Kopneni terminal podrazumijeva podizanje dvaju monumentalnih spremnika za ukapljeni plin; predviđena visina svakog od njih je 55 metara, a promjer 80 metara
Praznovjerje »treće sreće kao najveće« u Omišlju ipak nije upalilo – treći pokušaj da se na Krku izgradi terminal za ukapljeni plin s međunarodnim energetskim konzorcijem Adria LNG okupljenim 2006. godine neslavno je propao. Veliku zaslugu za neuspjeh ovog projekta teškog preko milijardu dolara, koji se dugo vodio i kao najveće novčano ulaganje i kao najvažnija strateška investicija u Hrvatskoj, ima se pripisati i ekološkoj udruzi Eko Kvarner.
Naime, ekološki aktivisti s Krka dovoljno su bili glasni u uvjeravanju političara da se u ovako veliki projekt, k tome od strateškog značenja, ne može krenuti, kako su to ondašnja Vlada i Adria LNG zamislili, praktički preko noći. Unatoč brojnim zastrašivanjima (uz standardni medijski rat i bušenje automobilskih guma, provaljivanje u prostorije udruge, demoliranje poštanskih sandučića…) Eko Kvarner ostao je ustrajan u svojim javnim istupima i nastavio p(r)ozivati politiku da se pridržava procedure koju zakon nalaže pri realizaciji velikih energetskih projekata. Eko Kvarner pritom je uporno ukazivao i na sigurnosni rizik investicije, pa je glasnogovornik udruge Nenad Prpić 2006. godine Vladi poslao ovo: »Naša je udruga prikupila opsežnu dokumentaciju, uglavnom pripremljenu za Kongres SAD-a, u kojoj se sustavno analiziraju svi aspekti problematike transporta i korištenja LNG-a.
Španjolski primjer
Ti dokumenti ukazuju na visoku sigurnost brodova za prijevoz LNG-a, koji u brojnim dosadašnjim havarijama nisu značajnije onečistili okoliš, ali jednako tako ukazuju i na niz incidenata na samim terminalima, s mnogim ljudskim žrtvama«.
Priča o izgradnji LNG terminala na Krku zadnjih dana ponovo puni elektroničke i novinske stranice. Pregovori se vode naročito s američkim kompanijama koje već izvoze plin u Europu. Mladen Antunović za Novi list potvrđuje da »se vode intenzivni pregovori s više potencijalnih partnera, i to s potencijalnim dobavljačima plina, s potencijalnim kupcima plina, te s potencijalnim investitorima u gradnju terminala«.
– U tim pregovorima nastoji se postići najbolji poslovni model i ispregovarati najbolje uvjete za hrvatsku stranu. Zasad je još uvijek nezahvalno izlaziti s datumima izgradnje, ali najvažniji dio projekta je dobra priprema. Do kraja godine očekujemo ishođenje lokacijske dozvole, za što su zaduženi europski konzultanti koji rade i studije izvedivosti i ekološke studije, napominje Mladen Antunović.
Međutim, omišaljski LNG terminal nikad nije izgubio na svojoj gospodarskoj važnosti, pa su s istom ovom misijom dvije državne kompanije, Plinacro i HEP, sredinom 2010. godine osnovale trgovačko društvo LNG Hrvatska. Četvrti pokušaj u gotovo dvadeset godina dugoj povijesti neuspjeha da Hrvatska pored Omišlja dobije svoj strateški terminal za ukapljeni plin zadnjih se mjeseci, čini se, potiho primiče svom velikom finalu. Naime, Europska komisija, uprava za proširenje osnovala je fond »Western Balkan Investment Framework« koji je danskoj kompaniji COWI platio milijun eura za izradu idejnog projekta, k tome i izradu svih potrebnih studija za hrvatski LNG terminal. One su: studija izvodljivosti, studija isplativosti i studija utjecaja na okoliš.
Na osnovi toga, u veljači ove godine donesena je jedna važna tehnološka odluka; odluka »da se razvoj projektne dokumentacije nastavi s opcijom kopnenog terminala«. Dakle, pored Omišlja – na rtu Zaglav u industrijskoj zoni DINA-Petrokemije – gradila bi se postrojenja za uplinjavanje i skladištenje ukapljenog plina. Kao i u svim prijašnjim pokušajima, Omišalj je odabran »radi odličnih uvjeta za smještaj takvog postrojenja: dubina mora, navigacijski, geološki, prostornoplanski uvjeti…« Prezentacija izgradnje tzv. klasičnog kopnenog terminala nedavno je održana u Općini Omišalj, s projektom su upoznate i brojne druge relevantne institucije, a »jedan detalj« jednako je zasmetao lokalnoj zajednici i ekološkim aktivistima – upozoravaju da betonski tankovi prijete vizualnom zagađenju Kvarnera. Naime, kopneni terminal podrazumijeva podizanje dvaju monumentalnih spremnika za ukapljeni plin; predviđena visina svakog od njih je 55 metara, a promjer 80 metara. Prema tome, Krk, Rijeka i Opatija dobit će na poklon – dvije sive betonske torte!
Ukopavanje poskupljuje plin
Eko Kvarner ovim nije impresioniran, a predsjednik ove udruge Vjeran Piršić poručuje: »Motivacija turista da dolaze u Barcelonu zasigurno je sasvim drugačija od motivacije turista da dolaze na Krk«.
– Kako bilo, veliki problem najnovijeg, četvrtog pokušaja da se na Krku izgradi LNG terminal po mom sudu je u limitiranom izboru tehnologije; scenarij koji prijeti Kvarneru u slučaju havarije kopnenih skladišta ukapljenog plina doista je vrlo ružan, premda je on, doduše, malo vjerojatan. Ne smijemo zaboraviti da će se skladišta plina graditi u susjedstvu pogona JANAF-a i DINA-Petrokemije. Prema tome, žalimo što se neće razmatati i neke druge tehnologije. Recimo, tehnologija koja predviđa ukapljivanje i skladištenje ukapljenog plina na posebnim brodovima, koji se u slučaju nezgode lako i brzo mogu udaljiti od kopna i time spriječiti nesagledive posljedice. Definitvno, kopneni terminal sporan je sa stajališta vizualne ekologije, pa je stoga postavljeno pitanje mogu li ta golema skladišta jednim svojim dijelom biti ukopana. Nažalost, uporno se gura originalna koncepcija kopnenog terminala, iako je Mladen Antunović, novi direktor LNG Hrvatske, rekao da će se razmatrati mogućnost da skladišta ukopaju, govori nam Vjeran Pirišić, govori nam Piršić.
Međutim, prema kazivanju direktora Antunović odluka o izgradnji kopnenog terminala nije konačna i razmotrit će se i druge tehnologije, poput tzv. plutajućeg terminala (LNGRV/ FSRU).
– Studija koju radi europska konzultantska kuća pokazat će koja je tehnologija LNG terminala optimalna. Studija treba obraditi i tehnologije koje navodite, te za optimalno rješenje ishoditi sve potrebne dozvole, kaže nam Mladen Antunović i odgovara svim onima koji iskazuju bojazan da će kopnena betonska skladišta za plin dodatno nagrditi Kvarner.
– Na istoj lokaciji već se nalaze velika skladišta JANAF-a i DINA-Petrokemije. Nova skladišta za LNG neće bitno narušiti vizure Kvarnera, pogotovo jer su spremnici djelomično zaklonjeni brdom s južne strane. Ukopavanjem spremnika ne bi se značajno promijenio sveukupni vizualni dojam, a upitna bi bila i prihvatljivost s ekološke strane, jer bi se kamen od iskopa morao negdje deponirati. Od ukopavanja spremnika jedino bi profitirale građevinske kompanije koje bi imale više posla, a trošak bi na kraju platili krajnji kupci plina koji bi postao još skuplji. Također, moguće je da bi se u pitanje dovela i isplativost cjelokupnog projekta, pojašnjava direktor kompanije LNG Hrvatska.
Pritom Mladen Antunović napominje da će »LNG Hrvatska inzistirat da se odaberu samo ekološki prihvatljiva i sigurna rješenja, tj. to će biti uvjet koji će biti stavljen pred buduće investitore«.
– I kod tehnologije kopnenog terminala postoje podvarijante od kojih neke imaju više, a neke manje utjecaja na okoliš. Primjerice, postoji tehnologija zagrijavanja tekućeg plina morskom vodom s jedne strane, te tehnologija zagrijavanja tekućeg plina sagorjevanjem tog istog plina s druge. S ekološkog aspekta prva tehnologija ima veći utjecaj na okoliša, a druga manji, ali sa financijskog stajališta je obrnuto; korištenje morske vode je vrlo povoljno, dok je korištenje plina za zagrijavanje daleko skuplje, jer se troši jedan do dva posto od plina kojeg se uplinjava. Ako je godišnji kapacitet terminala pet milijardi kubika, lako je izračunati da je trošak uplinjavanja ekološki najprihvatljivijom tehnologijom oko 200 milijuna kuna svake godine. Na kraju netko to treba platiti; platit će investitor, a onda taj trošak prebaciti na cijenu plina iz LNG-a koju će na kraju ipak platiti krajnji potrošači. Dakle, neosporno je da su ekološki najprihvatljivija rješenja ujedno i najskuplja. Istovremeno, da bi se investicija uopće realizirala plin iz LNG terminala mora biti konkurentan plinu iz plinovoda, nakon što se na krajnju cijenu plina obračunaju svi ulazni troškovi, napominje Antunović.
Dobrobit ili prokletstvo
Unatoč tome, ekološki aktivist Vjeran Piršić nema loše mišljenje o četvrtom pokušaju izgradnje LNG-a. Piršić napominje da je LNG Hrvatska dosad najkorektniji partner u izgradnji terminala za ukapljeni plin u Općini Omišlju.
– LNG Hrvatska prva je kompanija koja u svojim powerpoint prezentacijama realno govori o opasnostima terminala za ukapljeni plin na okolinu. Prije je o tome bilo zabranjeno govoriti. S naše, ekološke strane ovakav pristup projektu izgradnje LNG terminala smatramo dobrodošlim. Međutim, u detaljima s krije odgovor na pitanje hoće li ovaj LNG biti dobrobit ili prokletstvo za Kvarner i stoga je potrebno izraditi dva jednostavna, ali učinkovita dokumenta – stratešku procjenu utjecaja na okoliš i ukupnu ekološku bilancu, kaže Piršić.
Izuzetno bi važnim bilo, smatra nadalje Vjeran Piršić, u procjeni utjecaja na okoliš ispitati ukupnu ekološku bilancu pod pretpostavkom da se uz LNG terminal izgradi plinska termoelektrana snage 500 megavata čime bi se izbjeglo korištenje mora za ponovo uplinjavanje ukapljenog plina (korištenjem otpadne topline termoelektrane). Takva termoelektrana, smatra se, učinila bi posve nepotrebnim one u Plominu i Urinju koje su, uz rafineriju, najveći zagađivači na Kvarneru.
– Tome treba dodati i mogućnost da nova plinska termoelektrana – pod pretpostavkom da se izaberu najnovije tehnologije, čime će se izbjeći i znatno zagađivanje okoliša – savršeno podržava obnovljive izvore energije, ponajprije sunca i vjetra. Naime, ovakva plinska termoelektrana veoma brzo može povećavati ili smanjivati proizvodnju električne energije, tako biti savršena i neizbježna podrška energiji iz sunca i vjetra. Sve nas to vodi k pretpostavci da bi – uz pažljivo posložene i promišljene tehnologije – ukupna ekološka bilanca združenog objekta LNG terminal, ali bez korištenja morske vode, i suvremene plinska termoelektrana bila čak i pozitivna, zaključuje Vjeran Piršić.
