Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 2
Sutra: 18° 18° 2
26. rujna 2018.
O ostavštini Danila Kiša

Književnost se ne piše samo jezikom

Igor Štiks, Miljenko Jergović, Aleš Debeljak i Zvonko Kovač / Foto: D. LOVROVIĆ
Igor Štiks, Miljenko Jergović, Aleš Debeljak i Zvonko Kovač / Foto: D. LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 15. rujan 2014. u 13:48 2014-09-15T13:48:07+02:00

Kiš je prevladao redukciju pisca na jednu etničku i konfesionalnu dimenziju, ostao je svoj, a da pri tom ne bude autističan

Dvadesetpeta godišnjica smrti Danila Kiša, što će se navršiti 15. listopada ove godine, bila je povod za razgovor o njegovom književnom opusu, ideološkom i političkom opredjeljenju te o njegovom naslijeđu u postjugoslavenskim književnostima. Tribina »Dvadeset pet godina od smrti Danila Kiša«, što je održana u Zagrebu u sklopu Festivala svjetske književnosti okupila je, uz sudionike rasprave – Miljenka Jergovića, Igora Štiksa, Aleša Debeljaka i Zvonka Kovača – iznenađujuće velik broj štovatelja ovoga pisca.

   Iako je 1989. godina, godina Kišove smrti, bila granična u mnogim društvenim aspektima, sudionici diskusije ograničili su se na vlastita sjećanja piščeve smrti.

   – Kada je Kiš umro imao sam 23 godine, kazao se Jergović i nikada me kao tada nije pogodila smrt nekog pisca, smrt čovjeka kojega nikada u životu nisam vidio. A to je zato što je te 1989. godine Kiš bio itekako živ i važan čovjek. Uslijedio je potom njegov sprovod od kojeg se mnogima zaledilo u grlu, a mnogima se i danas ledi – naglasio je paradoks njegove sahrane Jergović iznoseći jednostavno objašnjenje za Danilovu oporučnu želju da ga se pokopa po pravoslavnom obredu, o čemu se minulih desetljeća potrošilo puno riječi.

  

Sporna sahrana

– Mnogi zaboravljaju da je Kišu krštenje u novosadskoj Uspenskoj crkvi 1942. godine spasilo život. Pokopan je pod znakom koji ga je spasio. To nema veze s religijom, već s ključem njegove sudbine. A on je svojom sudbinom vladao više nego što je to jednom čovjeku zdravo. Ta mjera vladanja vlastitom sudbinom izaziva veliku bol i muku, i nije nešto što se čovjeku preporučuje – smatra Jergović i podsjeća da je Kiš početkom 1989. u Izraelu za beogradsku televiziju snimio dva fantastična dokumentarca s dvoje ljudi koji su preživjeli holokaust, a ti se izvrsni uradci, nažalost, slabo emitiraju na ovdašnjim televizijama.

Ako nije postojao srpskohrvatski jezik, nisu postojali ni Kiš i Andrić

  – Kiša se definira kao velikog srpskog pisca, no važni su dijelovi njegove književne biografije izrazito vezani za Zagreb i urednika Slavka Goldsteina bez kojeg ne bi ni bilo »Grobnice za Boris Davidoviča« u ovom obliku, kazao je Jergović i dodao da je Kiš, baš kao i Andrić, inzistirao na tome da se jezik na kojem piše zove srpskohrvatskim jezikom.

   – I tu činjenicu ne možemo prešućivati zato što nismo spremi prihvatiti da je taj jezik postojao. Ako srpskohrvatski nije postojao, nisu postojala ni ova dva pisca, poentirao je Jergović.

   – Pamtit ću tu godinu i po tome što sam kao profesor na Filozofskom fakultetu bio mentor dvama studentima koji su diplomske radove posvetili Kišu. Riječ je o Krešimiru Bagiću i Zoranu Feriću, nadovezao se Zvonko Kovač istaknuvši da se njegova generacija, gladna suvremene književnosti, uvelike napajala na srpskim, točnije beogradskim autorima '60-ih i '70-ih – na Kišu, Kovaču, Pekiću i Paviću.

   Za upoznavanje Aleša Debeljaka s Kišovim djelom i životnom infekcijom ovim piscem zaslužan je slovenski pjesnik Tomaš Šalamon.

   – Pročitao sam Kišova sabrana djela i bio fasciniran tim čudesnim novim svijetom, posebice lirikom, ali i finom, suptilnom pričom koja počinje, baš kako Kiš naglašava, tamo gdje prestaje poruka, ispričao je Debeljak.

   Igor Štiks je 1989. imao tek 12 godina i za njega je Kiš bio tek knjiga na polici obiteljskih prijatelja. Otkrio ga je tri godine kasnije čitajući »Rane jade« u izbjeglištvu u Zagrebu, snažno se poistovjetivši s Kišovim gorkim izbjegličkim iskustvom.

   – Kišov mit me pratio i desetak godina kasnije u Parizu. Zadesio sam se u tom 10. arondismanu, nedaleko od mjesta gdje je Kiš živio i pokušao sam njegovim riječima tražiti odgovor na ono što me tada mučilo, naveo je Štiks. Kiš je za mene bio prvo bio knjiga na polici, pa osoba koja me uvela u književnost, čak donekle i utjecala na moj život, no tu bih stao, jer tu prestaje mit o Kišu i počinje stvarno razumijevanje njegovog djela.

  

Vjeran jeziku

Prije rasprave o utjecaju Kiša na postjugoslavensku književnu produkciju, sudionici su istaknuli da nije svaka književnost pisana poslije raspada SFRJ nužno i postjugoslavenska književnost.

   Debeljak ističe evokaciju i evaluaciju zajedničke baštine kojom se intenzivno bavio istražujući pisce s ovih mentalnih i geografskih prostora, kao i one koji su izlazili iz svojih kulturnih areala poput Kiša, Andrića i Krleže.

   – Kiš za razliku od ostale dvojice nije bio povezan sa strukturama vlasti. Osim toga, bio je i pisac šireg konteksta. Baštinio je različite poetske svjetove, od bizantinskog, otomanskog do judeističkog i zapadnoeuropskog, naveo je Debeljak, nazivajući Kiša poznatom sintagmom – posljednjim jugoslavenskim piscem. On je, po njemu, prevladao redukciju pisca na jednu etničku i konfesionalnu dimenziju, ostao je svoj, a da pri tom ne bude autističan. Kada se pak odlučio na dobrovoljni u egzil u Pariz, i tamo je ostao dosljedan sebi, ne podlegavši iskušenjima Zapada. Nije, poput Kundere, počeo pisati na francuskom jeziku.

   – U tom ustrajavanju na svom jeziku bez obzira koliko malo govornika imao, kao i u ustrajavanju na slojevitosti identiteta, vidim golemu veličinu ovoga pisca koji je uvijek govorio da se književnost ne piše samo jezikom, već cijelim totalitetom piščeva bića. Pisanje je posebno psihosomatsko stanje – akcentuirao je Debeljak.

  
   – Postjugoslavenska književnost je književnost koju pišu pisci na lošem glasu, ponudio je Jergović svoje objašnjenje, dodavši da postjugoslavensku književnost pišu antihrvati, antisrbi i antibošnjaci.

   – Koje druge književnosti postoje? One koje se temelje na fantomskom umišljaju da Jugoslavija nije ni postojala. Postoje one nacionalne književnosti koje svoju jučerašnjicu vide u doba Drugoga svjetskog rata ili, u liberalnijem slučaju, u vrijeme Matice ilirske. Isto je, s malim modifikacijama, i u Srbiji. Ne mislim da postjugoslavenska književnost postoji kao javno izreciva sintagma na ovim prostorima – taj termin egzistira samo u stranim jezicima. Referirajući se potom na Štiksa koji je kazao da je Kiš bio ideološki neprofiliran, Jergović rezolutno demantira tu tezu.

   – On je u političkom smislu bio savršeno precizno i jasno definiran i imao je savršeno jasnu i preciznu predodžbu o politici i sebi u odnosu na nju. To je u njegovom slučaju jako važno jer je to upisano u njegovu sudbinu. On je antikomunist, ali i radikalni antinacionalist. Pokazao je da je taj spoj moguć i jedini je takav slučaj kojeg ja znam u povijesti jugoslavenskih, južnoslavenskih naroda – ustvrdio je Jergović i dodao da je Kiša jako smetalo što se ističu zvjerstva Hitlerovih logora a ignoriraju se Staljinovi gulazi. Inzistirao je da u tome nema razlike.

   Analizirajući postjugoslavensko pitanje, Štiks problem vidi u političkom projektu koji klasificira i imenuje jezik, a riječ je o nacionalističkom i reduktivnom modelu koji književnost svodi na pitanje krvi, biografije i ispravnih političkih stavova.

  

Adoracija Borgesa

– Kiš je za hrvatski književni korpus neusporedivo važniji od mnogih »hrvatskih« pisaca, kao što je Krleža nezaobilazan faktor srpske književnosti, ma koliko se nacionalisti obiju strana opirali tome, mišljenje je Igora Štiksa koji s druge strane ističe mitologiju izraslu iz paćeničke Kišove aure što, prema njegovom mišljenju, također šteti istinskom razumijevanju njegovog stvaralaštva.

  
   Razgovorajući o Kišovoj poetici, istaknut je specifičan spoj fantastike i realizma, spoj fikcije i dokumentaristike te snažan utjecaj Borgesa.

   – Kiš je otišao toliko daleko u adoraciji Borgesa da je književnost razdijelio na onu prije i onu poslije tog velikog argentinskog pisca čiji je lirski prosede pretočio u svoje prozne forme, naglasio je Debeljak.

   – Već dugo vremena neprestano čitam iste knjige, vraćam im se i uvijek ih doživljavam različito jer sam se i sam promijenio. I Kiša sam tako čitao u različitim životnim fazama, i moram reći da sam uvijek bio očaran – apostrofirao je Jergović veliku potentnost ovog književnika čije djelo danas regrutira mnoge mlade čitatelje, kao što ne prestaje oduševljavati one starije.

   Kišovi su istinski čitaoci neopterećeni nacionalnim i konfesionalnim predznacima kojima se i mrtvoga Kiša nastoji getoizirati, iako se on tome za života opirao cijelim bićem, prezirući svaki nacionalizam i zazirući od svih torova.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka