Morena Kvaternik dijeli vjetar u kosi sa svima koji ga požele osjetiti

Ovom izložbom želim potaknuti ljude da se oslobode predrasuda jer ograničavaju i moju, i svoju slobodu, jer upravo zbog predrasuda ne dopuštamo sebi da upoznamo druge. Ulaskom u tu specifičnu subkulturu spoznala sam slobodu u sasvim malim stvarima koje prolaze pored nas, a da ih ne primjećujemo

Riječka Galerija »Juraj Klović« odlučila je u petak, 24. srpnja u goste pozvati bajkericu i njezino bajkersko društvo, pa u 19.30 sati »zaturirati« i sa zidova i s poda. Vjerojatno će mu se u tom bajkerskom happeningu pridružiti i sve ostale ulice oko riječke tržnice gdje se galerija nalazi. Spominjana »Klovićeva« gošća domaćinu donosi 45 crno-bijelih fotografija dimenzija 30×40 centimetara, nastalih na bajkerskim putovanjima u razdoblju od 2011. do 2014. godine.

Bajkerica u angiosali i zamjenica glavne sestre Odjela za invazivnu i interventnu kardiokirurgiju u lovu na vjetar? Vrlo zanimljiva situacija.– Kako uskladim jedno i drugo? Hm, rad u sali mi daje pare da se mogu voziti (hahahahaha), a cesta mi daje relax da se mogu vratiti u salu i ponovo zaraditi pare za put (hahahahah). Zapravo i iskreno – nemam pojma. Ono što znam je da sam i u sali, i na cesti  ja – ja. Volim posao u sali, ispunjava me, volim pomagati ljudima. Rad u sali je brz, precizan, mogu biti kreativna u svom poslu, sama sebi svoje područje rada organiziram, slažem i kreiram – svoj stol gdje mi je materijal za rad na pacijentu – adrenalin su mi hitnoće gdje od, takoreć’ mrtvog čovjeka, učinimo zdravog. Tako je i na cesti – brzina, preciznost, gušt polaska, gušt dolaska na cilj, dragi ljudi koji ne pitaju zašto si došao već koliko ostaješ i zašto tako brzo odlaziš. Daljine su, daleko, miris avanture, pljusak, mokre noge, gaće, znoj i prašina puta koji miriše na još i još i još… A kad ne mogu na cestu, onda to kompenziram tako što se zavrtim oko štange. Naime, pole dance mi je hobi, a s vremena na vrijeme odem i na streljanu jer volim pucati iz revolvera.

S tih će fotografija posjetitelji moći iščitati podosta toga iz bajkerskog života, u mislima prijeći ohoho kilometara i upoznati mnoštvo ljudi, kao i glavnu aktericu cijele priče koja s fotoaparatom u rukama ispada vrlo blagoglagoljivo stvorenje, a bez njega – e, to je sad već muka Isusova. Morenin životopis vrlo je zanimljiv, iako, kad bi ga ona pisala, vjerojatno bi počela s – a, što se tu ima za reć’, i nastavila – rođena sam u Rijeci, 12. srpnja 1965. godine. Kao i većina ljudi prošla sam jaslice, vrtić, bolovala od svih mogućih dječjih bolesti. Školovala se »po Šuvaru«, 2 godine CZKUOIK (Centar za kadrove u obrazovanju i kulturi op.a.), pa još dvije u »medicinskoj«, pa »viša medicinska«. Sama sam se školovala za višu medicinsku sestru. Nisam dobila slobodan dan ni za diplomski. U KBC-u radim od 1984., najprije 20 godina u koronarnoj jedinici, a od 2004. u angiosali.

Dijete Rijeke

Između tih šturih redaka skriva se još štošta.

– Ja sam dijete Azre, Xenije, Bijelog dugmeta, Riblje čorbe, Sex Pistolsa, Pink Floyda, Deep Purplea… U adolescenciji, a i kasnije, bila sam inventar u Kontu, pila »Jure« u parku, žicala lovu po Korzu za cugu, po odijevanju frikuša, u duši pankerica. Onomad nosila poderane trapke, jednu naušnicu u uhu, hodala bosa po Korzu, Rijekom klepetala s nogama u čarapama, s čarapama u klompama. Krala tati košulje i u njima prošetavala, pijuckala, hm, pijuckala prije koncerata, zapravo radila sve ono što i veliki ostatak mladih moje generacije. Ma, starci su mi stalno nešto branili, tako htjela-nehtjela postadoh tvrdoglava, svojeglava… Zapravo, već od tih dana imala sam potrebu nešto svijetu reć’, al’ nisam znala ni što, ni na koji način.

I onda se dan slagao na dan, godina na godinu, vrijeme je putovalo noseći Morenu i njezina traženja. U međuvremenu se udala, dobila kćer…

Najčešći motivi ove »instrumentarke« ili bajkerice s fotoaparatom, kako god, su portreti bajkera, kćer, žena, muškarac, aktovi, u kojima je usput rečeno – fenomenalna. Do sad je imala dvije samostalne izložbe, a izlagala je i na skupnima u Rijeci, Zagrebu, po Sloveniji, Velikoj Britaniji… Kaže – nisam dobivala nagrade, po osobnom mišljenju zato što sam previše »sirova«. Više ne šaljem fotke na natječaj jer samo prolaze one ful frizirane, a ja »fotošop« kao takav ne koristim jer zahtijeva puno živaca i vremena koje ja nemam. Iskrena do pakla i nazad jednostavno te mami da joj postaviš sljedeće pitanje koje glasi – opišite samu sebe. I onda, ma koliko želio zadržati profesionalan odnos, prasneš u urnebesan smijeh jer čuješ:– Ja sam osoba koja ne sjeda na prvu. Ljudi me doživljavaju kao prepotentnu i bezobraznu drznicu. Po horoskopu sam rak s podznakom raka. Mene il’ vole il’ mrze. Ne bojim se nikoga, jer smo pred Bogom svi isti. Autoritet mi ništa ne znači. Ljude volim i poštujem zbog njih samih, a ne zbog funkcije i odijela koje nose. Ma čisto da me svaki čovjek poželi imat’ doma, zar ne?A o čemu ta »drznica« sanja? – Evo ovako; ne precjenjujem se toliko da sanjam o tome da bih izlagala u primjerice, Londonu ili Parizu. Uopće ne, ali sanjam, stvarno sanjam o tome da izložim u Muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, pa onda mogu i umrijeti. Eh, to bi bio vrhunac. Ako ne u ovom, barem u drugom životu.

– U braku sam od 1988. godine. Imam dvadesettrogodišnju kćer koja je btw. student 5. godine strojarstva i sad je dobila rektorovu nagradu za najboljeg studenta, što za ovaj razgovor i nije bitno, ali pustite me malo da se hvalim. Suprug mi je također medicinar, »sestra« u Lopači. Imamo kuću na Saršonima i dva psa tornjaka, cure su. Imamo i mačku. Obožavam životinje. Htjela sam biti veterinar, al’ zbog tate autokrata, jedva sam dočekala da završim srednju, da se zaposlim, osamostalim jer – popio mi mozak.

Prijateljevati s fotoaparatom počela je prije desetak godina. Najprije sramežljivo, neredovito, a onda ih je krenulo.

– Fotkanjem se bavim od 2005. godine, rekreativno. Onda me nešto puklo 2008. i sad fotkam manijakalno. ‘Al samo ono šta ja ‘oću. Ne fotkam ono što me ne zanima, po principu reda radi. Bila sam članica Fotokluba Rijeka, ali sam odustala. E, da, bila sam na tečaju fotografije kod Luciana Bibulića. Divan čovjek, poticao me je, vjerovao u mene, i puno me naučio, a najviše u smislu da treba gledati emocijama kroz objektiv, tj. nije bitan kakav je i koliko košta aparat, već tko, kako i zašto okida.

Svijet ceste

A zašto je Morena odlučila »okidati« bajkere, tj. kako je došlo do izložbe nazvane »Putevima bajkerskog srca«?

– Bajkeri zato što je moj muž bajker. Ja ne znam voziti motor. Antitalent sam, možda da sam mlađa počela… Za sebe kažem da sam ukras motora i da se vozim k’o torba. Uglavnom, suprug mi je otkrio taj svijet. Suvozačica sam osam godina. Nije puno, a bogme, nije ni malo. Bilo bi i više da smo prije imali love, trebalo je podmiriti kredit za kuću. Prijeđemo godišnje oko deset tisuća kilometara. E, da je para više, ali jbg. benzin skup, a posao, radni vikendi ne dopuštaju baš previše asfalta. No, da se vratimo izložbi. Bajkeri! Oduševili su me. Sve su to ljudi mojih godina, pa i stariji, svi su manje-više prošli Domovinski rat, svi nose breme života… Ako se malo bolje zagledaš, možeš im pročitati dušu u očima, skriveni osmijeh, dječju razigranost u kutu usana, i to sve pod plaštom malih borica i dubokih bora, bora smijalica, bora jučerašnjeg dana i sutrašnjeg. Ne glume, ne foliraju, sve ti pruže na dlanu.

Takoreći su i ovu izložbu Moreni »pružili na dlanu«.

– Gle, ovu izložbu »ganjam« već tri godine. I tko zna što bi bilo da nije bilo FB grupe »Bikeri bikerice«. Na moju učestalu kuknjavu kako mi nitko neće dati novce za izložbu, Roberto Župarić mi je rekao – ‘ajde da uključimo naše bajkere u to. U svojoj je »Buksi« organizirao štošta, a i dao prostor za organizaciju raznih zbivanja (kulinarskih, kartaćih…). Oglasili bi zbivanja FB grupi, a ljudi bajkeri, i znani i neznani, bi došli, U limenu kutiju s lokotom ubacivali bi donacije i skupljale se parice. Skupljali smo i na poligonu sigurne vožnje kod Milord puba na Srdočima. Na ta su zbivanja dolazili bajkeri odasvud. S Raba, cijelog Gorskog kotara, Like… Ma suze mi u očima. Prekrasno!

Rat s predrasudama

Na upit kako to da je »svoje bajkere« poželjela smjestiti baš u »Klović«, Morena odgovara:

I onda neizbježna formalnost u neformalnom razgovoru pa ono tako očekivano pitanje – biti bajker znači…– Aha, dolazimo do filozofije bajkerstva. A šta reć’? Vjetar u kosi. Live to drive, drive to live… Miris benzina, koža, čizme, lanci, gušt guta iz pljoske na nekoj usputnoj stanici, zajedništvo, svi za jednog, jedan za sve, svi smo isti jedan ima kruh i salamu – svi jedemo, drugi ima kekse – svi hruskamo… Ma, teško je to izreć’ riječima. Posebno volim Karavanu Prevlaka – Vukovar koja traje od 13. do 18. studenog. Suprug Neno i ja krenemo iz Rijeke za Prevlaku. Tamo se skupi oko 30-tak motora i onda krećemo put Vukovara, stajući na raznim mjestima i u raznim gradovima, paleći svijeće u počast braniteljima i civilima poginulim u Domovinskom ratu, a tijekom rute priključuju nam se motoristi iz cijele Hrvatske da bi nas u Vukovar ušlo između 700 i tisuću i svi skupa odali počast tom gradu. To je cirka 3500 km na motoru, tamo i nazad. Uf, kad smo 2011. vozili bilo je od Plitvica do Vukovara minus 16 stupnjeva.  Al’ vrijedilo je svakog minusa u termometru. Zapravo to se ne da opisati, to se mora doživjeti.

– Mogla sam izlagati po kafićima i nekim bezveznim mjestima, ali nisam htjela. Htjela sam sve to dignuti na viši nivo, jer bajkeri nisu pijana tetovirana stoka, nego ljudi s obiteljima, poslom, prošlošću, željama. Nažalost, subkulturna skupina na koju se gleda s negativnim predznakom. Bajkeri su ljudi »opakog izgleda«, ali velikog srca i zaslužili su visiti u takvom jednom prostoru. Cilj ove izložbe je približi taj bajkerski svijet običnim smrtnicima. S ovom izložbom želim potaknuti ljude da se oslobode predrasuda jer ograničavaju i moju, i svoju slobodu jer upravo zbog predrasuda ne dopuštamo sebi da upoznamo druge. Ulaskom u tu specifičnu subkulturu spoznala sam slobodu u sasvim malim stvarima koje prolaze pored nas, a da ih ne primjećujemo. Zato ne dopustimo da si zbog nametnutnih kalupa uskratimo male životne radosti, pa i vjetar u kosi. Izložba će biti otvorena do 31. srpnja, pa tko poželi učiti o slobodi i toleriranju drugačijih, vrata Klovića su mu otvorena. Čekaju ih bajkeri.

Dok njezini bajkeri budu svoju životnu priču pričali s crno-bijelih fotografija, ona će…

– Nakon izložbe – što???  Nemam pojma! Voljela bih napraviti s njom đir po Hrvatskoj, također u nekim kvalitetnim prostorima s obzirom da su zastupljeni bajkeri iz cijele hrvatske, pa i BiH.  Mislim da do sad nitko još nije napravio fotoizložbu bajkera, pa bi bilo suuuper da netko pametan, i s R&R u sebi, i s parama u džepu, skuži poantu svega toga i pomogne mi u realizaciji te moje, hm, možda megalomanske želje. Mislim da su fotke kvalitetne, a dovoljno sam samokritična da to kažem. Vidjet ćemo što će biti, možda nešto hoće, a možda sve nakon otvorenja padne u zaborav. Sve u svemu, i samim tim što ću je pokazati u mom rodnom gradu, u predivnoj galeriji, mogu biti zadovoljna. Ovu izložbu radim prvenstveno da prikažem bajkere, ja i nisam toliko bitna, bitno je to da su oni meni dopustili da ja svojim fotićem ukradem i prikažem dio njihove duše.