U Rudinama, mjestu na istočnoj obali otoka Krka, 1898. godine živjelo je 23 ljudi, 1970. njih petnaest, a od popisa 2001. godine do današnjih dana njih petero. Zapravo troje pravih Rudinjana i dvoje pridošlih, rekao Ive Brnić
U Rudine, malo mjestašce u sklopu Općine Dobrinj ili se zaljubiš na prvu, ili do ljubavi ne dođe nikad. Ili im se uvijek vraćaš ili to bude – vidio, pa otišao i nikad se više vratio. Mi spadamo u onu prvu kategoriju, onu koja ne priznaje i ne poznaje ljubav za jednu noć ili dan, već ljubuje na duže staze. A staza do Rudina ima ohoho. Može se do njih i od omišaljske, i od dobrinjske strane, a ono što treba slijediti je putokaz za spilju Biserujka. Jer i ta je kraška podzemna ljepotica odlučila stanovati upravo u tom pitoresknom mjestašcu usađenom u gotovo svemirski krajolik što ga čine grote, gromače, suhozidi, dolci, nisko raslinje i posvemašnja pustoš. Rudine za ljetnih mjeseci obasjava sunca isuviše, a za onih zimskih bura ih u 24 sata počešlja i raščešlja toliko puta da bi na nekom frizerskom mitingu svakako zaslužila prvu nagradu i za upornost i za »styling«. Jesen i proljeće u Rudinama donose kakav – takav predah, i tako već stoljećima.
Iako pejzaž u i oko Rudina nije prijemčljiv svakom oku, ono na što ni jedno ne ostane imuno jest pješčana plaža imena Slivanjska. Do nje neki stižu putem što od Rudina vodi do uvale, a neki onim morskim. Ponad, ove jedne od najljepših plaža otoka Krka raste gusta borova šuma, a kopneni put do pješčanog raja podno Rudina ujedno je i poučna staza na kojoj se nalazi pet info ploča s zanimljivim detaljima krajobraza kroz koji se prolazi. Put do raja dug je svega 30 minuta laganog hoda.
– Zapravo troje pravih Rudinjana i dvoje pridošlih, pojašnjava nam Ive Brnić i krene u provjeru izrečenog – dakle, tu smo moj nećak Rudi, strina i ja od domaće »pasmine«, i Jukić i Eva od uvozne. Oni su nan došli z Vukovara. I neka su.
Šjor Iva smo zatekli na siesti, odnosno prekinuli u briškuli kojom je kratio jesenje ali po temperaturi gledano, još uvijek ljetno popodne. Suigračica mu Miljenka Milka Milica Mršić, rođena Franki ne stanuje u Rudinama već u Klanicama, još jednom pitoresknom mjestu Dobrinjštine.
O ženi s tri imena već smo na stranicama Otočnog Novog lista pisali, no vrijedi ponoviti zašto je ona žena s tri imena.
– Čuj, Rudine su posebne. Nekad su se stanovnici bavili isključivo poljoprivredom i stočarstvom, danas nit’ je ljudi, nit’ je ovac, nit’ je skopanih dolci. Je ča je, ma se j to mižerija. Ja, ono ča po modernu imamo su medvidi i divi prasci. Na, ja san kad je susedu tu va ovomu dolcu medvid šundral pet ovac nabavil tornjaka. Tri miseca j imel kad san ga dobil. Moj Bili van je bil jedno velo klupko vuni, toliko lip da biš ga bil od dragosti pojil. Ma, ni blizu šegav kako mi j bil pokojni Medo, hrvacki ovčar ki j s manun 16 let delil dobro i zlo. Ma, da samo znate kako san plakal kad mi j umrl. Sad iman pet mačak, i neš sitno blaga, ma se ću to dat ća. Ča će mi. Potriba ni, a EU samo ča ni došla i va Rudine. Ma ča će nan to, nego znate vi kadi je najveća gromača na Krku, pita Ive i odmah dodaje – ne ona po koj hopsa Irena Grdinić va emisije »Gromača«, ona va Krasi. Najveća gromača na Krku je baš ova tu.
Okrenusmo se i zbilja – spomenik kamenu, i to monumentalni! Još uvijek ne vjerujuć vlastitim očima pitamo – kuliko j tu kamika?
– To ti je cca. 1500 kubiki kamika. Da ga se zmelje, a doklen san ja živ neće ga niki ni pipnut, po cijenu života bin ga branil, i veruj mi obranil, to bi ti bilo solad za jedno luksuzno auto kupit.
Ni šenice, ni hrmentuna
Kad smo već kod auta, u Rudinama su »Lade nive« apsolutni »in«. Služe one ne samo za prijevoz putnika do 5 kilometara udaljene trgovine već i u svakodnevnom poslu u stočarstvu i poljoprivredi.
– Nekad tovari, danas Lada. To ti je kod z onimi medvidimi. Nekad ih ni bilo tu, nisu znali plivat. Sad su se rasplivali, ča j ta tehnika napredovala, to j čudo. Ma, ja svedno nekako mislin da su oni na Krk došli va kašete, a ne plivajuć, iznosi Ive svoju teoriju o dolasku medvjeda na Krk.
No, on sam, reći će kasnije, više od plivanja i vožnje preferira pješačenje, pa mu nije ništa neobično otpješačiti va Veju, odnosno glavni grad otoka Krka. Čeka da malo zahladi pa će i na svoje uobičajene šetnje do Baške.
– Ja, ča se čudite, to mi je 32 kilometra, a s mojih 71 leto i kondicijun, meni to ni nikakov problem. Dnevno i inače obavezno propješačin najmanje četiri kilometra. Da ostanen va formi.
Znajući da ako do trgovine moraju 5 kilometara, nije nam teško zaključiti da im je do prvog liječnika ohoho više. No, ima Ive i za to riješenje:
– Niš to ni dugo. Uostalon tu malo niže imamo svoje ljekovito blato. A jedanput me je niki čovik pital je ono zbilja ljekovito. Rekal san mu – valjda je, jer vidite mene. Od malih se nog kupan va njemu i niš me ne boli.
Riječ po riječ i dođosmo do bračnog statusa našeg sugovornika.
– Ja san sretno neoženjen, nikad nisan rekal da ni pred popon, ni pred općinun. Stari mladić san, i niš mi ne fali. Iman svoj život, i svoja zadovoljstva. Znan da obiteljski život ima svoje prednosti, ma ih ima i samački. Nego si ti čula zač je prvo ženan bilo normalno i po deset puti poć rodit? Pa to j objasnila jedna ka j rekla – meni j lakše jedanput rodit nego kilo žita samlit. A žita j nekada tu čuda bilo, i šenice, i ječma i hrmentuna. Bilo j luka, trsi… Tu va ovimi dolcimi ni bilo ni jednoga drveta, zato su ove gromače i načinjene da usjevi štite od bure. A sad bi ih mleli. Ma, nećeš ne. Ča nan ni dosti da z autimi dohajaju i kradu nan kamenje starih kuć. Nas stanovniki je malo, a ako se ove kraje kamenja nastave, ni kuć više neće bit. Ma, na kraju će i nas ponest, vraća se na »kamenu temu« šjor Ive.
Ki je tu lud?
Riječima mi sagradili još jednu gromaču da u dvorište nije ušao Rudi Brnić, Ivov nećak i treći, i najmlađi autohtoni Rudinjan. Mladić žuljevitih ruku iz čijeg se lica iščitava da su ga mnoge kiše oprale u polju, a mnoge bure osušile. Iako mlad, iz Rudina ne bi selio, no već u startu i naizust će: – Ma, kako da ljudi ostaju na selu kad nemaju nikakvih uvjeta za život. Gledajte sad kad uđemo u Europsku uniju, i ovo malo prava ča ih imamo, nećemo više imat. Ako mali čovik, mali seljak ima dvi kravice i ako želi ubit telca morat će imat i specijalnu prikolicu s kojom će telca odvesti va Matulji, gdje je nama Rudinjanima prva klaonica, tamo će ga stručnjaci zaklati, a seljak će ako meso misli otpremit doma morati imati i hladnjaču. Pa sad vi vidite tko to sve može ispoštovati. Uz sve ovo ča san rekal moran spomenut i poticaji. Ma, ki je tu lud? Sve je kod nas naštimano tako da pogoduje bogatimi, a odmaže sirotinji. Kako drugačje protumačit to da je poticaj seljaku ki ima dvi krave hiljadu kun po grlu, a onomu ki ih ima 20 hilja dve po grlu. Pa, kako će ti neki živit na selu. Ne more i da će. Evo, ja ovce iman, poticaja niman.
Je porno, ni porno?
Uz ovce ima Rudi i mošunu, nekadašnju »štalicu« što ju je izgradio po svim zakonitostima nekadašnje gradnje. Istina Bog, unutar mošune ne živi tovar, nego služi kao odmaralište za ljetnih vrućina, ali lijepo ju je vidjeti na kraju ili na početku sela, ovisno s koje strane ulazi netko u Rudine. Nedaleko nje smješteno je i »moderno guvno«, odnosno krug od kojih petnaestak metara koji simbolizira guvno, a unutar sebe sadrži jedan veliki kamen što simbolizira Dobrinj i nekoliko manjih što predstavljaju sela Dobrinjštine. Mještani ova uradak zovu »kružni tok«, fora im je ali ne mogu autoru oprostiti što nije poštivao pravila igre. Odnosno stara guvna nisu imala promjer od 15 metara, već od jedva pet.
Stotinjak godina utroba Biserujke, ovog spiljskog bisera smještenog kraj Rudina, iznad Slivanjske uvale, nije tajna znatiželjnicima, ni onima koji su u nju zašli želeći ju obraditi sa znanstvene strane. I dok su jedni u njoj tražili blago što ga je tko zna kad i tko zna od koga skrio neimenovani krijumčar, prirodoslovci i speolozi tragali su za sebi bitnim blagom. Potonji su otkrili pravo bogatstvo stalaktita, stalagmita i kalcitnih stupova, a nađeni su i ostaci kostiju špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus). Pa, nek’ netko kaže da je medo na Krku alohtona životinja
Nije ni šjor Ive nakon osamnaest godina plovidbe imao više ni želje, ni volje gledati u morsko plavetnilo. Rekao je – cijeli svijet san oplovil, vrime je za poć doma, niman više ča za vidit. Kako reče, tako i napravi, a morske godine sad prebire samo u sjećanjima, začinjavajući ih uvijek ponekom šalom. Tako je i nas dobro nasmijao rekavši:
– Kad san kod mladić prvi put plovil za Kopar, govori mi jedan malo stariji i iskusniji pomorac – Ive, pazi ča govoriš pred Slovenkami. Zač, pitan ga ja, a on će – zato aš kad joj rečeš da sede, ona j već legla.
Imamo dojam da su šjor Ivu legle mnoge, a koliko ih je tek spremio u svoj 1962. godine za 200 dolara u Japanu kupljen Kodakov fotoaparat, nikad nećemo saznati, jer kako reče – brojil san brojil, pa se jednu dobu pomutil i onda san brojit prestal.
Pitamo ga dolaze li sad u Rudine Slovenke.
– Dolaze kod Slovenci, ma ne kod mene. Ni van tu turizma, osim onoga prolaznoga, a kad van rečen prolazni to mislin na preko 25 hiljad turisti ki kroz leto dojdu vidit Biserujku. Dojdu i projdu, ne ostaju, ne kortejaju. Sve je to nekako na brzinu, govori Ive.
Nastavljamo dalje s pitanjima o Biserujki. Naime, žarko smo željeli potvrditi je li u spilji uistinu mađarski porno redatelj snimio film ili nije. Ive kaže:
– Neki govore da je, neki da ni, a jedino ča ja moren reć – da san znal da tako dobro plaćaju, bin se bil prijavil.
Na ovom smo stali i nestali. Rudinama je odjekivao smijeh što se dolcima i vrtačama širio u koncentričnim krugovima. Baš kao da ga proizvodi stotinjak ljudi, kad njih jedva petoro.
