Traganje za dijagnozama kod dr. Weba i njegovog pomoćnika dr. Googlea uzelo je maha u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, SAD-u... I u nas ima cyberhondara
Oduvijek su me zanimale medicina i psihologija i dok nije bilo interneta nije bilo drugog izbora nego se o njima informirati iz raznih knjiga. Onda je internet nekako istisnuo knjige i postao glavni izvor informacija o svemu, od onih o dnevnim događajima do onih iz područja koja me i inače zanimaju, pa su tako naravno na red došle i mnoge bolesti, odnosno njihovi simptomi. Kad primijetim neku promjenu na svom tijelu ili kad se netko u mojoj okolini požali na neke zdravstvene tegobe, pa poželim znati više, uguglam simptome i onda čitam. Moram naglasiti da uvijek čitam tekstove na više web stranica i nikad ne stajem na prvom rezultatu kojeg opsežnom pretragom dobijem. Ne mislim da sam cyberhondar niti da ću to vremenom postati, iako poznajem puno osoba koje bih svrstala u tu kategoriju, a poneke bih čak i proglasila težim slučajevima, govori o svojem iskustvu s cyberhondrijom zubotehničarka iz Rijeke, četrdesetjednogodišnja B. Č
Anonimno, ali iskreno
STRAHOVI I STRES CYBERHONDRIČNA GODINA NAKON NAGLE SMRTI OCA
Izbezumila sam mamu
Često sam iščitavala forume i više puta pokupila neki savjet. U nekoliko slučajeva mi je pomogla baš informacija s foruma
Dakle, da se razumijemo, odlazak liječniku u »normalnoj životnoj fazi« ne spada u moje omiljene aktivnosti. Vjerojatno stoga što sam u djetinjstvu bila više po ambulantama i bolnicama nego što je to uobičajeno. A i tih nekoliko cyberhondričnih godina bila sam čest posjetitelj ambulante, ili sam zdravstvene »probleme« rješavala telefonom, s mojom, sad mi je jasno, vrlo strpljivom liječnicom.
Problemi su počeli naglom smrću mog tate.
Iako sam njegov odlazak naizgled hrabro podnijela, nakon nekoliko mjeseci počeo me hvatati paničan strah da ću i ja uskoro na drugi svijet.
Budući da sam bila pod stresom, zdravstveno stanje mi je objektivno bilo poprilično loše (pad imuniteta, anemija, učestale viroze i alergije…) pa mi nije puno trebalo da se okrenem dr. Googleu. Imao je užasno puno razumijevanja za moje boli i štogod bih mu ponudila kao simptom, izbacivao bi lude dijagnoze. Naravno, one bezazlene me nisu ni zanimale.
Brigu zbog svojih »dijagnoza« nisam dijelila s obitelji, živcirala sam se »u sebi«, često nisam mogla spavati, ili bih se budila usred noći. No, svoju sam liječnicu upoznala s njima. Rekla bih joj da sam sve to pročitala na internetu, što bi ona popratila sa smiješkom i rečenicom – ne vjerujte svemu što pročitate. Ipak, ne bi olako odbacila moje sumnje, već bismo o njima razgovarale. Čak me na neke pretrage uputila na osnovi mojih pretpostavki, a koje su se pokazale korisnima.
Naravno, nisam ni tada, u tom košmarnom razdoblju vjerovala svemu što sam pročitala, ipak sam radila selekciju. Ali, nevjerojatno je, koliko u svakoj od tih bolesti možeš naći nekih »svojih« simptoma. Ali, ne samo svojih…
(Dez)informacije i strah
Osobe pišu i svoja iskustva na netu o bolestima koja su često vrlo negativna i zastrašujuća. To čini više štete nego koristi. Moj je savjet pacijentima da ne traže takve informacije na netu, da je svatko osoba za sebe i ima svoj put liječenja i odnosa prema bolesti. Čim se nečeg bojimo, naša je percepcija obojena strahom i podatke prihvaćamo na drugačiji način.
Iritantni zahtjevi
Naravno, da postoji sasvim normalna i legitimna potreba pacijenta da se informira o bolesti i liječenju, ali isključivi izvor informacija trebao bi biti odgovorni liječnik. Vrlo važan dio liječenja, pokazuju istraživanja, je i sam odnos s liječnikom, njegova strpljivost, razumijevanje i želja da pacijentu odgovori na pitanja.
Znam da je mnogim liječnicima vrlo iritantno kad pacijent, ne samo da dođe s dijagnozom koju je sam sebi dao, nego i s idejom kako bi to trebalo liječiti.
