Prema smjernicama američkog Nacionalnog instituta za zdravlje (NIH) palijativna skrb je liječenje simptoma, tegoba i stresa koji prate tešku bolest. Ona osigurava ublažavanje niza simptoma poput bolova, teškoća s disanjem, slabosti i problema sa spavanjem te rješava nuspojave liječenja osnovne bolesti.

Za razliku od toga skrb koja se pruža u hospiciju služi olakšavanju patnji umirućih bolesnika i ona uvijek uključuje i palijativnu skrb.

NIH ističe da se palijativna skrb može pružati u svakoj fazi bolesti jer je njezin cilj “olakšati i poboljšati kvalitetu života tijekom čitavog trajanja bolesti”.

Istraživanje koje je 2011. naručio medicinski centar Mount Sinai u New Yorku pokazuje da od 800 odraslih osoba obuhvaćenih istraživanjem njih 70 posto nije imalo potrebna saznanja o mogućnostima palijativne skrbi, a kad su dobili sve informacije 70 posto ispitanika ocijenilo je da bi bilo vrlo važno da pacijenti s teškim bolestima imaju u svakom trenutku pristup palijativnoj skrbi u svim bolnicama i da je ona potrebna u svim fazama teške bolesti, bez obzira na dob bolesnika.

“Većina pacijenata kojima je potrebna palijativna skrb ne umire”, kaže dr. Diane Meier ravnateljica zavoda za naprednu palijativnu skrb u medicinskom centru Mount Sinai za New York Times.

“Njih onesposobljuje bol poput one kod artritisa koja utječe na kvalitetu života i sposobnost funkcioniranja i u konačnici može utjecati na njihovo preživljavanje”.

Liječnici se danas i dalje često usmjeravaju samo na liječenje osnovne bolesti, primjerice karcinoma, a prateće patnje predstavljaju značajan ali izlječiv teret za pacijenta, upozoravaju stručnjaci.

Pružanje palijativne skrbi rezultira manjim brojem odlazaka bolesnika s kroničnim bolestima u hitnu službu ili bolnicu, manje troškove zdravstvene zaštite, poboljšanom sposobnosti funkcioniranja i uživanja u životu, a nekoliko istraživanja pokazalo je i dulje vrijeme preživljavanja terminalno bolesnih osoba.

Te koristi premašuju troškove organiziranja široke dostupnosti tih usluga u bolnicama, staračkim domovima, klinikama i domovima pacijenata.

Stručnjaci ističu da je nekoliko prepreka širem korištenju palijativne skrbi a prvo je nerazumijevanje palijativne skrbi u javnosti i liječničkoj profesiji koji ju izjednačuju s brigom koja se pruža umirućim bolesnicima.

“Hospicij je oblik palijativne skrbi za ljude koji umiru ali u palijativnoj skrbi se ne radi o umiranju nego o življenju što je kvalitetnije moguće i što je dulje moguće”, ističe dr. Meier.

Druga prepreka je manjak stručnjaka koji su za takvu skrb obučeni. U SAD je zasebna specijalizacija ustanovljena tek 2007. godine.

Dodatni problem je što drugi specijalisti rijetko traže takvu vrstu usluga za svoje pacijente iako ih trebaju.

U SAD-u je, kao mjera poticanja razvoja palijativne skrbi, uvedena penalizacija zbog čestih dolazaka kroničnih bolesnika u hitne službe i bolnice. Očekuje se da će te mjere smanjiti ovisnost o hitnim prijemima i hospitalizacijama kroničnih bolesnika i pojačati korištenje palijativne skrbi.

Istraživanja među najstarijim bolesnicima pokazuju da je 90 posto njihovih posjeta hitnim službama zbog simptoma poput boli i slabosti koje prate osnovnu bolest.

“Te se simptome trebaju tretirati stručnjaci za palijativnu skrb u domu pacijenta”, kaže Meier i dodaje da pacijenti dolaze u bolnice jer nemaju drugog izbora.

Meier ističe da palijativna skrb ne bi trebala biti ograničena na zdravstvene usluge nego bi trebala biti sveobuhvatnija i uključiti procjenu svega što je potrebno za kvalitetniji život teško bolesnih i kako to ostvariti.

Tipični tim za palijativnu skrb uključuje liječnika, patronažnu sestru i socijalnog radnika koji bi tebali pomoći pacijentu i njegovoj obitelji da se snađu u kompleksnim potrebama takvog pacijenta.

Meier ističe da je cilj pomoći pacijentima da žive u svojim kućama što je dulje moguće i uživaju što je moguće kvalitetniji život.