Na Krčkom mostu dočekao ih je Rikard Mihajlić Riki, tzv. solo prosvjednik s Krka koji prosvjeduje za vraćanje imena svome mjestu Melinama na Krku. Hodom do Krka zagrebački prosvjednici su mu došli iskazati potporu, a zajedno s njima Riki će u Zagreb na prvomajaski prosvjed u Maksimir. Šetači će se u Zagreb uglavnom vratiti automobilima, a samo su Danijel, Hrvoje i Denis odlučili ponovno prepješačiti 200 kilometara do Zagreba kako bi, kažu, dokazali da je njima, za razliku od Vlade RH, svaki građanin ove zemlje važan. 

Šetači su ispričali kako su putem do Krka sreli petnaestak policajaca koji su im nudili pomoć i pomogli im da nađu smještaj u Delnicama. I ljudi su ih dočekivali putem, nudili hranom i pićem, te im iskazivali podršku. Nisu čuli, kažu, niti jedan jedini pogrdni komentar. 

– Želja ove šetnje je bila da se probude svi ljudi i da se nitko ne osjeća izoliran ili sam. Jer smo ovim putem pokazivali da nitko nije sam, da nam je svima teško i da moramo solidarizirati. Ono što najbolje pokazuje da je ova zemlja spremna na taj podvig jest činjenica da su potpuni neznanci pomagali, uskakali kad je bilo potrebno, čak i šetali sa dečkima i iz toga se zaključuje da su ljudi spremni na solidariziranje i zajedništvo, poručili su “pješaci” iz Zagreba. 

– Put je postigao svoj cilj onog trenutka kad je jedna draga žena iz mjesta Vrata zaplakala, jer nije mogla vjerovat da ovo netko radi bez ikakvog interesa ili sumnjivih agendi. Hvala svima koji su donirali novce, tako da smo mogli spavati u toplom i da smo imali za jesti i piti. Išli smo ne pripremljeni, i potpuno spontano tražili prenoćišta i baš svaki put naišli na ljude koji su bili spremni pomoći, zahvalio je Danijel svima koji su im dali podršku. 

Riki je “pješake” dočekao riječima: “Svuda oko nas vlada sveopće nezadovoljstvo, izgubili smo integritet i dostojanstvo, izgubili smo državu u smislu u kojem bi nas ona trebala braniti, štititi i dati nam dostojanstvo. I sam sam živio i jako dobar i jako loš život – bio sam u ratu, živio sam pod nadvožnjacima, ponekad nisam imao gdje biti, a ponekad je opet bilo dobro, i cijelo vrijeme mislim – pa borili smo se za našu mladost, a sad gubimo i mi, i oni. Od svojih pozicija i borbi za pozicije oni više ne vide narod! A narod? Narod više ne vidi što je pravedno, ne vidi kuda ide, no, jasno mu je da ono što se događa nije i ono što je želio! Ako masa sad zajedničkim djelovanjem ne može napraviti ništa, onda barem pojedinac može dati svoj doprinos!”