Danima pokušavate doprijeti do šefa koji baš i nije oduševljen vašim prijedlozima i pitanjima, ljubavni život vas, u najmanju ruku, zbunjuje, budite se bezvoljni, najradije biste prespavali dan, dane. Depresija? PMS? PTSP? DNK? Ne. Ne mora biti. Zadesio vas je život.

Zbog bivanja na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, netaktičnosti, ishitrenosti, nedostatka samopouzdanja ili nečeg trećeg bilježite minus za minusom, što na privatnom, što na poslovnom planu, a sve je veći i onaj na bankovnom računu. Poput kvara kućanskih uređaja, nikad nije riječ samo o jednom incidentu nego epidemija zavlada cijelim domom – najprije crkne televizor, onda i perilica… Sve te male katastrofe pretvaraju se u osjećaj tjeskobe s kojim se svakodnevno budite i pokušavate ga ignorirati, iako iznutra vrištite od nemoći. Očito je, konačno priznajete sami sebi, stojite pred zidom i ne znate kako dalje. Hoće li netko uslišati vaše vapaje, ima li pomoći, pitate se pogleda uprtog u nebo? (»Tu-tu-tu, nema nam pomoći«, odgovara nonšalantno s radija Mladen Badovinac). Konačno nešto činite, podižete slušalicu, utipkavate broj.

– Halo, treba mi pomoć. Želim živjeti.

– Dobro, spremite se za trening.

Životni i poslovni coaching

Da, trenirati se može i – život. To jest, naučiti biti bolji sebi i drugima, riješiti probleme i ostvariti ciljeve. A kroz tu avanturu može vas voditi trener, kao mentor i pomagač. Takva vrsta usmjeravanja i pomoći mlada je disciplina, a naziva se coaching (eng. treniranje, poučavanje). Ova metoda novog milenija razvila se u Americi krajem prošlog stoljeća kao odgovor na ubrzani život u kojem pojedincu ostaje sve manje vremena za bavljenje sobom.

Pričati o coachingu u Hrvatskoj nije jednostavno: o njemu se još uvijek malo zna, iako se sve češće govori, pa se u nedostatku prave slike zna povezati s popularnom psihologijom, još jednom američkom ludorijom. Druga je komplikacija terminologija. Coaching je u nas u začecima i naš jezik nema prijevod za mnoge njegove termine.

A riječ je o profesiji i profesionalcima koji pomažu pojedincu ili grupama u radu na sebi da bi se u konačnici osjećali sretno i ispunjeno, što će zasigurno pozitivno utjecati i na okolinu. Međunarodnim jezikom takav se profesionalac naziva coach, za što u nas postoji nekoliko termina: trener, mentor, pomagač, savjetnik, od kojih nijedan u potpunosti ne zadovoljava jer ih upravo naziv coach sve objedinjuje. Nekoliko je vrsta coacha, poput onih specijaliziranih za posao, sport, zdravlje ili ljubavni život, no tip osobnog life coacha pokriva najveći spektar interesa ljudi. U Hrvatskoj se zasad najviše prakticiraju life (životni) i business (poslovni) coaching.

Još uvijek vam je ova priča nerazumljiva i apstraktna? Kako to u praksi izgleda, pojasnili su coachevi Nenad Maljković i Adrijana Strnad.

Što JA hoću i što MENI ima smisla

– Coaching kao profesija nastao je zbog tri trenda u posljednjih 30-ak godina u SAD-u: izdanja i seminara samopomoći, potom jedne vrste društvenog pokreta za povećanje svjesnosti i osobnog rasta, odnosno razvoja nereligijske duhovnosti, te raširenog korištenja usluge individualne psihoterapije. Došlo je do ispreplitanja i stvaranja nove struke koja se u posljednjih pet do deset godina počela pojavljivati i u nas, a ove smo godine dobili i strukovnu Hrvatsku udrugu za coaching, pojašnjava nam Nenad Maljković, voditelj radionica za osobni razvoj nazvanih »Buđenje osobne moći«, te life i business coach.

Coach osobi pomaže tako da je potiče da sama dođe do odgovora. Pristupa joj u skladu sa zdravim razumom narodne mudrosti Svatko je kovač svoje sreće, ali na temelju vlastitih znanja i sposobnosti pomaže joj da u praksu pretoči ovu narodnu poruku, opisuje Nenad temeljna načela coachinga. Pitamo ga što je to sasvim osobno a opet zajedničko ljudima, što ih najviše unesrećuje i zabrinjava.

– Prevelike obaveze, premalo novca, preopterećenost suvremenim, brzim načinom života. Pojava koju u šali medicinskim rječnikom nazivam »kronična insuficijencija satisfakcije«. Mislim da je glavni razlog tome to što se uglavnom nosimo sa životom onako kako nam je serviran od okolnosti i društva umjesto da se pitamo »što JA hoću i što MENI ima smisla«, pojašnjava Nenad.

Strah od istine

Međutim, postavljanje tog pitanja tek je početak rješavanja problema. A često se već na tome zapne jer ponekad ni sami ne znamo definirati što bi nas učinilo zadovoljnima, ili pak mislimo da je to nešto za što se na koncu ispostavi da nije. Može li coach otpetljati ovo mentalno zaplitanje, pitamo.

– Puno ljudi i ne dođe do toga da se pita »a što ja hoću?« Moguće je da misle ili osjećaju da će im iskren odgovor na to zakomplicirati život. Vjerojatno i hoće. Jer kada osoba zna što hoće, više nema muljanja, mora preuzeti odgovornost da to i ostvari i suočiti se s time da ne može netko drugi biti odgovoran za to kako će ići njen život. A to može biti zastrašujuće. Radije bismo da nam netko izvana, nekakav izmaštani autoritet, država, dobitak u kladionici… omogući ostvarivanje želja, slikovito će Nenad, koji je svoja znanja i vještine u coachingu gradio kod mentora u SAD-u, Davida Gershona i Gail Straub, ali o osobnom je razvoju 15-ak godina učio i iz brojnih drugih izvora: tečajeva, radionica i osobnog iskustva…

Iako je nezahvalno generalizirati, navodi da ljudi od ostvarenja svojih želja znaju često odustati zbog nevjerice u vlastite snage i sposobnosti, nepovjerenja u život te druge ljude i njihovu temeljnu dobrotu. U takvoj bi situaciji svakome dobro došla nečija pomoć. No, ističe Nenad, jedino samostalno možemo otkriti što želimo, međutim, pomoć drugih ljudi potrebna nam je da bismo naučili kako se to radi ako zapnemo.

Zemlja monologa

Coachevi su uvjerljivi, jasni i vješti. Oni znaju konstruktivno razgovarati, a što je još važnije – znaju slušati. Komunikacija im je temeljni alat. A ona je i važan dio svakog odnosa, poput onog u radnoj sredini, među kolegama i šefovima.

– U većini hrvatskih poduzeća komunikacija je još uvijek, nažalost, često jednosmjerna, ocjenjuje Adrijana Strnad, ACC, executive coach i trener, koja kreira i pomaže razvoj menadžera da bi tvrtke bile uspješnije. Na pitanje kako jednosmjerni govor pretvoriti u dijalog Adrijana odgovara da je ona promotor osobne odgovornosti te da svi puno više govorimo nego što razgovaramo.

– Svatko u organizaciji nosi svoj dio moći i odgovornosti za postizanje ciljeva. Mislimo li da nas ne čuju, možemo se ljutiti i odustati, ili drugačije slušati – i potražiti novi način da se izrazimo, veli ona. 

A ako sve ipak ostane na ljutnji, dođe do zaoštravanja sa zaposlenicima koji se, primjerice, ponašaju bahato i samodopadno?

– Na takvo ponašanje ne treba odgovoriti jednako, već konstruktivno, saslušati. To je princip ogledala: biti onakvi kakvi želimo da oni budu. To najčešće donosi promjene, savjetuje Adrijana.