Hrvatska književnica Lora Tomaš našla se u središtu pozornosti kulturne javnosti nakon vijesti da je njezin najnoviji naslov uvršten među nominirane za prestižnu Europsku nagradu za književnost.

Riječ je o jednom od najznačajnijih književnih priznanja na starom kontinentu, koje slavi kreativnu snagu suvremenih autora te im otvara vrata europskog i globalnog tržišta kroz prijevode i međunarodnu vidljivost.

Lora Tomaš diplomirala je anglistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a njezina duboka povezanost s Indijom, gdje je provela nekoliko godina radeći kao novinarka, trajno je oblikovala njezin književni senzibilitet.

Nakon zapaženog prvijenca »Slani mrak« (2020.), koji je nastajao na jadranskim otocima i kroz formu intervjua i eseja propitivao otočni život, Tomaš se u svom novom književnom ostvarenju vraća indijskim motivima i prelazi u kompleksniju formu romana.

Njezin novi roman, »Papir tvoje kože«, poetsko je, fragmentirano i hrabro epistolarno djelo koje se hvata u koštac s teškom temom obiteljskog nasilja.

Kroz razgovor autorica otvoreno govori o dugogodišnjem procesu sazrijevanja ovog teksta, suočavanju s mračnim psihološkim prostorima, društvenom fenomenu opravdavanja nasilja te o tome zašto se neispričane priče na kraju uvijek osvećuju ako ih ne odlučimo glasno izreći.

Taloženje u slojevima

Kakav je bio vaš prvi osjećaj kada ste saznali da je roman nominiran za Europsku nagradu za književnost? Jeste li očekivali da će vaše djelo naići na tako visoku ocjenu kritike i stručne javnosti?

– Bila sam iskreno iznenađena i, naravno, uzbuđena. Nisam ni znala da je roman ove godine u konkurenciji. S druge strane, dugo sam radila na toj knjizi – nekad s velikim entuzijazmom, a nekad samo tvrdoglavo i uporno, ne znajući hoće li ikada biti objavljena.

Zato ne mogu ni reći da ne zaslužuje nominaciju. U nju su utkani sati i sati, i toliko lokacija na kojima sam je pisala. Lijepo je da je taj nevidljivi rad na taj način dobio vidljivost.

Koliko vam ova nominacija znači kao autorici kojoj je ovo drugi roman?

– Često kažem da je prvi, jer sam njega prvog počela pisati još 2012., kad sam otišla u Indiju na duže vrijeme. U međuvremenu sam napisala i »Slani mrak«, koji je objavljen 2020.

Mislim da je svaki roman dugotrajan proces sazrijevanja, nije to linearni proces, nego se tekst taloži u slojevima. Zbog intimnije i teške teme, prije deset godina ne bih ni mogla napisati »Papir tvoje kože«, a kamoli ga objaviti. Tako da sam presretna zbog nominacije.

Prethodna knjiga »Slani mrak« bila je oblikovana više kroz intervjue i esejistički pristup. Koliko je prelazak na romansijersku formu bio zahtjevan i kada ste osjetili da ste spremni za kompleksniju i narativno zahtjevniju formu romana? Što vam je roman omogućio da izrazite drugačije nego forma eseja ili intervjua?

– Prije »Slanog mraka« u Indiji sam tri godine radila kao novinarka pa mi je zato bilo prirodnije zamisliti dokufikcijski roman koji proizlazi iz istraživanja i stvarnih razgovora.

Za »Papir tvoje kože« trebale su godine da dođem do glasa i strukture i shvatim kako u priču o obiteljskom nasilju uklopiti prvotnu ideju da to bude knjiga o ženskom putovanju u dijalogu s viktorijanskim putopiskinjama.

Nisam htjela da svo to istraživanje i bilješke o pročitanom ostanu neiskorištene, bez obzira što se priča okrenula osobnom.

Ovdje se još k tome radi o epistolarnom romanu, koji zbog svoje forme dopušta više poetike, digresija, nelinearnosti i kolažnosti no što bi klasičniji, pa je to za emocionalni, introspektivniji, a ne nužno fabularni fokus, i više nego dobrodošlo.

Naslov romana »Papir tvoje kože« vrlo je snažan i poetičan. Što on simbolizira i kako je nastao?

– To je stara metafora kože kao papira, ali i tuđe kože koju nastanjujemo dok pokušavamo razumjeti njihove živote. Prije su se tekstovi zapisivali na koži životinja ili lišću, stranice su se reciklirale.

Naslov je tako povezan i s idejom palimpsesta – teksta koji se briše da bi se stranica ponovno ispisala nekim novim, gdje prethodni slojevi često ostaju prisutni ispod novih zapisa, ponekad vidljivi tek infracrvenom tehnologijom.

U romanu me zanimalo upravo to kako se priča protagonistkinje ispisuje preko priče o mrtvoj majci njezina partnera, kako te dvije priče interferiraju kroz fragmente tvoreći jedinstvenu.

Osjećaj odsustva

Roman je strukturiran i kao dijalog između vas i glavne junakinje Priye, majke vašeg prijatelja, nakon njezine nasilne smrti. Zašto ste odabrali upravo takvu formu razgovora s odsutnom osobom? Koliko je taj dijalog zapravo bio i vaše vlastito unutarnje putovanje i introspekcija?

– Kad sam došla u Bangalore, od njezine smrti prošla je tek godina dana, živjeli smo u nekoj vrsti poraća, postapokaliptičnog krajolika nakon nuklearne eksplozije.

Pokušavala sam razumjeti tko je bila, što ju je pokretalo, zašto je sve završilo baš tako, a ne drukčije. Moj tadašnji partner, njezin sin, bio je fotograf koji je volio pisati pisma, kao i njegovi najbliži prijatelji.

Danas je to gotovo izgubljena umjetnost. Kupio mi je pisaću mašinu u jednoj antikvarnici u Starom Delhiju pa sam počela tipkati pisma prijateljima kod kuće, neka bi putovala mjesecima.

Taj usporeni ritam i osjećaj odsustva oblikovao je i roman. Vjerojatno se i lakše obraćati odsutnima jer ne očekujemo odgovor, možemo biti iskreniji. Na kraju se tu ipak radi o solilokviju ili nekovrsnom proricanju iz zrcala.

Lora Tomaš / Foto Tanja Bijelić

U romanu navodite kako je »snaga žrtve njezina jedina slabost«. Što ste time željeli reći?

– Puna rečenica glasi: »Tvoja snaga bila je tvoja jedina slabost, bila je egzibicionizam.« Važno mi je naglasiti da to nije osuda žrtve, nego stilizirano obraćanje unutar romana, puno bijesa, nemoći i pokušaja razumijevanja.

Ako bih to pokušala proširiti izvan književnog konteksta, rekla bih da je problem prije svega društveni. Od žena se često očekuje gotovo nadljudska izdržljivost: da budu funkcionalne, sabrane, produktivne i »jake« čak i usred zlostavljanja.

Takva očekivanja samo produžuju agoniju i održavaju privid normalnosti.

Priya je bila uspješna vlasnica salona ljepote i u svojim je bilješkama često spominjala kožu: kako je njegovati, kako sakriti »tragove zlostavljanja« – doslovno je to zapisala – i »kako svijetu pokazati svoje najbolje lice«.

Ženstvenost se tradicionalno povezuje s mekoćom i podnošenjem, a ne s agresijom ili instinktom za samozaštitu, pa se taj zdravi impuls za bijeg ili obranu potiskuje, a ako se žena i obrani, često je pravno gotovo nemoguće dokazati kontekst samoobrane.

Zato mnoge stradaju dvostruko, prvo od nasilnika potom od sistema. U kombinaciji sa psihološkim slomom koji takvi odnosi ionako proizvode, nije čudno da nasilje traje godinama.

Žrtva ostaje u toksičnom odnosu kako bi, citiram, »locirala tamna mjesta u sebi i ostvarila njihov puni potencijal«. Može li čovjek ponekad svjesno ulaziti u destrukciju kako bi razumio vlastite granice?

– To je emocionalna, a ne racionalna logika. Ne bih rekla da ljudi svjesno ulaze u destruktivne odnose, rekla bih da većina ljudi ne želi patiti, nego se zateknu u nečem mračnom i pomaknutom.

Ali, kako god bilo, nakon iskustva bolje će razumjeti granice vlastite psihe i odnosa moći.

Mučno mnogo puta

U jednom dijelu romana sugerirate kako je njezina potreba bila »izvući iz njega ono što jest i pokazati mu što je u stanju učiniti«. Koliko je nasilje zapravo pitanje moći, a koliko duboke ljudske nemoći?

– Taj dio romana nastao je inspiriran razgovorom koji sam vodila s jednim nepalskim književnikom u sitne sate u nekom baru u Kathmanduu. On je prvi iznio tu tezu može li se gledati na Priyu kao na jaču stranu koja je iz muža htjela izvući njegov potencijal, makar taj mračni.

To je rubno razmišljanje i služi samo kao intelektualna vježba, ali i ukazivanje na to da nasilnici često osjećaju duboku nemoć – psihološku, ekonomsku, društvenu… Nasilje nastaje na presjeku mnogih faktora.

Je li vas tijekom pisanja bilo strah ulaziti u tako mračne psihološke prostore?

– Bilo mi je mučno mnogo puta. Vraćala sam se nekoliko puta i u Bangalore, u jednom trenutku čak i na književnu rezidenciju, prolazila istim mjestima i vlastitim sjećanjima.

Ali tama je za mene nešto poput plodne vode u kojoj se strukture raspadaju da bi se mogle ponovno oblikovati, a pisanje oblik kontrolirane retraumatizacije, ulazak u tamu pod vlastitim uvjetima.

Roman završavate snažnom rečenicom: »Zavjet šutnje koji sam prekršila.« Što za vas znači šutnja: zaštitu, strah, društveni obrazac ili oblik preživljavanja?

– Najčešće se šuti zbog srama. Žene se osjećaju krivima zbog nasilja koje su preživjele, kao da su morale reagirati drukčije ili ranije otići, kao da ih je nasilje onečistilo.

Ali istina je da se to događa stalno i mnogima, pa i muškarcima, pogotovo mlađim ili queer. Statistike rastu, prijava je sve više, samo što o tome dugo nismo govorili. Šutnja može biti i oblik preživljavanja.

Ponekad čovjek šuti jer nema jezik za ono što mu se dogodilo, ponekad zato što društvo ne želi čuti. Ali jedna južnoindijska narodna priča kaže da se neispričane priče osvećuju. Zato ih treba preduhitriti.

Ipak, u predgovoru se pitate »sjećaju li se mrtvi«, čime uvodite mogućnost trajnog odnosa. Možete li pojasniti tu svoju sumnju?

– U knjizi eseja »The Ghosts of Birds«, američki pisac Eliot Weinberger opisuje pogrebne rituale iz različitih razdoblja i dijelova svijeta. Podsjeća kako na grobove stavljamo kamenje, ograđujemo ih zidovima, mrtvima vezujemo ruke i noge i povijamo oči, ne da bi im odali počast, nego da spriječimo njihov povratak.

Kao da znamo da smrt nužno ne rješava neka pitanja, da nije točka na nečiji život, barem ne konačna, te da će mrtvi nastaviti djelovati, pričati i protestirati kroz nas. Naći će načina.

Francuski filozof Henri Bergson pak govori da prošlost nikada ne nestaje, nego traje u sadašnjosti kao njezin živi sloj, progrizajući budućnost.

Nikada nismo samo ovdje i sada, traume oblikuju ili zamućuju percepciju svega što se odvija oko nas. Po tome što i kako vidimo može se prilično točno utvrditi odakle smo došli, što smo proživjeli. Naša nas zapažanja i metafore odaju.

Femicid i književnost

Femicid je postao tema visokog društvenog prioriteta, no rješenje se još ne nazire. Kako vi vidite moguće načine borbe protiv ovog problema kroz kulturu i literaturu?

– U Hrvatskoj se posljednjih godina bilježi porast prijava nasilja nad ženama, što govori i o većoj vidljivosti i spremnosti žena da prijave nasilje. Statistike i dalje pokazuju da se većina ubojstava žena događa u bliskim partnerskim odnosima, nakon dugotrajnog nasilja.

Književnost ne može promijeniti strukture, ali može vratiti kompleksnost tamo gdje postoji redukcija na broj ili naslov. Mislim da je najvažnije razumjeti što se psihološki događa u takvim odnosima, i to sa ženama, a ne muškarcima, jer se jedino tako lanac može prekinuti, kao i poraditi na financijskim strukturama koje bi štitile majke koje su kućanice. Nije dovoljno pristupiti tom fenomenu parolaški.

Može li književnost otvoriti prostor za razumijevanje trauma i upozoriti društvo na ono što često odbija vidjeti?

– Može, ali ne kao jednostavna poruka ili program, ili upute za korištenje. Svaka dobro ispričana priča koja dotakne čitatelja već je sama po sebi aktivizam. No ne vjerujem da književnost nužno liječi, odnosno nije mu to prvotna svrha, ali može dati oblik nečemu što je prije bilo samo kaos, jezik nečemu što je bio samo osjećaj, ponekad veoma nejasan.

A čim nešto imenujete i stignete do lucidnosti, već ste s druge strane.

Naslovnica romana “Papir tvoje kože” / Foto Hena

U svojim djelima uvijek stavljate čovjeka i njegovu neshvaćenost. Primjerice, u prethodnoj knjizi »Slani mrak« kroz život na otoku, a u novom romanu kroz nepravdu i odnose unutar obitelji. Zašto vas upravo te, možda i najteže ljudske zbilje poput nepravde, nasilja i izoliranosti, toliko zaokupljaju?

– Često najzanimljiviji ili najempatičniji ljudi imaju iza sebe tešku priču. Nepravda, nasilje ili izoliranost su rubna iskustva, ali naši otoci ili Indija za mene su i prostori intenzivnog života.

Ondje sam doživjela puno nježnosti, apsurda, slobode, inspiracije. Mislim da me zanima čitav spektar ljudskog iskustva, ne samo njegova tama. Albert Camus je lijepo rekao da i usred zime u njemu čuči nepobjedivo ljeto.

Univerzalni slojevi

​Čini se da vaši likovi, unatoč teškim okolnostima, u sebi pronalaze kontrolu, strpljivost i podložnost kao način opstanka. Je li to za vas oblik unutarnje snage ili svojevrsnog preživljavanja, i gdje je zapravo granica između toga dvoje? Propitujete li kroz to ​i ljudsku izdržljivost?

– Da, ali izdržljivost me zanima samo ako ne postane zamjena za promjenu, ako je inventivna, ekscentrična i suverena, kao kod otočana recimo; nikad ne bih veličala podložnost.

Društvo često romantizira trpljenje i otpornost, osobito kod žena, kao da je sposobnost podnošenja sama po sebi vrlina. Život se ne bi smio svesti na preživljavanje.

Trpljenje, ili bolje reći trapljenje, je u redu ako su mu svrha duhovni uvidi, fizički pothvati ili umjetnički performansi u maniri Marine Abramović. Inače uvijek netko drugi ima koristi od toga.

Ne skrivate ni unutarnju frustraciju zbog nasilja kojem ste svjedočili. Što nasilje, prema vašem iskustvu i promišljanju, dugoročno ostavlja iza sebe?

– Nasilje ostavlja hiperbudnost, nepovjerenje i često trajnu unutarnju napetost, ali i instinkte preživljavanja, povećanu osjetljivost i drugačiju vrstu lucidnosti. Možda trgne iz neke vrste uspavanosti, svakako iz nevinosti. Paradoksalno, može dovesti do zdravijeg kontakta s vlastitom agresijom.

Uspjeli ste povezati iskustva dviju potpuno različitih kultura, europske i indijske, unutar vlastitog književnog izraza. Koliko vam je bilo važno da čitatelj u njima prepozna vlastita iskustva i unutarnje borbe?

– Pišem iz međuprostora – između kultura, jezika i iskustava. Vjerujem da čitatelji prepoznaju univerzalne slojeve: ljubav, gubitak, nasilje, čežnju, nepripadanje. Da nam je više toga zajedničko, nego različito.

​Je li vas tijekom pisanja više vodila intuicija ili precizna struktura priče?

– Uvijek krenem s čistom intuicijom, tek u završnim etapama rada na nekoj knjizi precizno odredim strukturu. Tijekom godina pisanja Papira tvoje kože nisam bila svjesna da je to zapravo priča o obiteljskom nasilju, niti kakva će biti konačna struktura u smislu formata. To se do kraja kristaliziralo tek godinu dana prije objave.

U Indiji kao kod kuće

Postoje li planovi da roman bude preveden i objavljen u Indiji? I kako mislite da bi indijski čitatelji reagirali na ovu priču?

– Zasad nema konkretnih planova, ali voljela bih da se prijevod dogodi. Ne znam kako bi indijska publika reagirala – vjerojatno različito, od prepoznavanja do otpora. Ali tako je svugdje.

Kada je počeo vaš interes za Indiju? Što vas najviše privlači indijskoj kulturi i civilizaciji?​ Budući da ondje često boravite, osjećate li Indiju na neki način svojim drugim domom ili se još uvijek osjećate kao promatrač?

​- Moj interes za Indiju razvio se najviše preko književnosti, još o osnovnoj i srednjoj školi. »Antologija starije indijske književnosti« Vesne Krmpotić, »Tisuću lopoča«, »Stara indijska književnost« osnivača hrvatske indologije Radoslava Katičića.

U klasičnoj indijskoj kulturi i filozofiji privlači me spoj duhovnosti i senzualnosti, utjelovljenost. Indijski pokret, ples, umjetnost. Ondje se osjećam kao kod kuće, pogotovo nakon svega što opisujem u romanu; ne osjećam se u Indiji ništa više kao promatračica nego što se to osjećam ovdje. Vjerojatno su pisci uvijek promatrači.

​Koliko je indijska kultura utjecala na vaš pogled na čovjeka, duhovnost i život općenito?

– Nezamislivo mi je odvojiti se od tih utjecaja, ne znam što bi ostalo. Nekad mi je logičnije kako Indijci rade neke stvari ili o njima razmišljaju, nekad im se čudim.

U Južnoj Aziji mi se općenito sviđa kako je urbani krajolik, i krajolik općenito, sakraliziran. Kod nas su to još samo katedrale, ili kapelice i raspela po selima, kod njih su to hramovi na svakom koraku, kućni oltari, vrtne instalacije, kamenčići obojani cinoberom u uglovima ulica, na pragovima, kamene zmije i boginje.

Ne propagiram organiziranu religioznost, nego mi se sviđa taj osjećaj mitskog vremena čiji su podsjetnici svugdje, cikličnost, osjećaj da je sve već viđeno i vječno se ponavlja.

Suvremeni urbani krajolik čelika i stakla kao da želi da mislimo da je sve počelo jučer i povjerujemo u linearnu ideju progresa, makar ona značila ekološku katastrofu ili način života koji našem tijelu uopće ne odgovara.

Pripremate li već sada neku novu priču?

– Radim na novom romanu, trebao bi izaći sljedeće godine. Tema je ljubavno-morska, mjesto radnje: jug Italije.

Indiju bi trebalo gledati neutralno

​Koliko se prava Indija razlikuje od slike koju Europa o njoj često ima?

– Ovisi o kojoj ili čijoj Indiji govorite, uvijek je to stvar postavljenosti, gdje ste u sustavu, tko ste, ili kako ste predisponirani.

Ali generalno, Indija se u novije vrijeme srozala s egzaltiranih vrhova na koje ju je postavio europski orijentalizam, kad je ona bila odgovor na sva pitanja i bajkovito mjesto na koje se dođe letećim sagom, do nove vrste orijentalizma, ovaj put negativnog, kad je svodimo na najniži mogući nazivnik društvenih problema, silovanja, siromaštva, kaste i zadrte religioznosti.

Indiji je teško postići da je se gleda neutralno, s manje predrasuda ili predodžbi, kao neki Japan ili Kinu, koje se istovremeno može doživjeti i kao drevne civilizacije i suvremene sile.

Pomoglo bi da prevodimo više književnosti koja nastaje u Indiji, a ne gotovo isključivo indijsku dijasporu. Kad bi, recimo, čitali krimiće smještene u Mumbaiju, a ne samo Oslu.