Dok većina otočana drži da tako uspješnu tvrtku ne treba prodavati, državi baš ta uspješnost i odlična pozicija nekretnina jamče postizanje dobre cijene i krpanje rupa u proračunu
Mada je možda za ovu priču prekasno, jer prema važećim zakonima prošli su svi rokovi pa je većinsko vlasništvo države nad rapskim Imperialom, turističko-hotelijerskim gigantom od čijeg poslovanja ovisi ekonomska budućnost skoro petine stanovništva otoka Raba, neupitno i potpuno slobodno za prodaju na međunarodnom tržištu, protekle su dane itekako potresali prijepori o sudbini jednog od još nepretvorenih hrvatskih turističkih resursa.
Apsurdno, no kod Imperiala je priča dodatno zapetljana jer riječ je o – uspješnoj turističkoj tvrtki koja, unatoč tome što je vodi manjinska vlasnička grupacija, profitabilno posluje. Odnosno, državi koja ima većinsko vlasništvo niti donosi dubioze, niti ma kakve glavobolje.
Pa zbog čega se onda prodaje kad – dobro posluje? Odgovora su najmanje dva, radikalno suprotstavljena.
Prvi je banalan i ide u zonu dugogodišnje prakse rasprodaje »obiteljskog srebra«. Državi ne smeta propulzivni i nadasve uspješni Imperial, no baš zato što je tako uspješan, sa svojim nekretninama tako fenomenalno pozicioniran, i što se nalazi na, europskim turistima, tako poznatoj i dragoj destinaciji, može postići dobru cijenu. Uostalom, zadnjih se dana ožujka i vidjelo kako 50,08 posto dionica ima silnu privlačnu moć jer se u nadmetanje prijavilo pedesetak zainteresiranih. Pa će se tako, prodajom Imperiala, zakrpati još poneka rupa na državnom proračunu što trenutačno nalikuje na jeftine mrežaste čarape.
Drugi je: Imperijal ne treba daljnju privatizaciju! Takvo razmišljanje, s potvrdnim stavom kod većeg dijela stanovnika tog otoka s iznimno dugom turističkom tradicijom, radikalno i direktno iznosi Alen Andreškić, načelnik Općine Lopar. Po njegovom razmišljanju Imperial traži dodatno snimanje vrijednosti, rješenje prijepora po pitanju vlasništva nad nemalim zemljišnim površinama, tvrdi se da je problematično čak 80 tisuća »kvadrata«, traži da se hladne glave razmisli treba li njegov većinski paket dionica prodati nekoj, vjerojatno stranoj, grupaciji čije su namjere i dinamika investiranja za sada nepoznati.
Kako smo istaknuli, drugi stav podupire velik dio stanovništva jer ma koliko možda bio iracionalan, strah od gubitka radnih mjesta je mnogo realnija kategorija. Laički rečeno, Rabljane interesno involvirane u Imperial silno zanima koja će to sila neke buduće vlasnike spriječiti da na njihova radna mjesta ne dovedu primjerice – Bugare. Brzo će svladati hrvatski jezik jer im je blizak, po pitanju debljine »bušte« bit će bitno nezahtjevniji, a dio su EU te tako imaju znatno manje barijere po pitanju dobivanja dozvola za zapošljavanje. Priča se slično širi i prema odumiranju pojedinih službi – od »računovodstva« do one što brine o prodaji kapaciteta jer svi će ti poslovi automatizmom potpasti pod većinskog vlasnika. Jer on te službe – već posjeduje. Šire se priče i strah i od gubitka koncesija na pojedine objekte što se nalaze na terenu ili u vlasništvu Imperiala, a u kojima svoj kruh zarađuju rapske obitelji. Površnom se računicom, kao se strahuje na otoku, dolazi do podatka kako će bez posla ostati 30-ak posto zaposlenika, 80-ak radnika, a da će s bitno smanjenim standardom nakon prodaje Imperiala živjeti više od tristo stanovika Raba. Što baš i nije mali broj.
Delikatna (o)pozicija
Slično mišljenje ima i gradonačelnica Raba Rosanda Krstinić Gušćić. Slično, ali bitno manje radikalno. I njoj je jasno da joj je jedna od obaveza osiguranje sreće i materijalnog bogatstva za većinu stanovnika. Istina, svi nikad neće biti zadovoljni, no kako je i sama jednom izjavila, socijaldemokracija podrazumijeva podržavanje radničkog dioničarstva, posao za sve, a ne bogaćenje pojedinaca. Mada, da joj je lako – nije. Većinu u Gradskom vijeću ima grupacija koja je u opoziciji ne samo njoj nego i stranci na vlasti u čitavoj državi, tako da mogu bez imalo kompleksa rafalno pucati po najavi prodaje većinskog paketa dionica Imperiala. Krstinić Gušćić to ne smije jer bi se na taj način djelomično suprotstavila politici stranke čiji je – pripadnik. Mnogi iz tog kuta komentiraju i Andreškićeve »socijaldemokratske« izjave za koje, tvrde, ne bi bilo ni mjesta ni tolikog intenziteta kad bi na državnom čelu bio njegov HDZ.
Kao treća struja u priči pojavljuje se i karizmatični Vlado Miš, predsjednik uprave Imperiala. Njegov je rejting na Rabu neupitan jer se direktorovanja Imperialom prihvatio kad je bio na rubu stečaja, još tamo daleke 2000. godine. Stotine milijuna kuna gubitka, radnici mjesecima bez plaće, objekti derutni. No, Miš uspijeva ono što bi se malo tko usudio i pomisliti, kamo li probati provesti u djelo. Emocionalno povezan s Imperialom u kojem je proveo čitav radni vijek, ali i s naglašenom odgovornošću prema opstanku rapskog ponosa, u desetljeću koje slijedi rješava se dugova, zadržava solidnu zaposlenost – od nekadašnjih tristotinjak radnika danas ih je zaposleno po prilici 250, a investicije u obnovu hotela mjere se u milijunima eura. Uostalom, apsurda li, upravo samoprijegor Vlade Miša i njegovih radnika stvaraju ono s čime se danas državne agencije, nudeći Imperial na prodaju, posebno hvale: Većina objekata modernizirana je prije nekoliko godina. Pa čak i danas, kad mjerimo jednu od najžešćih ekonomskih kriza, Imperial i dalje investira. Ne previše, možda na simboličkoj razini, no dok svi sa strahom prebrojavaju dugovanja, Imperial ipak ima dobit čiji dio ulaže u kvalitetniji turistički proizvod, snaži destinaciju.
Agencija za investicije i konkurentnost RH koja nudi Imperial, u opisu vlasništva te tvrtke navodi:
Hoteli: Grand Hotel Imperial, 4 zvjezdice, 136 smještajnih jedinica, izgrađen 1914., renoviran 2010., Carolina, 4 zvjezdice, 142 smještajne jedinice, izgrađen 1971., renoviran 2009., Padova, 3 zvjezdice, 175 smještajnih jedinica, izgrađen 1986., renoviran 2009. te Eva s dvije zvjezdice i 196 smještajnih jedinica, izgrađen 1978. Vile: Carolina: 10 vila, 38 smještajnih jedinica, izgrađene 1971., renovirane 2002.
Turistička naselja: San Marino: 495 smještajnih jedinica. Sastoji se od 5 hotela smještenih na poznatoj loparskoj Rajskoj plaži, izgrađenih 1967., renoviranih u periodu 2004. – 2012. godine; Suha Punta: apartmani i bungalovi s 88 smještajnih jedinica, izgrađeni 1962. -1968., renovirani 2009. – 2012. godine.
Autokampovi: San Marino i Padova III s ukupno 5.000 mjesta.
Sportsko-rekreacijski sadržaji: 19 terena za tenis, dva wellness centra, sportski centri.
Površina: objekata: 98.620 m2, zemljišta: 250.735 m2.
Investicijska revolucija
Postoji još jedno, manjinsko razmišljanje. Manjinsko prvenstveno zbog toga što su uspješne privatizacije u Hrvatskoj rijetkost. A ono upravo u prodaji većinskog paketa vidi novu silnu ekspanziju rapskog turizma. Dolazak stranog kapitala pokrenuo bi izgradnju najmanje dva velika resorta, zaposlio najprije građevinsku operativu, a nakon toga otvorio velik broj radnih mjesta za koja bi prioritet imali domaći stanovnici. Potaknulo bi to i druge infrastrukturne radove, izgradnju zračne luke primjerice, a Rabu bi se dogodio i mehanički priljev stanovništva, uostalom zašto ne i iz drugih država EU te značajnija demografska obnova. Dogodila bi mu se nova investicijska revolucija koja bi Rab pripojila najmodernijim, najpoznatijim destinacijama Mediterana, što će jako teško poći za rukom današnjem sustavu Imperiala ma koliko odgovorno i pozitivno poslovao. Zanimljivo, no dijelu konzervativnijeg stanovništva to je i ne baš pozitivni »šušur« – kome trebaju svi ti silni stranci što će zauvijek ostati, a ne kao svi normalni turisti spakirati kofere i putne torbe te nakon dva tjedna ljetovanja otići svojim kućama.
Ostavimo li politiku i još uvijek neutemeljene kalkulacije po strani, što je najuputnije činiti?
Možda zapravo – ništa. Sjesti na osunčanu terasu, naručiti nešto osvježavajuće i pogled uperiti prema Lošinju. Tamo su naime radnici dionice prodali ruskoj kompaniji koja najavljuje silne investicije. Hoće li ih i kojim intenzitetom ostvariti, ili uopće početi ostvarivati s obzirom na sve veće prijetnje sankcijama Rusiji, kakva će im biti politika prema zaposlenicima? Hoće li na današnja radna mjesta Lošinjana doći stranci, možda ne Rusi jer ih u tome priječe zakoni EU, ali ono barem pripadnici tog naroda s putovnicama baltičkih država? Brojna su pitanja na koja bi najbolje bilo pričekati da ih odgovore iskustva sa susjednog, u turističkom smislu vrlo sličnog otoka.
Da, baš tako. Čekati. Jer Imperijal dobro posluje, investira, ne stvara gubitke i sasvim će sigurno odraditi još jednu dobru sezonu. Nitko neće za to vrijeme odnijeti sjajno pozicionirane objekte, kao što ni destinacija neće izgubiti na vrijednosti. Uostalom tko kaže da ne postoje i drugačiji modaliteti vlasništva, da ne postoje zainteresirani investitori koji bi interesno ulagali u Imperial i bez obaveze da su njegovi većinski vlasnici? Postoje dakako, treba samo imati mudrosti i ne srljati. Imperial je preveliko i predugo stvarano blago da bi ga se na prvi mig otpustilo u nepoznato.
