, ali i ne suzdržavati se, već biti siguran u sebe.

Basie je bio najcool čovjek kojeg sam ikad upoznao. Nije imao virtuoznost koju je imao Oscar Peterson, ali svirao je s Petersonom, jer je bio cool. Peterson je svirao lepršavo, ali Basie bi odsvirao jednu ili dvije note i time bi zaprepastio slušatelje.«

Svirao je i s vibrafonistom Lionelom Hamptonom, još jednim velikanom big band jazza. »Nije to bilo dobro iskustvo, a i bilo je kratkog vijeka«, tvrdi. »Odmah me otpustio jer sam zakasnio.

Ipak, shvatio sam da je bio važna osoba na području udaraljki, iako je bio najpoznatiji kao vibrafonist. Naime, odlično je svirao sve udaraljke: bubnjeve, vibrafon. Njegov big band nije bio tako dobar kao Basiejev, ali je također važan u povijesti jazza.«

Wesley je i sjajan instrumentalist.

»Obožavam trombon, iako sam u mladosti želio biti trubač, saksofonist, možda čak i bubnjar«, govori.

»Ali nisam htio nositi sve te stvari sa sobom svaku večer. Naučio sam svirati trombon iako je vrlo teško savladati taj instrument. Oni koji ga nauče svirati, zbog toga su jako ponosni na sebe.

Trombon mi je postao vrlo zanimljiv instrument zbog onoga što se s njim može odsvirati, ali i onoga što se ne može. Sviram ga na uglađen, hladan način na koji drugi trombonisti ne sviraju.

Divno! Fascinirao me J. J. Johnson. Bio mi je jako važan, jer je svirao božanstveno. Svaka nota koju je odsvirao bila je predivna. Svaka nota koju je odsvirao bila je važna.

Svaka nota koju je odsvirao bila je pažljivo promišljena, iako je svirao tako da nije imao puno vremena za razmišljanje, jer svirao je spontano. Volim i Franka Rosalinija.

On je bio prvi funky trombonist kojeg sam čuo. Tu je, naravno, i Curtis Fuller. Od novijih Mike Dixon je jako dobar trombonist. Volim puno trombonista, ali to su trojica kojima sam fasciniran i koje uglavnom slušam.«

Biti slobodan

Fred Wesley sa svojim bendom, New JBs, nastavlja promovirati stvaralaštvo Jamesa Browna s kojim je svirao. Ta je suradnja ostavila najvažniji trag u njegovoj karijeri.

Od 1968. do 1975. bio je glazbeni direktor, aranžer, trombonist i glavni skladatelj u njegovom sastavu. S Brownom je postao »najpoznatiji svjetski sideman, orkestrirajući uzbudljive ritmove i doprinoseći smjelim, kirurški preciznim solo dionicama koje su definirale jezik funka«.

Ipak, njihov je odnos bio sve samo ne idiličan. Brownov zloglasno diktatorski pristup jako je iscrpljivao Wesleyja te su se njih dvojica često sukobljavala. Nakon što se pojavio na značajnim singlovima, uključujući »Say It Loud (I’m Black and I’m Proud)«, »Licking Stick« i »Mother Popcorn«, trombonist je napustio njegov sastav krajem 1969., kratko nastupajući sa Samom & the Goodtimersima prije nego što se vratio u Brownov sastav početkom 1971. i preuzeo ulogu glazbenog direktora i aranžera.

Napisao je nekoliko skladbi koje je Kum soula učinio hitovima, uključujući »Doin’ It to Death« i »Papa Don’t Take No Mess«, te je bio glavna zvijezda u snimanjima nekoliko J. B.-jevih albuma, uključujući klasik »Damn Right I Am Somebody« i »Breakin’ Bread«.

Wesley je poslije nastupao s kolegama iz Brownovih bivših postava JB Hornsa: Maceom Parkerom i Pee Wee Ellisom, prije nego što je 1996. osnovao vlastiti Fred Wesley Group.

»Naravno, James Brown me proslavio«, priča.

»Rekao je: ‘Hey Fred, hit me Fred!’ Zato uvijek izvodim ponešto od njegove glazbe. Primjerice, sviramo ‘…Pastor P’ i ‘Gimme Some More’. Pokušavamo pronositi ime Jamesa Browna kroz svoju glazbu, posebno zato jer sam bio uključen u njegovo djelovanje.

Naučio nas je da budemo slobodni i da radimo svoje. Kada stvarate pjesme, ne smijete biti ograničeni ničim. Više od svega volim jazz, ali James me naučio da ne budem ograničen samo na taj stil.

Blues je također vrlo važan, baš kao i funk. Napisao je pjesmu pod nazivom ‘Papa’s Got a Brand New Bag’. James Brown je rekao: ‘Crnac sam i ponosan sam.’

Skrenuo je pozornost na crnačku glazbu, na teško stanje crnog čovjeka u Americi. Zato je važan za glazbu, ne samo za glazbu, već i za crnce općenito. Dakle, pokušavamo napraviti mješavinu Jamesa Browna s malo funka, jazza i soula.«