Izložba uključuje velik broj Maračićevih radova od početka njegova djelovanja do danas. Iako takav pristup može sugerirati da je riječ o retrospektivi, ona ipak nema takvu ulogu
RIJEKA Antun Maračić, hrvatski umjetnik, kustos, kritičar i esejist, predstavit će se riječkoj publici samostalnom izložbom »Na duge staze« u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Izložba se otvara u ponedjeljak u 20 sati, a okuplja širok spektar radova koji su koncipirani kao dugoročni ili su spontano nastajali duže vrijeme. Štoviše, vrijeme se u njima često ističe, bilo kao latentna bilo kao eksplicitna tema i sadržaj, što je vidljivo i iz naslova nekih radova: »Slika u sedam dana«, »Svibanj 1977. – studeni 1979.«, »San i vrijeme«…
Primjerice, u seriji fotografija »Svibanj 1977. – studeni 1979.« Maračić je pratio rast vlastite kose i brade od stanja potpune izbrijanosti do stanja drastične zaraslosti, a pojedine faze tog procesa od svibnja diferencirane su i fizičkim pomakom od 45 stupnjeva, od en facea preko poluprofila, profila itd., sve do završnog en facea na kraju zatvorenog kruga, koji je slikom duge kose i brade upućivao na proteklo vrijeme.
Izložene fotografije i videoradovi nisu, međutim, samo doslovni izrazi dugotrajnosti izvedbe jednog rada već predstavljaju motive koji se pokazuju kao trajni, ponavljajući se ili izvirući nenadano poput ponornice u različitim trenucima, medijima, uobličenjima i značenjskim nijansama.
Između ostalog, autor je dvanaest godina snimao Lokrum, dubrovački otočić prema kojemu je bio okrenut prozor njegova ureda, a prizore Evelinina sna, isprva crtežom a kasnije fotografijom, kontinuirano prati već više od četvrt stoljeća njihovog zajedničkog življenja. Poriv za snimanje tih serija, pojašnjava umjetnik, isprva nije bio izrazito »umjetnički predznačen«, bili su to više intimni zapisi kakve bi bilježio i netko bez artističkih pretenzija. Tek vremenom, budući da je riječ o opsesivnim motivima kojima se neprestano vraćao, akumulirane je fotozapise »promovirao u umjetnost«.
Ove, 2017. godine, uočavajući oko sebe slične pojavnosti materijalne i društvene devastacije kao u ratno doba, izveo je remake rada »Ispražnjeni okviri – iščezli sadržaji« iz 1994. Izveden ponovno, iako formalno posve isti, taj rad u našem vremenu ima nove konotacije: sada se referira na drugu vrstu, »mirnodopskih«, pustošenja.
Izložba uključuje velik broj Maračićevih radova od početka njegova djelovanja do danas. Iako takav pristup može sugerirati da je riječ o retrospektivi, ona ipak nema takvu ulogu.
