Ivan Živković Žika je “stara duša”. A nije da mu je puno godina, već voli doba kada je sve bilo nekako, ajmo to tako reć’, lakše. Ili je, a ni to nije nemoguće, volio sjediti gdje treba, biti gdje treba, družiti se s kim treba i slušati priče o nekim ne tako davnim, ali ipak prošlim vremenima.

I lijepo je i to što “mladost” poštuje starije i to što netko cijeni ostavštinu. Dade se taj Žikin “Varoški Amarcord”, dokumentarni serijal što ga k’o redatelj i scenarist radi za HRT, čitati i tako, kao posveta nekim ljudskijim vremenima.

Takva je bila i epizoda s Livijom Morosinom, lišena svake ambicije da podastre puki dokumentarizam i suhe fakte, ali odlučna da dade ono malo duše. I to često “Varoškom Amarcordu” uspije. S Livijom je uspjelo, ako ništa, tu je zbog kamere svaka bora na glazbenikovom licu imala svoje zašto. Lice bez bore i nije lice. Život bez glazbe i nije život. Žika je “stara duša”. Takav mu je i dokumentarac.

Ono malo duše pokušao je dati i dokumentarac o pola vijeka postojanja HRT-ova klasika “TV kalendar”. Tu je, međutim, reakcija publike bila dvojaka, nekome se svidio pristup u kojem običan svijet priča o tome zašto je njima “TV kalendar” važan, mio i drag, dok su drugi ostali gladni i željni čiste povijesti o nastajanju i uređivanju jednog od simbola javnog servisa. S obzirom na to da se emisija temelji na poštivanju povijesnih činjenica, možda je i falilo mrvu fakata, ali nije ni ovaj prijam u publike beznačajan. Možda bi se, jednostavno, dalo napraviti još jedan dokumentarac!?

Činjenice, fakti, u zemlji koja bi radije lakiranu stvarnost, barem njeni političari. Evo i ministar gospodarstva Šušnjar nije baš pretjerano zadovoljan podacima što mu ih dostavlja Državni zavod za statistiku. U njega su, sve se čini, posve druge neke brojke, ružičaste skroz, a statistika neumoljiva. Znanost! Tko je samo izmisli, sunac mu!

No pokazuje se zato iz tjedna u tjedan da informativne emisije na našim televizijama još uvijek imaju nekog smisla. Da nije njih, ne bi nikada ministrica zdravstva izjavila ponosno da u doktora i ne ide, pa da sustav i to kako funkcionira malo provjeri iznutra. Teško da bi i ministar graditeljstva imao tako sjajnu priliku da iskreno prisnaži kako vjeruje da je 18 kvadrata stambenog prostora za mlado čeljade posve dovoljno. Ili su nam ministri nesvjesni kamera, ili su izgubili dodir s običnim svijetom. Ni jedno, ni drugo nije baš dobro.

S druge pak strane bivša naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kroz godine je shvatila sve, pa je došla u sudio Dnevnika Nove TV i nije rekla ama ništa pamtljivo. Ali je zato, priznati valja, bila posve televizična.

Nego, završi nama telenovela Nove TV “U dobru i zlu”. I započne nama kulinarski šou RTL-a “Igra chefova”. Kulinarska čudesa uvijek su u nas, baš kao i u svijetu, rado gledana. I nekako je stvar prestiža imati makar jedan na svom programu. RTL je ovaj put uistinu odabrao trojicu priznatih naših kuhara koji uz to i sasvim dobro izgledaju i dobro se ponašaju pred kamerom.

Jedan kuštrav, drugi uredno podšišan, treći seriozan posve, a sva trojica ovjenčana već nekim vrijednim priznanjima. I baš kao u svakoj prvoj sezoni ama svakog našeg kulinarskog uratka biva, sva trojica ne streme zvijezdama biti, nego su zdravo normalni i pristojni momci. Lijepo je i što u prvoj fazi kušaju jela naslijepo bez da znaju kakva priča i individua iza jela stoji. Ma te kvalifikacijske epizode, ta prva jela, te životne priča natjecatelja, vazda su onaj najgori dio svih tih šou-uradaka. Ne može biti apetitlih ama ništa kad iz toga, primjerice, stoji stariji gospodin koji ničim izazvan prisnaži da ima podosta prijateljica s povlasticom. On je, eto, povlastica. Kakve to veze ima s češnjakom, vinom, jetricom na naglo!? Nikakve. I da je te prve runde srcedrapateljske moći preskočit’ nekako, sve bi bilo ukusnije za gledanje.

S druge pak strane veliki finale serijala u kojem je Veljko imao pa oženio dvije žene, natjeralo je okorjele fanove da i suzu puste. Nije da se žalilo što nema još nastavaka, jasno je čovjeku da samo “Kumovi” traju u vjekove, ali kad negativac Crni ostane sam na mostu s krunicom u šaci, onda nema što nego zaplakat’ duševan Hrvat katolik. Priča o blasfemična dva braka u isto vrijeme završila je s hrpom vjerskih motiva, valjda da scenaristički zbrzan kraj ima nekog smisla. Al’ ne smeta. Bitno je da su svi sretni i manje-više zadovoljni. Joco Praljak u izvedbi Enesa Vejzovića, ušao je u legendu. Da je samo to, veliko je.