Loparani znaju što bi s otokom kolektivnog srama

Goli otok kao turistički adut: odmor i eko-janjetina u bivšem zatvoru, safari na Grguru

Srđan Brajčić

Osim što želi podići spomen-područje, općina Lopar želi omogućiti smještaj u obnovljenom zatvorskom kompleksu te obnoviti pašarenje jer je nekoć janjetina s Golog otoka bila nadaleko poznata zbog uzgoja na vrlo surovom terenu 



Bilo je potrebno s pol desetljeća da zloglasni zatvor bivše Jugoslavije na Golom otoku dostigne amo dva izastrašuje razmjere devastacije – od 1988. godine, kad je zatvoren, do danas pretvoren je u gomilu po život opasnog smeća. Od nekoć zastrašujućeg zatvorskog kompleksa za narodne neprijatelje ostali su urušeni krovovi, izbijena vrata, razbijeni prozorski okviri, napukli zidovi… Stoga, svako zavirivanje unutar tog zaboravljenog koncentracijskog logora može biti kobno, o čemu svjedoče sve češće povrede, doduše zasad samo lakše naravi, znatiželjnih turista. S obzirom na dosadašnju praksu, šanse da Goli otok uskoro dobije svoj civiliziraniji izgled vrlo su male. 


    Naime, budući da su 1992. godine tadašnja općina Rab, HTP Imperijal i GP Jedinstvo odustali od upravljanja Golim otokom, zatvorski kompleks prepušten je neometanoj i neumitnoj devastaciji koja je odmah i započela. Premda je dosad bilo nekoliko pokušaja da se uništavanje zaustavi, a žrtve brutalnosti kažnjavanja dobiju svoj pijetet, u proteklih gotovo 25 godina na Golom otoku otkriven je samo jedan spomenik. Istinu govoreći, riječ je, zapravo, o nevelikoj kamenoj ploči za sve žrtve komunističkog režima, otkrivenoj u kolovozu prošle godine. Brojni zahtjevi udruge bivših zatvorenika Ante Zemljar i apeli današnje općine Lopar upućeni nadležnoj instituciji, Agenciji za upravljanje državnom imovinom (u čijem upravnom vijeću sjedi i ministar turizma Veljko Ostojić), očito još uvijek nisu pali na plodno tlo. Što je razlog šutnji u toj važnoj državnoj agenciji, može se samo pretpostavljati. No, kako se u državi malo toga odvija bez političkog blagoslova, tako je i sudbina Golog otoka u rukama dobro znanih vladajućih partija. Sve dok politika ne donose odluku o njegovoj sudbini, kakva god ona bila, o Golom otoku moći će samo smišljati razno-razni planovi. 


   Dva koraka


– Do konca mjeseca općina Lopar uputit će Agenciji za upravljanje državnom imovinom apel da lokalnoj samoupravi ponovo prepusti upravljanje otokom. Naime, općina, i to žurno, na Golom otoku želi podići dostojanstveno spomen-područje. U tom kontekstu želimo osnovati ustanovu koja bi se bavilaprikupljanjem arhivske građe. Također, u planu imamo obnoviti paviljon u Veloj dragi gdje su zatvorenici boravili u prvim godinama zatvora od 1949. do 1956. Drugi korak općine Lopar išao bi u smjeru zaštite tri najočuvanije zgrade na otoku. K tomu, poboljšali bismo uvjete priveza u dvije otočne luke. Naravno, općina ima i brojne turističke planove. Osim izletničkog, pokušali bismo organizirati i boravišni turizam, otkriva nama planove općine Lopar, koja je inače osnovana prije samo šest godina, njezin načelnik Alen Andreškić. 




    Tako bi Hrvatska dobila svoju verziju Vražjeg otoka smještenog u Atlantiku ispred obala Francuske Gvajane na kojem je stotinjak godina, sve do 1946. godine u funkciji bila kažnjenička kolonija za političke protivnike francuske vlasti. Vražji otok danas je atraktivna turistička destinacija s hotelom. 


    Kao dobar primjer prenamjene nacionalne traume u dobar posao, može poslužiti i Muzej terora (Teror Haza) na jednoj od najljepših avenija u Budimpešti. Muzej terora posvećen je svima onima koji su stradali, mučeni i ubijani za komunističkog i nacističkog režima u Mađarskoj. Neorenesansna palača, koja je nekada bila sjedište tajnih policija i mjesto smaknuća i mučenja zatvorenika, pretvorena je u moderan muzej, kao podsjetnik na krvava vremena kroz koja je prošao i mađarski narod. Opiranja otvaranju muzeju u Mađarskoj su bila velika.   


Jedinstvena ponuda


– Goli otok ima veliki potencijal za razvoj, nazovimo ga tako, alternativnog, neuobičajenog turizma, ali nipošto masovnog karaktera. Dakle, da zainteresiranim turistima omogućimo smještaj u obnovljenom zatvorskom kompleksu, što bi bila jedinstvena ponuda. Također, ne bismo zapostavili niti pašarenje koje je na otoku prisutno stoljećima. Tako bismo stvorili još jednu golootočnu prepoznatljivost – janjetinu. Naime, nekoć je janjetina s Golog otoka bila nadaleko poznata i na cijeni zbog njezinog uzgoja na vrlo surovom terenu. Otok je ekološki očuvan, na njemu se godinama ništa nije gradilo, i smatra da ne bi bilo loše razvijati turizam koji će tu činjenicu iskoristiti i uvažavati. Lokalna samouprava, uz pomoć države, raspolaže sredstvima koja su dostatna da se projekti na Golom otoku pokrenu, dodaje općinski načelnik koji ima jednako velike planove i za otok Sveti Grgur na kojem je od 1948. do 1988. godine bio kazneno-popravni dom za žene. 


    Prema viziji Alena Andreškića na Grguru bi se s privatnim investitorima gradio safari park prilagođen mediteranskom podneblju. Osim toga, na Grguru bi se nudio i kraći boravišni turizam. 


    S obzirom i na činjenicu da su sređene zemljišne knjige i danas se u katastru Hrvatska vodi kao 99-postotni vlasnik Golog otoka i susjednog Grgura, te postojanje, doduše zapuštene i devastirane, infrastrukture (struja, spremnici za vodu, cesta), dodatno čudi da se država uporno oglušuje na, prema svemu sudeći, nemali turistički potencijal kažnjeničke kolonije koja, i ovakva devastirana, opasna i zaboravljena, sve više privlači turiste.


__________________________


DESETLJEĆE IGNORIRANJA 


    U okviru ondašnjeg riječkog Multimedijalnog centra »Palach«, trojac Damir Čargonja, Branko Cerovac i Sven Stilinović 2000. godine predstavili su, na neki način, vizionarski projekt »Goli otok – novi hrvatski turizam«. Ideja MMC-a o pretvaranja Golog otoka u školu mira i umjetnosti, ali i opomene, dobila je podršku i Ante Zemljara po kojem se udruga bivših zatvorenika danas zove. Državna vlast oglušila se i na tu građansku inicijativu koja je pokušala zaštititi i revitalizirati otok kolektivnog srama.