Odrezalo vam prst? Dr. Kirin će to zašiti!

Imam kvalitetno zanimanje u koje sam uložio sve. Nemam hobi. Imam svoj stan, bolnicu i politiku. Ne idem na godišnji jer kad vidim koliko bi me pristojan godišnji koštao, svedem to na tri dana

Napravi razgovor s doktorom Kirinom, predstavi ga malo, vidiš da on svako malo nekoga ponovo sastavi, glasio je redakcijski zadatak koji se na prvi pogled činio jednostavnim jer se ime dr. Ivana Kirina često spominje u lokalnoj javnosti.

   Prisutan je bilo da je tu u svojstvu kirurga KBC-a Rijeka koji je složenim rekonstrukcijskim metodama spasio nekome stradali ekstremitet od amputacije ili pak kao političar koji sa svojim HSP-om dr. Ante Starčevića šalje apele za ujedinjenje pod pravaškim kišobranom. Osim toga, doći do dr. Ivana Kirina nikad nije bio problem: novinarima se uvijek javlja na telefon, ne samo kad je riječ o političkim pitanjima, već i onda kada, ponekad i u gluho doba noći, treba davati izjave o stanju pacijenta.

Postoji li nešto u mojoj karijeri što bi htio napraviti? Intrigira me transplantacija šake ili ruke. Prvi takav zahvat je napravljen u Lyonu u Francuskoj. Prva službena transplantacija obavljena je u Kentuckyiju kod instruktura prve pomoći koji je poslije transplantacije i dalje instruktor prve pomoći. Ruka mu je bila amputirana prije 13 godina, pojavio se donor i sad taj instruktor ima ruku. Morate znati da transplantacija ruke nije transplantacija vitalnog organa jer vi i bez ruke ili šake možete živjeti. Zato to ljudi teško prihvaćaju, to da imaju tuđu ruku, pa je teško dobiti darivatelja, ali i primatelja.

Mislim da sam po pitanju takvog zahvata dosta stvari riješio. Imam neke potencijalne kandidate i kad bi to učinio mi bismo bili prvi u ovom dijelu Europe kojima je to uspjelo, a sad je u cijelom svijetu učinjeno pedesetak takvih zahvata. Ja sam za to bio spreman dvije godine iza prve transplantacije šake, imam tehniku pa vjerujem i nadam se da sve ide u dobrom smjeru po tom pitanju – opisuje dr. Kirin još jedan ambiciozni plan u svojoj karijeri.

   Istini za volju, dr. Kirin se javlja na telefon svima pa će tako i sam ponosno istaknuti da je njegov broj mobitela javan i da ga svatko može dobiti. Predstaviti takvu osobu izgleda jednostavno, povoda gotovo uvijek ima, no ubrzo se ispostavlja da je o sebi kroz medije ionako već sve odavno rekao, a detalji iz rekonstrukcijske kirurgije pa ni stavovi pravaša, ne bi se baš mogli nazvati pitkim štivom.   

Kuća, posao i politika

Dr. Kirin, naime, za sebe bez ustezanja kaže da nema nikavog hobija. Ne igra tenis, ne džogira, nema barku, ni vikendicu. Njegov su život kuća, posao i politika. To ponosno ističe. Kao i to da na godišnjem nije bio od 1988. godine.

   – Imam kvalitetno zanimanje u koje sam uložio sve. Nemam hobi. Imam svoj stan, bolnicu i politiku. Ne idem na godišnji jer kad vidim koliko bi me pristojan godišnji koštao, svedem to na tri dana. Što ću cijeli godišnji biti doma i sjediti? Neću, idem u bolnicu. Meni treba malo da bih se obnovio za rad. Trebam šest, sedam sati spavanja nakon dva dana nespavanja da ponovo mogu raditi. Kad negdje dođem i atmosfera mi je neinteresantna, ja sam jako pospan, ali ako moram raditi svoj posao, odmah se razbudim – objašnjava Kirin svoju gotovo opsesivnu vezu s operacijskom salom, rezanjem i podvezivanjem.

Dr. Kirin kaže da je spasio noge i ruke mnogima, ponekad i u situacijama kad su rezultati bili upitni. Replantacija dijela tijela ili pak transplantacija zdravog tkiva na dio gdje postoji defekt, zahvati su u kojima kirurg mora biti stalno budan i pratiti hoće li replantirani ekstremitet ostati vitalan.

   – To nije jednostavno. Od vašeg uloženog rada od deset sati, izmaltretirali ste i sve svoje kolege, takav je to posao. Replantirani dio morate paziti i stalno provjeravati je li živ. Nije lako pacijentu preseliti mišić s pola leđa na potkoljenicu, a onda se dogodi tromboza. To znači da ste napravili dva defekta, skinuvši pola leđa, odnosno dio koji vam je onda dolje na nozi propao. Onaj tko radi želi vidjeti svoje rezultate. Svojim pacijentima uvijek kažem: ovo sam potrošio, a sad o vama moram misliti. Dogodi mi se kad radim takve zahvate da kad završim navečer tijekom noći odlazim tri do četiri puta kontrolirati taj transplantat. Kod nas je to problem – da sve počiva na entuzijazmu, a veliki uređeni sustavi ne mogu počivati na entuzijazmu – smatra Kirin.

   Dnevno u prosjeku obavi od dvije do četiri operacije. Na dan ovog razgovora imao je četiri operacije od čega su dvije, prema njegovom kazivanju, bile prilično složene. Kad je dežuran zna se dogoditi dvanaest operacija, a najduže su mu operacije one koje traju između deset i dvanaest sati. Rekord drži operacija pacijenta kojeg je operirao 18 sati. Radilo se o pacijentu koji si je odrezao svih pet prstiju, donio ih sa sobom, a na Kirinu je bilo da ih vrati.

   – Postoje teške operacije, sigurno. Taj staklar kojeg ste se upravo sjetili odrezao je ruku po sredini dlana i to je jako teška operacija. Ma, postoje vam tu i pomalo apsurdne situacije, stave ruku u automobilu van dok se voze, ruka odleti, a dečki malo popili, pa se prestraše. Trče, traže ruku, a onda za njima trči i ovaj koji je ostao bez ruke. To vam je kao u hororu. Očevici to gledaju, zovu policiju i hitnu, dovedu mi pacijenta, ali dođu bez ruke koju onda treba pronaći. Kad su mi je donijeli, ja sam bio spreman, iako sam taj cijeli dan radio, a kolega me u noći zvao ako ću doći. Naravno da hoću, što je prema životu jednog mladog dečka kojem mogu pomoći mojih osam sati spavanja – pita se Kirin.   

Odgoj u obitelji vojnika

Svoju predanost radu dr. Kirin pripisuje genima. Za sebe će reći da potječe iz obitelji vojnika i da je to zasigurno obilježilo i njegov odgoj te da je i sam razmišljao o vojnoj karijeri nakon što mu nije uspjelo da svoje srednjoškolsko obrazovanje nastavi u Rimu. U Zagrebu je prije gimnazije pohađao katolički koledž i na pitanje je li onda jedna od ideja za buduće zanimanje bila da bude svećenik, odgovara da je i to bila jedna od opcija.

Veliki sustav koji poput riječkog KBC-a funkcionira u zgradama starijim od sto godina, s opremom koja se često kvari ili je jednostavno nema, također uvelike počiva na entuzijazmu onih koji tamo rade. Kirin to priznaje i dodaje da u cijeloj priči uvijek mora postojati crta ispod koje se ne može ići.

   – Normalno da je lakše složenu operaciju napraviti s novim mikroskopom, a koji je zadnja riječ tehnike nego s onim kao što je naš. Ako ste istreniran, to odrađujete, ali je teže, jer se mora iznaći rješenje i kad nečega nema. Novu bolnicu nismo sagradili jer postoji interes državne, regionalne i lokalne vlasti. Cijelo vrijeme u Rijeci gradimo knjižnice i kolodvore, a to se samo koristi kao predizborno obećanje. Nova riječka bolnica košta tri milijarde kuna. Uzmimo na primjer proračun i vidjet ćemo koliko se novca beskorisno gura posvuda. Dvije milijarde eura vrijednost je hrane koja se godišnje uvozi zbog toga što imamo nesređenu poljoprivredu. Ja kao kirurg mislim jednostavno i efikasno. Da sam ja u poziciji, ta bi se bolnica sagradila za nekoliko godina jer se u državnom budžetu može naći novca – ambiciozno tvrdi Kirin.

   – Moja prva ideja kad sam završio osnovnu školu zapravo je bila da budem pilot. Moji rođaci su bili piloti, doduše u onoj drugoj državi, u NDH. Ja sam isto volio letenje i nakon osnovne škole htio sam u Gimnaziju »Maršal Tito« u Mostaru, ali me nisu primili. Razlog je bio očit, a opravdanje jednostavno – imam loše zube – prisjeća se Kirin koji u objašnjavanju svog podrijetla ne može zaobići ni Bleiburg.

   – Moj otac je bio vodnik u bataljunu u sastavu Prinz Eugen divizije. On nije trebao proći Bleiburg, no moj otac i djed nakon što su već bili kod Klagenfurta i kod Engleza, ipak su se odlučili vratiti u Bleiburg. Bio je tamo i moj ujak, a od svih vratio se samo moj otac. Vratio se u Zagreb, sudjelovao u radnim akcijama i čak postao udarnik i dobitnik Titovih priznanja, iako je došao iz nekih drugih postrojbi. On je naprosto bio strašno vrijedan, pun energije, kao i ja – tvrdi Kirin.   

Ne pravim razlike, nisam ksenofob

Obiteljski »background«, katolički koledž, a kasnije politika i karijera kirurga nisu ga opteretili, kako želi poručiti. Za sebe će reći da je zapravo preobičan i da s njim može svatko i svakako.

   – Nalazim se s majstorima i akademicima. Nisam selektivan i mislim da sam sa svima dobar jer nikome ne želim ništa nažao učiniti. Uvijek se sjetim Mutišija Blerima, to je čovjek koji je radio kao čistač, smetlar, i njemu je kamion koji je prevrtao baje zakačio ruku. Došlo je do semi-amputacije ruke, no ja sam se borio da on ima tu ruku. I on danas ima tu ruku. Sjećam se da je dao zahvalu u Novi list tih ranih devedestih gdje je rekao da je sretan da može držati svog sina u rukama. Ljudi mi tako znaju reći: pa što stalno radiš s tim Romima? Ja im kažem: jer sam s njima dobar, na što mi kažu da me se ionako ne može ni prepoznati od njih. Ja nikad nisam pravio razlike, nisam ksenofob.

   Tijekom rata bio je ranjen jedan Krajnović u Gospiću. On je bio s druge strane i doveli su ga u gospićku bolnicu oko prvog devetog ’91. kad sam ja već bio tamo. Doveli su ga i ja sam ga obradio. Tada, naime, nitko nije znao koga kupi. Bilo je još takvih slučajeva i ranjenici su samo dolazili. Jednom sam u tri ujutro rekao da je baš fino da su nas prestali granatirati na što su mi rekli: vi niste čuli jer ste operirali cijelo vrijeme. Ja sam se isključio i radio kao da vladaju idealni uvjeti, jer nisam imao u sebi strah. To je valjda jer potječem od obitelji vojnika pa mi nije bio problem biti u gospićkoj bolnici, u Brinju, u zapadnoj Slavoniji, u Bosanskom Brodu, u Županji i u srednjoj Bosni. Cijelo vrijeme sam smatrao da sam profesionalac koji mora obaviti svoj posao. Nije bilo niti jednog trenutka da sam odbijao otići na ratište – riječi su kojima opisuje svoju ratnu epizodu koja mu i danas nosi prilično jaku bazu u Ličko-senjskoj županiji.   

Specijalizacija puno dulja od uobičajene

Za Gospić ga vežu i njegovi počeci kao kirurga gdje je 1978. godine dobio specijalizaciju iz kirurgije. Odradio je dio specijalizacije i otišao u Zadar s namjerom da je tamo nastavi, no specijalizacija koja mu je bila namijenjena, preusmjerena je na drugog kolegu koji se vratio iz Njemačke. U Zadru ga je tako dopala specijalizacija iz anesteziologije, no ipak se vratio u Gospić prijaviviši se na natječaj za specijalizaciju iz ortopedije.

   – Vratio sam se da prihvatim kiruršku struku, a kako da biste odspecijalizirali ortopediju imate obavezu specijalizirati dio opće kirurgije i traumatologije, rekao sam si da neću odmah ortopedski dio odrađivati već sam krenuo na kirurgiju i vrato se doma u Rijeku. Negdje početkom osamdesetih dolazi do intenzivnog razvoja mikrokirurgije, replantacijske i rekonstrukcijske kirurgije. To je bila jedna nova tehnika, koja je mene zainteresirala.

Ja sam u riječki KBC stigao 1982. godine, a onda sam nakon dvije godine trebao ići dalje u ortopediju, a to je značilo ili Lovran ili Šalatu. No kolege koji su bili stariji od mene, primijetili su da ja kirurgiju vrijedno radim. Profesor Longino, docent Rakuljić, doktori Tomljanović i Dobrila vidjeli su da me zanima i mikrokirugija. Oni su sinergično odradili da ja ostanem u Rijeci. U tom trenutku tražili su se specijalizanti iz kirurgije i rečeno mi je da ću ostati ako krenem ispočetka. Rekao sam dobro, krećem ispočetka.   

Liječnici su pošteni u politici

Dakle, moja je specijalizacija bila puno dulja od uobičajene, ali sam i puno više radio. Ja sam specijalistički ispit polagao nakon osam godina treninga dok su drugi polagali nakon tri i pol, četiri godine. Sigurno da je to razlika. I danas se čudim mladim kolegama koji se usuđuju sami, nakon specijalizacije otići negdje i samostalno operirati. Ja se ne bih usudio, nego i sad, nakon tisuća istovrsnih operacija tome pristupam s oprezom – opisuje svoj pristup poslu.

   U razgovoru svako ga pitanje neminovno vodi prema politici, što je s obzirom na predizborno vrijeme i očekivano. Nakon više izrečenih političkih poruka sam sebi postavlja pitanje što misli o liječnicima u politici. Ništa loše. To su, kako kaže, dva posla kojima je cilj brinuti se za opće i javno dobro, pomoći bližnjem. Kirin, međutim, ne misli da je puno liječnika u politici.

   – U Rijeci liječnike u politici možete nabrojati na prste. Puno je više onih drugih. Mnogi liječnici ne traže egzistenciju u politici jer već obavljaju svoj posao u kojem su dobri, a sad to dobro žele napraviti i baveći se politikom – kaže.

   Znači li to da je dobar liječnik automatski i dobar političar?

   – Savršen – tvrdi Kirin. Prema njegovoj definiciji, političar mora biti častan, pošten i obrazovan i onda će biti dobar političar. – Budimo iskreni, liječnici su kao političari najpošteniji uz neke iznimke – dodaje, iako ne želi reći tko je nepošten liječnik među političarima.

Dr. Ivan Kirin svoju karijeru kirurga očito radije gradi za operacijskim, nego za radnim stolom. Za znanstvenu karijeru kaže da je »puno toga pripremio, a nikada do kraja odradio«.

   – Odradio sam samo ono što smatram vrijednijim, a to je primarijat kojeg nije lako dobiti, treba pripremiti puno indeksiranih radova, više nego za docenta. Ja sam rano krenuo i dvaput upisao postdiplomski no zbog moje velike predanosti radu i mojih stavova nisam to priveo kraju. Moj stav je da se mora raditi jer operiraš čovjeka, pa taj dio za koji bih rekao da je i formalnost, nisam odradio, mada imam sve spremno za doktorat. Jednostavno ne stignem, iako mi je sve u rukopisu. Metodu koja je tema mog doktorata o ploči koja se nalazi na anteromedijalnoj strani humerusa nadlaktične kosti počeo sam primjenjivati još 1992. godine. Po suvremenoj tehnici ploča ide na vanjsku stranu, ja je stavljam na unutrašnju. Metodu sam tada prvi put primjenio kod tajnice gradonačelnika Graza koja je u Baški stradala od glisera i pokazala se uspješnom.

   No, u kontroverznoj knjizi Ognjena Šimića, ovaj kardiokirurg osuđen za primanje mita, spominje dr. Kirina kao pozitivca, kako ga on vidi, jer je bio jedan od nekolicine koji mu je dao podršku nakon što je uhićen. O svom odnosu sa Šimićem, Kirin će reći:   

Puno očekuje od politike

– Mislim da sam dobar i da za mene nitko ne može biti toliko loš čovjek da mu treba učiniti zlo. Je li Šimić bio idealan? Ne znam, ja samo imam dobra iskustva. Oko njega se puno toga dogodilo: kako je doveden, tko ga je doveo, taj nagli stručno-znanstveni uzlet koji je isto bio potpomognut. Doktor Šimić je bio kvalitetan kirurg, to nitko ne smije dvojiti, ali stvari koje su mu se dogodile i oko čega postoji zona sumraka, sve to nije na čast zdravstvu, ni njemu. Je li se sve to tako trebalo dogoditi? Možda i nije. Znam da mi je jednom rekao: Vi Kirin tako operirate da biste u Njemačkoj bili milijunaš, i to u eurima! – sjeća se.

   Na pitanje zašto nije nikad otišao u inozemstvo, recimo u Njemačku i postao milijunaš u eurima, Kirin kaže da je trebao ići nekoliko puta, ali ipak nije. Razlog? Ovdje se osjećao potrebniji.

   – U Njemačku sam trebao otići kod profesora Olivaria raditi mikrokirurgiju. Bio je to 1. rujna 1991. godine. Ja sam umjesto u Njemačku otišao u rat jer sam smatrao da bi otići u Njemačku u tom trenutku bilo nečasno i nepošteno. Trebao sam ići i u Pescaru, pa i u Ameriku, pa nisam. To su moji korijeni, oni su ovdje i ja nisam htio izdati moje roditelje i djedove – rezolutan je Kirin.

   Danas, da mora birati između medicine i politike Kirin bi ostao tamo gdje može više pomoći. Iz odgovora gdje u ovom trenutku misli da može više pomoći, može se iščitati da dr. Kirin od politke dosta očekuje.

   – U ovom trenutku čekam volju naroda da odredi gdje to mora biti. Mislim da sad imamo dovoljno kvalitetnog kadra u zdravstvu, a u politici treba takva kvaliteta. Najbolji ishod nakon izbora za sve nas bilo bi da netko donosi odluke kao što dobar liječnik operira jer je to 24 sata razumijevanja za druge. Ja to već sada činim – poručuje dr. Ivan Kirin.