iStock
Stručnjaci objašnjavaju da se iza osjećaja „dodatnog mjesta“ krije više faktora
povezane vijesti
Bez obzira na to koliko ste siti nakon obilnog blagdanskog ručka, većina nas i dalje će pronaći “malo mjesta“ za desert. Zanimljivo je da taj fenomen nije samo osjećaj, već ga i znanost može objasniti kombinacijom tjelesnih i psiholoških procesa.
Stručnjaci objašnjavaju da se iza osjećaja „dodatnog mjesta“ krije više faktora koji utječu na našu želju za slasticama, čak i kad nam se čini da smo baš siti.
Suprotno popularnoj predodžbi, želudac nije jednostavna vrećica koja se postupno puni do vrha. On se može proširiti i prilagoditi količini hrane, zahvaljujući mehanizmu koji se naziva gastrička akomodacija. To znači da se glatki mišići želuca mogu opustiti i stvoriti dodatni „kapacitet“, osobito za lagane i mekane deserte poput sladoleda ili pjenastih krema, koji zahtijevaju vrlo malo mehaničke probave.
Fizička glad nije jedini čimbenik koji nas tjera da jedemo. Postoji i tzv. hedonička glad – želja da jedemo zbog užitka. Slatkiši snažno aktiviraju centre zadovoljstva u mozgu, osobito dopaminski sustav, što pojačava motivaciju za hranom i može privremeno umanjiti osjećaj sitosti.
Tijekom obroka mozak sve više gubi zanimanje za okuse koje stalno osjeća. No desert s potpuno drugačijim okusom, posebno slatkim, kremastim ili kiselkastim, može „osvježiti“ senzorni doživljaj i ponovno potaknuti apetit, čak i kad smo fizički siti.
Signali sitosti koje šalje naš probavni sustav ne aktiviraju se trenutačno. Hormoni poput kolecistokinina, GLP-1 i peptida YY postepeno rastu nakon jela, što znači da osjećaju pune sitosti za potpuno razvijanje treba i 20 do 40 minuta nakon jela. Upravo u tom vremenu mnogi donose odluku o desertu.
Naše navike i društveno uvjetovanje također pridonose tome da desert doživljavamo kao neizostavan završetak obroka, slavljenički trenutak ili nagradu. Asocijacije s ugodom, slavljem i ritualima pridonose želji za slasticama, čak i kad imamo dojam da smo već siti.
