Šokantni postupak odstranjivanja dijela vlastitog tijela na kakav se odlučio Martin nije jedinstveni slučaj u svijetu, ali je na sreću izuzetno rijetka pojava. Zabilježeno je nekoliko slučajeva u Velikoj Britaniji gdje je liječnik u bolnici uklonio potpuno zdrave udove pacijentima koji se jednostavno nisu mogli sroditi s dotičnim dijelom vlastitog tijela. Jedan od njih ustvrdio je kako je to »jednostavno želio«.
– Nikad nisam osjećao da je lijeva noga dio mene. Tek se sada osjećam kompletnim – objasnio je amputirani pacijent.
Osobe koje pate zbog »organa viška« uglavnom se s time nose godinama pa i desetljećima prije nego se odluče na drastičan zahvat. Kako se kirurzi bave liječenjem i ne pada im na pamet kirurškim zahvatima »liječiti« fizički potpuno zdrave pojedince, osobe s ovim poremećajem na razne su se načine, slično kao Martin, rješavale vlastitih prstiju, ruku, nogu. Zabilježen je i slučaj Amerikanca koji je od djetinjstva maštao da bude paraplegičar, a kako mu želju da postane invalidom nitko nije htio ispuniti, vlastitim je novcem kupio invalidska kolica i počeo se ponašati kao da jest.
Potpuno je jasno da osobe koje pate od »viška organa« zapravo imaju psihički poremećaj. Koji su mu pravi uzroci, znanost još uvijek istražuje. Zasad se zna da je poremećaj identiteta vlastitog tjelesnog integriteta, poznat kao »Body integrity identity disorder (BIID)« ili dismorfofobija, izuzetno rijedak fenomen koji se javlja kod osoba koje žele amputaciju jednog ili više zdravih udova ili priželjkuju paralizu vlastitog tijela. Neki od njih sami se osakate, drugi traže kiruršku pomoć u amputaciji neželjenog uda ili presijecanje kičmene moždine. Psiholozi i liječnici različito tumače ovaj fenomen, ali uspješna psihoterapija ili terapija medikamentima koja bi liječila ovaj poremećaj suvremenoj medicini nije poznata.
Iskrivljena slika
Osobe koje pate od BIID-a, želju za amputacijom uspoređuju sa željom transseksualaca za kirurškom promjenom spola. Medicinski etičari dvoje o etičnosti amputacije zdravih udova: s jedne strane, princip autonomije čovjeka daje mu pravo da modificira vlastito tijelo, ali je s druge strane autonomija BIID-pacijenata krajnje dvojbena, smatra Sabine Mueller, profesorica na Institutu za povijest, teoriju i etiku medicine pri njemačkom Aachen Univerzitetu.
– Neurološki rezultati upućuju na to da je BIID poremećaj mozga koji proizvodi iskrivljenu sliku vlastitog tijela, slično kao kod pacijenata koji su doživjeli moždani udar. Ako je BIID doista neuropsihološki poremećaj, amputacija dijela tijela bila bi kontraindicirana kod takvih pacijenata, a oni bi se tretirali kao mentalno poremećene osobe s tjelesnim ozljedama. Umjesto liječenja simptoma, trebalo bi razviti terapiju uz pomoć koje bi se »suvišni« organ integrirao u sliku osobe o vlastitom tijelu – ističe Mueller.
Ima li BIID-ovaca u Hrvatskoj, ne zna se jer se do danas nitko s tim problemom nije obratio liječnicima za pomoć.
– Nisam nikada čuo za takav slučaj – odgovara psihijatar Ivan Urlić, profesor Medicinskog fakulteta u Splitu. U teoriji psihijatrije krajnje bizarni simptomi u kojima se dio tijela osjeća kao suvišan dio su shizofrenog poremećaja, tumači Urlić. Osim toga, poremećaj sheme tijela može biti izazvan promjenama u mozgu, primjerice aneurizmom ili moždanim krvarenjem.
– Ovakve primjere najčešće vidimo kod težih shizofrenih promjena, kada ljudi imaju osjećaj da im drugi mogu uzimati, premještati njihove organe ili u njihovo tijelo staviti svoje. Najčešće su to organi s određenom simbolikom, kao mozak ili srce, ali bilo je i slučajeva da su nam pacijenti imali osjećaj da im je tajna služba u tijelo ugradila čip – objašnjava Urlić.
Shema tijela
Poremećaj sheme tijela koji nije vezan uz shizofreniju uglavnom je povezan s narcisoidnošću, smatra splitski psihijatar, a manifestira se tako da osoba smatra da nema dovoljno tanak nos ili treba promijeniti nešto drugo na svom licu. Uz ovaj poremećaj vezane su i težnje transseksualaca za promjenom spola, a i internetske reklame koje nude produženje penisa »igraju na kartu neuravnoteženog osjećaja dijelova vlastitog tijela«, smatra Urlić. Ipak, kaže kako ni u stručnoj, ni u drugoj literaturi, a kamoli u liječničkoj praksi, nije naišao na slučaj koji bi išao tako daleko da traži amputaciju zdravog dijela tijela.
Kako se doista radi o krajnje drastičnim željama, odnosno idejama, Urlić ističe kako medicina nikako ne bi smjela podleći takvim zahtjevima.
– Važno je probati ovakve patološke slučajeve voditi prema zdravlju, a ne obrnuto, jer u protivnom mogu nastati fatalni nesporazumi – upozorava Urlić. Kaže kako treba biti jako oprezan u procjeni stanja takvog pacijenta, dobro dijagnosticirati poremećaj, a za to treba imati temeljite podatke o njegovoj osobnosti, psihičkom stanju i karakteristikama ličnosti, jer bi svako drugo postupanje bilo »štetno i neprofesionalno«.
Jedan od problema vezan uz ovaj poremećaj jest i okupljanje osoba s BIID-om putem interneta, razmjena iskustava i povjeravanje o tome kako su se uspjeli riješiti neželjenih ekstremiteta. Kao i kod drugih poremećaja vezanih uz sliku o samome sebi, kao što je primjerice anoreksija, ovakvo »grupiranje« može biti štetno i motivirati ljude na nešto na što se sami ne bi nikad odlučili.
– Postojanje njihove web-stranice samo dokazuje da je to poremećaj koji postoji. Pitanje je što rade stručne službe, ne samo medicinske, da se po pitanju liječenja tog poremećaja ne radi dovoljno, već su se pacijenti odlučili na »samookupljanje« – upozorava splitski liječnik.
