»Može li se duša fotografirati« naziv je intrigantne izložbe fotografija danskog (modnog) fotografa Sorena S. Starbirda koju čini četrnaest crno-bijelih portreta osoba koje su snimljene za vrijeme meditacije otvorenih očiju. Nakon što je izložba »prošetala« Europom te bila prezentirana u prostoru Europskog doma u Zagrebu, nedavno je gostovala i u Rijeci. Nama je to bio povod za razgovor s Vesnom Perković, koja se u okviru Udruge »Vedrina«  također bavi pitanjima duše. Preciznije, zainteresiranima nudi tečajeve za susret s onim što se obično naziva »srodna duša«. Osim što pomisao na srodnu dušu golica vječno romantici sklonu maštu, prvo pitanje koje smo joj uputili bilo je zašto bismo uopće trebali sresti srodnu dušu?

–  U svakoj je duši »zapisana« želja da sretnemo osobu koja je ista kao i mi. Po duši. To je netko s kim ćemo se razumjeti bez riječi, netko s kim će sve funkcionirati samo po sebi, netko s kim ćemo živjeti u paru, a da pri tome bude sve lako, da se sve podrazumijeva… No, mnogi tu svoju zapisanu želju ne vide kao takvu, već je vide kao želju za probitkom, novcem, karijerom, postizanjem određenog standarda… To je tako iz dva razloga. Prvi je taj što je lakše svijetu »priznati« kokretnu materijalnu ambiciju, nego onu nematerijalnu. A drugo, u svijetu koji je izvanjski gledano često surov i gdje se sve brzo odvija, ljudi nerado priznaju svoje tankoćutne želje koje im leže »u duši«.

Pravilo je da ljudi osvijeste svoju potragu najčešće u zrelijoj dobi, jednostavno zato što mlad čovjek u tom šarenilu svijeta ima nešto konkretnije i prizemnije prioritete, pa kad osvijesti svoje želje, već je najčešće životno vezan s nekim. I što tada?

– Većinu naših veza u prvom dijelu života možemo nazvati »karmička odrada«, iako se zapravo može reći da su ti ljudi s kojima smo »srodnici«, ali ne i rod »po duši«, oni koji nas nečemu uče, oni uz čiju pomoć, ma kako to bolno bilo, sazrijevamo. Nigdje čovjek, bilo muškarac ili žena, ne uči tako brzo kao u neskladnom braku ili vezi. Iako nas i svi drugi napeti odnosi u životu vode tome da bolje spoznamo, odnosno skužimo sami sebe.

U kontekstu naše banalne svakodnevice, opterećene kojekakvim praktičnim poroblemima, priča o srodnoj duši izgleda tako bajkovita. Što kažu polaznici vaših tečajeva i tko su oni?

– To su ljudi u dobi od 20 do 60 godina, različitih profesija i obrazovanja, oba spola, naravno. Tu nema pravila. Oni dođu na tečaj puni entuzijazma, a onda stanu… Naime, tečaj ne daje nikakve upute ili, da karikiram, ne daje adresu na koju ćete pozvoniti i srodna će vam duša otvoriti vrata. Tečaj pomaže da sami sebe razotkrijemo što bolje, ili kako se kaže »u dušu«, jer jedino tako razotkriveni možemo sresti Nju ili Njega. Dakle, ljudi dođu, požele taj susret, a onda krenu i brzo kažu »nije upalilo«. Na tečaju dobijete alat i način rada, a tvoje je da dalje ideš sam. I uklanjaš prepreke.

A te prepreke su…?

– Prva prepreka je naše uvjerenje da je sve to bajka. Ta priča o savršenoj i potpunoj ljubavi. Ako malo bolje poslušate riječi pjesama, pogledate (američke) filmove itd. u većini slučajeva poruka je da su prave ljubavi – nesretne. Druga prepreka je da ljudi zapravo duboko u sebi misle kako oni – nisu vrijedni prave ljubavi. A treća prepreka je najjača – ljudi uglavnom ne vole sami sebe. Ne prihvaćaju sebe takvima kakvi zaista jesu. A ako čovjek sam sebe ne prihvaća kao »nesavršeni original« nego živi, u najboljem slučaju, kao nečija savršena kopija, onda ne može račnati na istinsku, originalnu i stvarnu ljubav, već samo na neku falšu priču.

Koliko traje vaš tečaj, odnosno koliko nam treba da naučimo sve da bismo sreli osobu koja nam je, recimo to tako, sudbinski zaista namijenjena?

– Tečaj traje šest tjedana, jednom tjedno po dva sata, ali se u međuvremenu dobiva i domaća zadaća. No i bez tečaja je moguće sresti takvu osobu. Prepoznajemo je tako što kad se pojavi, ona postaje okidač svih naših  promjena. Takva osoba odjednom iz nas na svjetlo dana izvlači sve naše ljudske, profesionalne, karakterne i druge potencijale u najpozitivnijem smislu. Najednom sve možemo i sve je moguć.

Pa to je onda klasična zaljubljenost?

Naoko da. Problem je što se ljudi često »povuku« iz takvih snažnih veza jer su za njih prejake. Kažu – »to je bila samo zaljubljenost«. Pa odu. No zato i postoji tečaj. Ne samo da omogući susret  s osobom s kojom ćete postići najviše i s kojom ćete oboje dobiti na snazi, nego da ne odustanete, jer jedan tako intenzivan odnos, posebno na početku, teško je podnijeti…

Kako ste se uopće našli u ovoj branši? Kako s tim stojimo u Europi i svijetu? Priča je i vječna i nova?

– Rođena sam u Australiji. To je mlada civilizacija, »zaigrana«, i tamo je sve puno lakše nego ovdje, zato sam tamo već kao dijete od devet godina nešto načula o tome. Desetljećima se, posebno zahvaljujući visokorazvijenoj tehnologiji koja omogućava u svakom trenutku vezu sa cijelim svijetom, a meni utoliko lakše jer mi je engleski materinji jezik, ja na neki način bavim tom temom. Slični se tečajevi u većem broju održavaju u susjednoj Sloveniji, ima ih po čitavoj Europi. Ljudi se sreću. Najlakše oni koji to jako žele i jako vjeruju u to. A kad se sretnu dvoje koji dišu kao jedno, iako svatko sačuva, da pojasnim, svoju osobnost, onda se takav par osjeća jako moćnim.

Govorimo li mi cijelo vrijeme zapravo o ljubavi?

– Da. Ali nju treba znati prepoznati između njenih brojnih kopija kao što su zaljubljenost, zaluđenost, simpatija, nezdrava ali sigurna navika, ovisnost o nekome… Sve te kopije zasole nam život u jednom trenutku, a onda taj život opet postaje bljutav. A mi slegnemo ramenima. Ako smo se vezali za pripadajuću osobu, ali koja to stvarno jest, onda naš život ima upravo onaj okus koji nam paše.