Jelena Tondini riječkoj je publici poznata kao DJ-ica, producentica i jedna od ključnih osoba Porto Etno Festivala, a posljednjih godina sve se više profilira i kao autorica koja tradicijsku glazbu prebacuje u klubsku, plesnu i elektroničku estetiku.

Njezin album »Diskolo«, predstavljen u riječkom Klubu Palach, upravo na tome gradi koncept: spaja arhivske i tradicijske glazbene motive s disco i synth produkcijom, brišući granicu između »starog« i »novog«, folklora i klupske scene. Na albumu gostuju Divojke, Lucija Stipanović, Vakat i Čipkice. Tondini u razgovoru otkriva kako je od MTV-a, Kraftwerka i ranih elektroničkih utjecaja stigla do gange, sevdaha i lokalnih vokalnih skupina, te zašto joj je reinterpretacija tradicije postala jednako važna kao i sama plesna glazba.

Zašto vam je zanimljivije kopati po arhivima nego stvarati potpuno novu plesnu glazbu? Što to ima tradicijska, a što nema pop glazba?

– Kompleksno pitanje, kompleksan odgovor. Ove godine je deseta obljetnica Porto Etno Festivala koji organiziram i kroz sve te godine nekako sam se povezala s etnom. Uvijek me zanimalo zašto etno u Hrvatskoj ne uspijeva proći u popu, dok je u drugim dijelovima Europe to sasvim normalno. Tamo autori koji rade s tradicijskom glazbom, bilo da je reinterpretiraju ili od nje polaze, često završe u pop kontekstu. Kod nas to nije slučaj. Mi smo, pogotovo mi iz alternativne scene, često oprezni prema tradicijskim izričajima. Ali zaključila sam da ta glazba može biti i pop i plesna. Počela sam istraživati što od toga može funkcionirati u klupskom i plesnom kontekstu – i tako su nastale pjesme.

Postoji li granica nakon koje reinterpretacija postaje previše moderna?

– Mislim da ne postoji. Umjetnost nema granica, bilo bi čudno da ih ima.

Je li kod vas prvo došao disco ili tradicijska glazba?

– Kod mene je prvo došla elektronika. Odrasla sam na tome – roditelji su mi puštali rock s puno sintesajzera. Mama mi je čak rekla da nisam mogla zaspati osim uz Pink Floyde i »The Wall«. Kasnije sam slušala Queen, Tinu Turner i još svašta. Prvi ozbiljan kontakt s elektroničkom glazbom bio je kad smo dobili satelitsku antenu i MTV. Tada sam prvi put čula U-96 »Does It Exist« – i to mi je bila prva pjesma koja je izazvala jaku emociju, iako je to bio strah. Moj barba bi me tada zagrlio, ja bih mu rekla da mi pokrije oči i tako sam slušala. Kasnije mi je pokazao Kraftwerk – i od tamo je sve počelo. Etno sam počela razumijevati tek kasnije, kroz život, u dvadesetima i tridesetima.

Napravila sam sve

Koja vam je pjesma bila najteža za preradu?

– Ganga, »Jadna ti si moja, mila majko« Kolektiva Vakat. Sama po sebi je vrlo specifična, harmonijski čudna, i iz toga napraviti plesnu stvar bilo je izuzetno teško. Ali kad sam upoznala cure iz Vakata i kad su mi pustile pjesmu, odmah sam rekla: »Ovo mora biti plesno.« Na kraju je ispalo odlično i danas to vrtim na setovima – ljudi plešu na gangu, što mi je baš posebno.

Postoji li pjesma koju još ne želite dirati?

– Ne, napravila sam sve!

Što je teže – organizirati festival ili objaviti vlastitu glazbu?

– Izdati vlastitu glazbu, apsolutno. Festival je moj posao od 8 do 16, ali glazbu radim u slobodno vrijeme, nakon posla. Za album je trebalo puno više od truda – i hrabrost, novac, učenje. Ušla sam u produkciju u godinama kad to više nije jednostavno. Ali imala sam odličnog mentora, Matka Margana. Hvala mu na svemu i što je prošao sa mnom kroz mix i master, kroz sve te »čudne zvukove«!