Kada je NASA-ina misija Mars 2020 prije pet godina dovela rover Perseverance na Mars, dio opreme letjelice završio je na površini planeta. Tijekom spuštanja odbačena su dva volframova utega, svaki težak oko 77 kilograma, koji su služili za stabilizaciju letjelice.

Uz njih su na Mars pali i dijelovi letjelice. Pri udaru u površinu, pri brzini od oko 4,7 kilometara u sekundi, nastalo je ukupno pet novih kratera.

Znanstvenici su sada te slučajne udare pretvorili u vrijedan eksperiment. Za razliku od prirodnih meteorita, kod kojih često ne znaju točnu masu, oblik i brzinu objekta, NASA za vlastitu opremu ima precizne podatke.

Marsova površina mekša nego što se mislilo

Pet kratera identificirano je pomoću kamera na NASA-inom orbiteru Mars Reconnaissance Orbiter. Usporedbom snimki prije i nakon 2020. godine potvrđeno je da su krateri novi, a njihov položaj nalazi se oko 70 kilometara sjeverozapadno od ruba kratera Jezero.

Upravo je taj dio Marsa posebno zanimljiv jer se nalazi u području povezanom s drevnim riječnim tokovima i deltama, gdje je nekada postojala voda. Perseverance ondje istražuje tragove koji bi mogli pomoći u razumijevanju drevne nastanjivosti Marsa.

Analiza je pokazala nešto neočekivano: površinski materijal mnogo je slabiji nego što predviđaju standardni modeli nastanka kratera.

Prema 3D modelima udara i analizi snimki, kohezijska čvrstoća materijala iznosi oko 7 kilopaskala. Istraživači navode da je riječ o materijalu nalik pijesku, što se podudara i s ranijim nalazima NASA-ine misije InSight.

Još zanimljivije, standardni modeli za određivanje veličine kratera u ovakvim uvjetima mogli bi pogriješiti i za čitav red veličine, osobito kada gusti objekti udaraju u materijal male gustoće pod vrlo malim kutom.

Znanstvenici smatraju da bi se sličan pristup mogao koristiti i u budućim misijama. Pažljivom analizom posljedica kontroliranih ili slučajnih udara moguće je bolje razumjeti sastav i mehanička svojstva Marsove površine.

Istraživanje je objavljeno u časopisu Geophysical Research Letters.