Za našu temu, s pozicije stvaratelja filma, zanimljiv je odgovor redatelja Davida Cronenberga (»Bjesnilo«, »Videodrom«, »Muha«, »Goli ručak«, »Sudar«) na pitanje nije li bavljenje filmom i rad na filmu svojevrsna terapija.

– Možda i jest za nekoga, ali ja film ne doživljavam na taj način. Možda kao svojevrsno katarzično iskustvo, ali ne terapiju. Film vam daje mogućnost da se bavite različitim stvarima, ljudima, psihologijama, da se izražavate i govorite o pojavama o kojima u nekim drugim okolnostima ne biste mogli, ali to nije terapija. Terapija je korektiv, terapija ispravlja ono što je loše i negativno, a film to za mene nije. Znam da vi svi mislite da sam ja lud, ali ja zbilja nemam nikakvih problema! Jednostavno nemam, odgovorio je slavni kanadski filmaš.

Njegov film »Opasna metoda« (»A Dangerous Method«) bavi se, gle, odnosom utemeljitelja psihoanalize Sigmunda Freuda, kojeg glumi Viggo Mortensen, i mladog psihijatra Carla Gustava Junga (Michael Fassbender, »otaca« psihoanalize i terapije.

    Zbog sveprisutnosti ljudi često film koriste kao najjednostavniji pokušaj suočavanja s vlastitim problemima. Relevantni psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti diljem svijeta redovito u zadnjih desetak godina ravnopravno uvode film u terapiju, i to kao integralni dio šireg terapeutskog procesa. 

    Nedavno je u Zagrebu počela serija specijaliziranih treninga koji će pokriti sve aspekte detaljnog upoznavanja s filmom kao medijem, djelovanje filma na ljudsku psihu i otkrivanje doslovno ljekovitih dijelova pojedinih postojećih filmova, i to prvi put u Hrvatskoj. 

   »Resetiraj se« i nastavi dalje

Treninge vode priznata psihijatrica dr. Andreja Borovečki Šimurina, obiteljska i bračna psihoterapeutkinja s desetogodišnjim iskustvom primjene filma u grupnoj terapiji osoba s psihičkim smetnjama, te nagrađivani povjesničar filma, fakultetski predavač i redatelj Daniel Rafaelić, koji ima međunarodno priznate certifikate iz hipnoterapije i psihodramske psihoterapije. »U glavu« ga pitam koji su njega filmovi dirnuli i najviše potresli. 

    – Plač je dobar, prije svega na fizičkoj razini jer opušta mišiće i barem privremeno otklanja napetost i pritisak. S one emotivne strane, plač je legitimna platforma na kojoj sami sebi dozvoljavamo malo stati, izbaciti sve iz sebe, »resetirati se« i nastaviti. Mene su, kad sam ih prvi put pogledao, najviše potresli »Plavi anđeo« (Joseph von Sternberg, 1930.), »Građanin Kane« (Orson Welles, 1941.), »Pocahontas« (Mike Gabriel, Eric Goldberg, 1995.) i »Malena« (Giuseppe Tornatore, 2000.), kaže Rafaelić te povjerava da upravo proživljava iznimno tešku situaciju u obitelji i da si pomaže filmovima Woodyja Allena. 

    – Filmovi Woodyja Allena su toliko ljekoviti za mene osobno da sam zapravo pronašao vlastiti eliksir. Naime, tek u najtežim trenucima shvatite koliko je teško održati se na površini kad vas objektivno teška situacija oko vas vuče prema dnu. A onda izmoreni od svega pogledate »A Midnight Summer Sex Comedy« Woodyja Allena u kojem on, kao izumitelj, svojoj prijateljici za vjenčani poklon daje napravu kojom se vadi kost iz ribe, ali je po potrebi može i vratiti u ribu, i shvatite zapravo kolika je ljekovita moć filma, kaže on. 

   Estetsko čišćenje duše

Objašnjavajući koncept njihovih terapeutskih treninga, s kojima su počeli prošle godine, Rafaelić govori da je osnovna ideja pomoći ljudima da iskoriste vlastite potencijale u pronalaženju filmova koji s njima najbolje rezoniraju. S druge strane, važan faktor njihove edukacije svakako je razumijevanje filma kao medija, kako funkcionira, kako djeluje, otkrivanje i razumijevanje mehanizama u nama koje film pokreće. 

    – Ove godine počinjemo serijom kratkih radionica i treninga u svibnju i lipnju, a sve kao priprema za desetomjesečnu edukaciju koja je zamišljena, kao i protekle godine, početi u rujnu, ističe Rafaelić. 

    Na pitanje oslanja li se njihov projekt na staru Aristotelovu tezu o katarzi kao estetskom čišćenju duše onog koji odgleda kazališnu predstavu, posebno tragediju, ili neko drugo umjetničko djelo, Rafaelić odgovara: 

    – Apsolutno da, o tome sam baš nedavno predavao. Naime, nama kao civilizaciji je iznimno potrebno da kontinuirano netko drugi prolazi određena stanja s kojima se mi identificiramo. Teatar, baš kao i film, stoga nije i neće izgubiti na popularnosti. Pričanje priča, pričanje tuđih iskustava staro je koliko i čovječanstvo. Mehanizmi koji se u nama pokreću kad, na primjer, gledamo Liama Neesona kako se bori s vukovima u filmu »The Grey«, daju nam sigurnu perspektivu pasivnog promatrača, ali u kojem se aktivno odigravaju burni procesi. I nakon svega toga izađemo iz kina i osjećamo se dobro sami sa sobom, žaleći pritom iskreno Liama Neesona. 

    Zanimljivo je da je pojedina filmska scena jednoj osobi ljekovita, a nekoj drugoj možda smiješna. 

    – Ono što na vas djeluje, ja možda u kinu preskačem. Zato i Andreja i ja itekako moramo biti otvoreni prema što širem spektru filmova, ne bismo li bolje razumjeli klijente. Ponekad ste primorani ponovno pogledati film koji vam ne leži. Ali, ako ga klijent navodi kao odlučujući u njegovom životu, trud se uvijek isplati. Kad govorimo o metodama, u desetomjesečnoj edukaciji radimo isključivo grupnu terapiju. Dinamika grupe je nešto predivno. Gledati kako grupa raste, povezuje se i dolazi na novu razinu nezamjenjivo je iskustvo. Kod individualnog pristupa situacija je puno intimnija, ali i intenzivnija. U najbolja dosadašnja iskustva s klijentima izdvajam trening na kojem je klijentica pogledala sekvencu iz Disneyevog crtića »Pocahontas«, kaže Rafaelić. 

    U čemu je tajna? 

    – Iako sam znao da će sekvenca itekako rezonirati s njom, fascinirala me razina detalja koje je ona uočila, a koje je doživjela gotovo autobiografski. Dakle, u animiranoj priči o sukobima kolonista i Indijanaca početkom 17. stoljeća ona je pronašla suvremenu sebe i ključ za rješavanje osobnog problema.   

U strahu od slabih točaka

Radionice ovo dvoje filmskih terapeuta otvorene su i za obične ljude, ali i za psihijatre i psihologe, kojima, za razliku od laika, ne treba detaljno objašnjavati psihopatologiju. No, laici itekako moraju biti upućeni u problematiku jer je edukacija strukturirana tako da odgovara i stručnjacima i laicima. U drugim područjima to je jako teško postići; ovdje taj most stvaraju upravo – filmovi. 

    Kod grupnog rada dio dana svakako je posvećen gledanju cijelog filma, nakon kojeg slijedi grupna terapija. Kod individualnog pristupa ekonomičnijim su se pokazali filmski fragmenti, ali i kratki animirani te kratki igrani filmovi. Malo se zna da je u tom segmentu i naša kinematografija napravila veliki broj zanimljivih djela, tako da odabir uopće nije problematičan. Svakako je na tom tragu nagrađivani film »Žuti mjesec« Zvonimira Jurića. 

    S Larsom von Trierom i završavamo ovu terapeutsku filmsku priču, koja u vremenu sveopće krize ima itekakvog smisla. Znatiželja me tjera da pitam bi li kome, i zašto, prepisali kao terapiju recimo »Antikrista« ili »Melankoliju«. 

    – Radi se o specifičnim i iznimno zahtjevnim filmovima. Ne samo da nisu za svakoga, nego je to vrsta filma koja nas najbrže otvara, koja u nama pronalazi slabe točke te ih dotiče. Mnogi ljudi nemaju za to hrabrosti. No, s druge strane, oba filma tematiziraju određene manifestacije depresivnog ponašanja, što spada u domenu psihopatologije, i naravno da osobama koje pate od tog poremećaja to nećete pokazivati. Važno je ovdje još jednom ponoviti: terapija filmom samo je dio ukupnog terapeutskog procesa. 

    Filmovima se često brže dođe do problema, ljudi se uz pomoć filma lakše otvore. A onda se kroz grupnu ili individualnu terapiju proces nastavlja, zaključio je Daniel Rafaelić.