Sjećate li se možda kad ste se zadnji put dobro, ali baš dobro isplesali – bilo solo ili u paru, na kakvoj fešti ili kod kuće, sami, uz neku dobru »stvar« s radija – prepustivši tijelu da vodi glavnu riječ? »Dan kad ne plešem je dan kad ne živim«, uzrečica je kojom se u životu vodi Vedrana Kurjan Manestar, pedagoginja, gestalt psihoterapeutkinja i arts psihoterapeutkinja pokretom i plesom.

Da, dobro ste pročitali – pokret zaista može liječiti, njime možemo djelovati na emocije, baš kao što i emocije djeluju na naše pokrete i držanje. Kad smo sretni, ushićeni, i naši su pokreti lagani, lepršavi, kad smo pak ljuti ili u strahu, ukočeni smo, ili krutih, oštrih i nervoznih pokreta.

Um i tijelo su jedno, smatra se u psihoterapiji pokretom i plesom, tzv. plesnoj terapiji koja se razvila u SAD-u 40-tih godina prošloga stoljeća, a koja je u Europu stigla tridesetak godina kasnije. Njome se i u Hrvatskoj danas bavi više terapeuta, između njih i Vedrana koja je prva u Hrvatsku dovela i edukaciju za plesne terapeute.

Psihičko oslobađanje

Diplomirala je predškolski odgoj i pedagogiju, nakon toga radila u vrtićima kao odgajateljica te u srednjim školama i učeničkim domovima kao pedagog. Paralelno je završila edukaciju za gestalt psihoterapiju te brojne edukacije iz plesne i ART terapije, psihodrame za odrasle i djecu, dugačak je niz. U svojoj privatnoj praksi danas kombinira gestalt, i psihoterapiju plesom, odnosno pokretom, radeći s djecom i odraslima, neovisno o problemima s kojima se suočavaju – pomaže djeci s poteškoćama u razvoju, ali i zdravoj djeci koja se suočavaju s nekim problemom, jednako tako adolescentima i odraslima, bilo da je riječ o borbi s depresijom, anksioznošću, raznim psihičkim, ali i fizičkim problemima i smetnjama.

– Pokretom i plesom potiču se kreativni procesi s ciljem emocionalne, kognitivne, socijalne i tjelesne integracije pojedinca jer tijelo i um su nerazdvojivi pa promjene naših obrazaca kretanja utječu na naše cjelokupno funkcioniranje. Naši pokreti odražavaju psihičke »sadržaje«, osobnost, ali su i povezani s našim dubljim slojevima psihe, odnosno podsvjesnim sadržajima – uvodi nas Vedrana u svijet psihoterapije pokretom i plesom koji joj je, kaže, oduvijek bio velika ljubav, iz čega se onda izrodila i želja da plesom pomaže i drugima. Kako pojašnjava, puno radi s djecom koja se ili još ne znaju verbalno izražavati, ili ta verbalna komunikacija zapinje pa im se lakše izraziti pokretom.

– I znanstveno je dokazano da se naši problemi, tj. stres, akumulira u tijelu, i nekako ga moramo izbaciti, rastresti se. Nije, međutim, poanta u tome da stres ulazi i zatim ga se izbacuje, nego da ga i prije pohranjivanja transferiramo. Da nema plesa, ne znam kako bih i ja sama jer kroz ples, što god da se u životu loše događa, to prolazi, ne zadržava se unutra, u nama. Važno je emocije izbaciti na neki način – nekome je to možda lakše učiniti verbalno, no mnogima nije, pa pomaže ples, plesna terapija.

Muče li nas strahovi, ljutnja, u sebi nosimo neki konflikt – kretanje neće riješiti taj problem, no postat ćemo otvoreniji za pronalaženje puta na kojem ćemo onda pronaći i rješenje – pojašnjava terapeutkinja. U početku, dodaje, kad se pokretom oslobodimo, možemo osjećati nelagodu jer to nije stanje i držanje na kakvo smo navikli, ali nismo više zgrčeni, stisnuti u sebe, nakon čega kreće i postupno psihičko oslobađanje. Nema pritom zadanih pokreta, nema dobrih i loših pokreta, već svatko, zaključuje terapeutkinja, pronalazi »svoj« ples.

Primjećuje, kako kaže, sve više mladih koji se bore s anksioznošću, čak i depresijom, što pripisuje činjenici da okolina od njih traži previše – da sve u svom mladom životu odrađuju savršeno – u školi ili na fakultetu, na slobodnim aktivnostima koje za njih znače još manje slobode.

Spontana improvizacija

– Od njih se traži da budu izvrsni, dok oko sebe istovremeno uočavaju da svijet baš i nije takav, ni savršen niti izvrstan. Nastojim da se ti mladi ljudi kod mene prije svega opuste i odmore, da shvate da imaju pravo na odmor, a onda i da se kroz terapiju prisjete djetinjstva i stvari koje su ih kao djecu veselile – da se sjete vremena kad su skakali i igrali se, da posvete pažnju svome tijelu i da ga slušaju, osluškuju i njegove potrebe.

Povezujući se sa svojim tijelom, stječu samopouzdanje, samoprihvaćanje, osvješćuju tko su i što su, uče sebe i kako se izraziti, kako biti ono što doista jesu. U djetinjstvu, po gestaltu, imamo osobine koje nam pomažu da »preživimo«, da se održimo i izborimo svoje mjesto, bilo da smo odrastali kao tiha, povučena djeca, ili drugačije. Kasnije te osobine izgubimo, nadomjeste ih neke druge, no potrebno nam je i ono što smo sad, i ono što smo bili, a što smo izgubili – kaže.

– Djeca se, nažalost, sve manje igraju kroz pokret – kad ste zadnji put na ulici vidjeli da igraju »gumi-gumi«, penju se na stabla, igraju u pijesku ili, primjerice, sa špekulama. Upravo je ta, potonja igra, jako dobra za hiperaktivnu djecu jer su u doticaju sa zemljom, što onda i njih smiruje, tjerajući ih pritom da se fokusiraju na kuglice – kaže Vedrana , i odraslima i djeci općenito preporučajući što više, pa i bosonogog, doticaja s tlom iz kojeg ćemo crpiti energiju i »uzemljivati« se.

Spontanom improvizacijom u pokretu, ističe terapeutkinja, isprobavamo nove načine bivanja, zapravo nove načine sebe, svojih osjećaja i razmišljanja. Osim načinu kretanja i tjelesnog držanja, psihoterapija pokretom i plesom važnost pridaje i drugim neverbalnim znakovima kao što su disanje, gestikulacija, mimika, tonus mišića, geste, načinu korištenja prostora i slično. Psihoterapija pokretom i plesom najčešće se koristi kod anksiozno-depresivnih poremećaja, PTSP-a, kod hiperaktivne, agresivne i povučene djece, ali i kod autizma, trauma zbog emocionalnog i tjelesnog zlostavljanja, kod ovisnosti, poremećaja u prehrani, poremećaja ličnosti, neuroloških poremećaja kao što su demencija, Parkinsonova bolest, traume mozga, kod onkoloških bolesti, ali i za osobni razvoj.

Namijenjena je djeci i adolescentima, odraslima, osobama treće životne dobi, djeci i odraslima s posebnim potrebama, pri čemu se odnos terapeuta prema klijentu, pojašnjava Vedrana , u većoj mjeri uspostavlja neverbalno, putem zrcaljenja. Terapija može biti grupna i pojedinačna, a doprinosi razvoju samopoštovanja, razvijanju ekspresije i kontrole snažnih misli i emocija, što sve u konačnici doprinosi i samoprihvaćanju pa time i boljim vještinama komunikacije, našim kognitivnim vještinama, psihosocijalnom rastu i razvoju.

»Ali, ako se ja baš dobro osjećam sjedeć’ ovako, prekriženih nogu i ruku, i ne želim mrdnuti, jel’ to baš toliko loše?«, pitamo Vedranu, koja nam uz smijeh odgovara kako nema pogrešnih pokreta i držanja, no problem nastaje kad su to jedini obrasci kojih se držimo. Naučimo li kako se otvoriti, prema sebi prije svega, shvatit ćemo što još sve možemo sa sobom, i od sebe učiniti. Zaplesati.